Iako je čitavo 16. stoljeće u hrvatskoj povijesti poznato isključivo po osmanskoj agresiji koja je Hrvatsko Kraljevstvo stjerala u “ostatke ostataka”, najmanji opseg naše države ikada, tijekom njegove prve polovice na području susjedne nam Ugarske i naših istočnih predjela (Slavonija, Srijem, Podravina) vodio se još jedan krvavi i iscrpljujući rat na kojemu leži glavna odgovornost za kasnije tursko zauzimanje tih krajeva. Građanski rat u Ugarskoj (1527. – 1538.) bio je sukob Ferdinanda I. Habsburškog i ugarskog palatina Ivana (Janoša) Zapolje za hrvatsko i ugarsko prijestolje, koje je nakon smrti Ljudevita II. Jagelovića ostalo upražnjeno. Kako spomenuti kralj nije imao nasljednika, na samu Novu Godinu 1517. Hrvatski je Sabor u Cetingradu izabrao za novoga kralja Ferdinanda, dok je slavonski sabor u Dubravi Vrbovečkoj nešto kasnije odabrao tadašnjeg palatina (namjesnika) Ugarske Ivana Zapolju da postane novi kralj. To je dovelo do rascjepa ne samo među ugarskim već i hrvatskim plemićima, koji su se podijelili na unitariste (pobornike Zapolje i starog hrvatsko – mađarskog saveza iz 1102.) i nešto brojnije prohabsburgovce, koje je predvodio hrvatski ban Krsto Frankopan i koji su bili za pristajanje Hrvatske i Ugarske uz moćno Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda, čiji su carevi bili upravo Habsburgovci. Ta je struja nakon punog desetljeća krvavih okršaja i pobijedila, većinom zbog tada uvriježenog mišljenja hrvatskih staleža da će Habsburgovci pomoći u brzom oslobađanju okupiranih hrvatskih zemalja od Osmanskog Carstva, prije svega središnje Hrvatske (Lika, Gacka, Krbava, Pounje, Pset, Povrbasje) koja je prije Turaka gotovo u potpunosti bila u posjedu grofova Frankopana i Zrinskih, glavnih Ferdinandovih pobornika. Pobunu u Ugarskoj i Erdelju slomio je njemački car Karlo V. (inače Ferdinandov brat) pa su konačno početkom 1538. Zapolja i unitaristi prisiljeni na predaju i potpisivanje mira u Velikom Varadinu (današnja Oradea u Banatu).
Mirovni uvjeti bili su sljedeći:
– Ivanu Zapolji priznaje se naslov „kralja ugarskoga, hrvatskoga i dalmatinskoga”
– Ivanu Zapolji priznaje se od zemalja cijeli Erdelj i onaj dio Ugarske, koji ga je do tada priznavao svojim kraljem
– Ferdinandu priznaje se preostali dio Ugarske te cijela „Slavonija s Hrvatskom i Dalmacijom”
– poslije Zapoljine smrti dobit će Ferdinand čitavu Ugarsku s Erdeljem.
– dobije li Zapolja sina, naslijedit će očeva imanja, koja će dobiti naslov „Šipuška kneževina”; povrh toga oženit će se s kojom kćeri Ferdinandovom
– Zapoljine kćeri bit će dolično opskrbljene te njegova udovica
– ako na Zapolju navale Turci, branit će ga Ferdinand kao „rođeni brat”
– ugovor je tajan
– jedino što se smije objaviti javnosti jest to što je Zapolja sklopio s Ferdinandom primirje na godinu dana
Pred smrt se Ivanu Zapolji rodio sin te je Ivan Zapolja ignorirao odredbe tog mira te je svoja prava prenio na sina Ivana Sigismunda, a ne na Ferdinanda. On također nikada nije do kraja priznat za hrvatskoga kralja, prije svega zato što je surađivao s osmanskim sultanom Sulejmanom I. Veličanstvenim prilikom njegovog barbarskog podčinjavanja istočne Hrvatske i južne Ugarske, krajeva potpuno iscrpljenih besmislenim građanskim ratom. Ta će područja biti oslobođena od Turaka tek mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine.
Autor: Juraj Njegovan pl. Balen
Foto: Frans Hogenberg