Milanović –  sam protiv svih

Zoran Milanović se kiselo smije zbog afere Janaf i Dragana Kovačevića.  Koristi svoje vrijeme da oplete po svojim raznim kritičarima. Zastupnice Puljak i Orešković proglasio je samodopadnim narikačama, udario je po zastupnicima koalicije Možemo, rafal usmjerio je prema Žarku Puhovskom kojeg je nazvao očajnim analitičarom, da bi na kraju svoj nišan usmjerio na portal Index. Svi su ga ti ljudi prozvali zbog povezanosti s Kovačevićem Skreće li Milanović svojim teatralnim ispadima pozornost javnostima od bitnijih stvari?

Milanović je prvo negirao da je bio u famoznom klubu, da bi zatim priznao kako je dva puta ipak bio tamo. Jednom je bio u društvu s prvim čovjekom hrvatske vojske, načelnikom glavnog stožera OS-a Robertom Hranjom , a drugi put s „Antom i Tončijem“. Milanović je naposljetku priznao da je bio dobar s optuženim Kovačevićem. Zašto Milanovića žuljaju tako ti napadi, ako se zna da je on je on u tom klubu bio tek jedan u nizu uglednih gostiju. Razlog leži u mnogo dubljoj povezanosti Milanovića s energetskim biznisom, od kojeg je prijateljstvo s Draganom Kovačevićem samo jedan od krakova. Pogrješno je samo se ograničiti na događaje na klub nego treba pogledati širi kontekst.

Veza Kovačevića i Milanovića su mnogo dublje od samo posjete spornom okupljalištu. Kovačević i Milanović su svojedobno bili stranački kolege, te je 2008. godine Kovačević bio čak i protukandidat Milanoviću na stranačkim izborima unutar SDP-a. Kovačević je izbore izgubio, te je odlučio svježi pašnjak pronaći u HNS-u. Upravo je kao kadar HNS-a Kovačević postavljen na sjednici Vlade na mjesto predsjednika uprave JANAF-a 2012. godine. Kovačevića i Milanovića veže još jedna zanimljivost. Naime, Milanovićeva tvrtka za pružanje usluga savjetovanja, Euroalba advisory nalazi se na istoj adresi, kao i JANAF: Miramarska 24.

Milanovićeva vlada – prijatelj Rusije

Vratimo se u vrijeme dok je Milanović bio premijer. Za vrijeme njegove vladavine Hrvatska se na energetskom planu definitivno vezivala uz Rusiju, te je u Hrvatsku došlo do prodora ruskog kapitala. Sjetimo se da su se i Milanović i Josipović sastali s predsjednikom uprave ruskog državnog energetskog giganta Gazproma, Aleksejom Millerom, a u Hrvatsku je došao prije toga jedan od najmoćnijih ljudi u Rusiji, a tada predsjednik Rosnjefta Igor Sečin. Dok su neki drugi ruski državni dužnosnici dolazili u posjet Zagrebu s ponudama za kupnju hrvatskih energetskih kompanija poput INE. Najveći rusofil u Milanovićevoj vladi bio je ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. Kako je pisao Davor Dijanović, Vrdoljak je tijekom svog mandata pogodovao ruskom plinskom lobiju. Najveći dobitnik je bio njegov prijatelj, poduzetnik Pavao Vujnovac, glavni partner ruskog Gazproma i najveći uvoznik ruskog plina u Hrvatskoj. Upravo su mjere koje je donijela Milanovićeva vlada, glavni razlog zašto se PPD iz male kompanije pretvorio u hrvatskog ekonomskog giganta. Vrdoljak je, između ostalog, iskoristio svoj utjecaj kako bi se određenim ruskim poduzetnicima povezanim poslovno s Hrvatskom, prema navodima Nacionala, dodijelilo hrvatsko državljanstvo iz ne baš jasnih razloga. 

U Milanovićevoj se sviti našao još jedan čovjek blizak s Rusijom. Na mjesto predstojnika državnog ureda za upravljanje imovinom 2012. godine, postavljen je Mladen Pejnović. Kao predstojnik imao je zadatak upravljati ne samo nekretninama i zemljištima, nego odlučivati koga imenovati u državne tvrtke kao i općenito kako njima gospodariti. Pejnović je u Jugoslaviji obnašao visoke državne i partijske dužnosti te je bio povezan sa sigurnosnim službama. Ono što je zanimljivo jeste da je između 1991. i 2008., do svojeg povratka u Hrvatsku, Pejnović živio i radio u Rusiji. U svojoj funkciji Pejnović je bio glavni čovjek za privatizaciju državnih tvrtki, od kojih je najzanimljiviji slučaj privatizacije Petrokemije. Iako je cijeli proces završio tek 2018., Petrokemija je završila u rukama INA-e i već spomenutog PPD-a te je, kako navodi Faktograf, cijela operacija završila nepovoljno za državu, a dobro za PPD, dok je cijeli taj proces započeo je i utabao upravo Pejnović. Nakon kraja svoje državne karijere, Pejnović nalazi novu mirnu luku upravo kod Pavla Vujnovca, koji ga zapošljava kao konzultanta u PPD-u.

I kao predsjednik, Milanović je održavao dobre odnose s Rusijom. Tako je odlikovao ruskog veleposlanika, a trebao je otići u Moskvu na vojnu paradu u povodu Dana pobjede, no nije uspio zbog kvara zrakoplova.

I gore spomenuti Kovačević, dok je bio na čelu JANAF-a, imao je suradnju s ruskim energetskim kompanijama. U više navrata je sklapao ugovore o transportu nafte s Naftnom industrijom Srbije, kompanije koja je u većinskom vlasništvu Gazproma, a također je JANAF učlanio u Međunarodno udruženja naftnih transportera IAOT, grupaciju blisku Rusiji.

Sve se vrti oko energetskog sektora

Natrag na Milanovića. I nakon kraja svojeg premijerskog mandata ostaje blisko povezano s plinskim biznisom. Nakon završetka mandata osniva već spomenutu konzultantsku tvrtku Euroalba. Kako je napisao portal Direktno, nije poznato koga je sve točno savjetovala Euroalba, iako je provjerljivo da je većina klijenata dolazila iz Hrvatske, uz neke strane poput albanskog premijera Edija Rame. Direktor Euroalbe i blizak Milanovićev suradnik, svojedobno poslovni direktor SDP-a Dinko Suton, napustio je 2018. Euroalbu da bi našao posao u državnoj energetskoj tvrtki, podzemno skladište Plina, tvrtki kćeri Plinacroa. Milanović nije htio otkriti koga je točno savjetovao, no prema pisanjima dovodio se u poslovnu vezu s generalom Čermakom.

General Čermak je vlasnik Croduxa i jedan od najdugovječnijih i najjačih igrača na hrvatskom energetskom sektoru. Upravo je Čermak prema pisanjima medija, ponudio Milanoviću posao nakon kraja premijerskog mandata. Čermak je s Milanovićem blizak preko jednog bivšeg ministra u Milanovićevoj vladi, Ante Kotromanovića. Kotromanović je nakon kraja svoje državne karijere našao posao upravo kod Čermaka, kao savjetnik u Croduxu. Prema pisanju Večernjaka, Kotromanović je misteriozni „Ante“ iz Milanovićevih izjava, odnosno ta osoba koja ga je uvela u famozni Kovačevićev klub u Slovenskoj. Čermak i Milanović su viđeni više puta u društvu, uključujući u prosincu 2016. godine kada su razgovarali u društvu Ante Gotovine, navodno o preuzimanju INA-e. Pokojni Denis Kuljiš je prošle godine natuknuo kako Milanović gradi populistički pokret baš uz podršku Čermaka i Rusije.

Čermak također surađuje s JANAF-om, a ima i poslovne veze s Rusijom. Naime, Čermakov Crodux je dio projekta kojim će se izgraditi plinovod do rafinerije u Bosanskom Brodu, inače u vlasništvu ruske državne kompanije. Prema pisanju Borisa Rašete, Čermak se pojavio kao posrednik koji je uz pomoć ruskog kapitala trebao kupiti INA-u 2018. godine. No, američki veleposlanik Robert Kohorst je tada izjavio kako bi svaki oblik ruske kontrole nad tom kompanijom bilo velika pogrješka, pa ruski pokušaji akvizicije nisu prošli. Početkom godine kada je izbila velika afera u Zagrebačkoj banci zbog pranja novca što je rezultiralo ostavkom većeg dijela uprave, prema pisanju Nacionala, Čermak je doveden u vezu sa sumnjivim transakcijama ruskog novca, a što je sam Čermak odmah opovrgnuo.

Postavlja se mnogo pitanja. Je li Zoran Milanović nervozan zbog svojih poslovnih veza kako je napisao Borislav Ristić? Milanović je ponovio svoju izjavu kako Euroalba nije radila za državne tvrtke, a prije je rekao da Euroalba nije radila za Čermaka ili Emila Tedeschija. Ili je njegova nervoza uzrokovana činjenicom da u Hrvatskoj u zadnje vrijeme dolazi do pokušaja smanjivanja ruskog utjecaja na ovaj prostor. Je li afera Janaf dio obračuna s kadrovima koje je baš ugnijezdila i promovirala Milanovićeva vlada? Vrijeme će otkriti.

Autor: Krešimir Džoić