Hrvatski je književni jezik indoeuropske skupine kojim službeno govori nacija Hrvata u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i pojedinim mjestima u drugim državama gdje je hrvatska zajednica brojna (Vojvodina, Gradišće, Boka Kotorska, Karaševo, Molise,…). Neslužbeno njime govore i druge skupine (etničke i vjerske) koje nemaju svoga priznatoga književnog jezika, npr. Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i Sandžaku te, do standardizacije vlastitog jezika 2009., i Crnogorci.
Najstariji pisani izvori i dokumenti na hrvatskome jeziku datiraju još iz 11. stoljeća, a uz njih se vezuju i specifična dva hrvatska narodna pisma (glagoljsko i ćirilično), koji su u obliku uglate glagoljice (Bašćanska Ploča) i hrvatske ćirilice ili bosančice (Hrvojev Misal) sve do kraja 19. stoljeća bili u živoj upotrebi u hrvatskome narodu, najčešće u crkvenim poslovima te liturgiji. Hrvatski jezik je stoljećima bio na najžešćem udaru raznih skupina jer je upravo jezik najjača odrednica jednog naroda, te je narod koji govori tuđim jezikom a svoj ostavi u zapećku automatski osuđen na propast i asimilaciju. Slavenizacijom prahrvatskog jezika na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće poslije Krista hrvatski je jezik naglo postao srodan slavenskoj skupini satemskih jezika, prije svega slovačkom i ukrajinskom, da bi se kasnije pod utjecajem hrvatskog književnog jezika, koji je dodatno poslavenjen 1835. Gajevim pravopisom (kojim su po češkom uzoru uvedeni glasovi č, ć, đ, dž, lj, nj, š i ž) na sličnome principu razvili i moderni srpski, slovenski i crnogorski jezik, kao i tzv. bosanski jezik koji lingvistički ni nije zaseban jezik od hrvatskog, već samo njegova alternacija.
Upravo zbog takve ključne uloge hrvatskoga jezika kao temelja na kojemu su izgrađeni i drugi jezici koje danas nazivamo južnoslavenskima, povijesna je ironija da je hrvatski jezik za vrijeme obje, a pogotovo druge Jugoslavije bio na pragu potpunog podređivanja srpskome jeziku, te se u školama u SR Hrvatskoj nije ni smio zvati isključivo hrvatskim (već “hrvatskim ili srpskim”, ili “srpskohrvatskim”), dok je u SR Bosni i Hercegovini te ostatku SFRJ bio potpuno ukinut te ga hrvatska djeca nisu mogla učiti niti kao predmet. Vrhunac te kampanje protiv hrvatskoga jezika bio je tzv. Novosadski dogovor iz 1954., kojim je pokušano stvaranje zajedničkog jezika za Hrvate i Srbe čiji bi temelj bio srpski, a ne hrvatski književni jezik (što je samo po sebi apsurdno, jer je hrvatski jezik i mnogo stariji i mnogo bogatiji jezik od srpskog te je srpska gramatika iz doba Vuka S. Karadžića zapravo kopija hrvatske štokavske gramatike). Na taj se način pokušalo nametnuti srpski književni jezik, pa čak i srpski ekavski izgovor ne samo Hrvatima već i svim ostalim “narodima i narodnostima” tadašnje SFRJ, što je pak vodilo u otvorenu asimilaciju svih njih, pa i Hrvata, u srpski narod. Zbog tih i drugih razloga, 1967. je na današnji dan u Zagrebu svečano proglašena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, dokument čija dva izvadka donosimo a koji je bio punopravni revolt najviših hrvatskih dužnosnika i intelektualaca protiv srbizacija hrvatskoga književnog jezika:
„Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.“
“Dosadašnja ustavna odredba o »srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku« svojom nepreciznošću omogućuje da se u praksi ta dva usporedna naziva shvate kao sinonimi, a ne kao temelj za ravnopravnost i hrvatskog i srpskog književnog jezika, jednako među sobom, kao i u odnosu prema jezicima ostalih jugoslavenskih naroda. Takva nejasnoća omogućuje da se u primjeni srpski književni jezik silom stvarnosti nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate. Da je stvarnost zaista takva, dokazuju mnogobrojni primjeri, a među njima kao najnoviji nedavni Zaključci pete skupštine Saveza kompozitora Jugoslavije. Ti su zaključci objavljeni usporedno u srpskoj, slovenskoj i makedonskoj verziji kao da hrvatskoga književnoga jezika uopće nema ili kao da je istovjetan sa srpskim književnim jezikom.”
Deklaraciju je potpisalo 12 najviših kulturnih i znanstvenih ustanova u Hrvatskoj, uključujući i samu Maticu Hrvatsku, dok ju je sastavilo 7-člana povjerenstvo na čelu s Vlatkom Pavletićem, tadašnjim predsjednikom Društva hrvatskih književnika i urednik svih izdanja Matice. Ovaj je povijesni dokument izazvao (očekivano) veliki otpor velikosrpskih i jugounitarističkih beogradskih krugova, koji su na temelju njega proglasili hrvatsko intelektualno i književno vodstvo “fašistima” i pokušalo ga potpuno zatomiti. Srećom, hrvatski se jezik uspješno održao kao službeni jezik svih Hrvata, te je danas jedan od najbogatijih i književno najcjelovitijih europskih književnih jezika.
Autor: Juraj Njegovan pl. Balen
Foto: HRT/Screenshot