Starohrvatski jezik, konglomerat prahrvatskog jezika perzijskog ogranka indoeuropske skupine i srednjovjekovnog hrvatskog (slavenski dijalekt), koji se još naziva i bjelohrvatskim jezikom, u uporabi je u Hrvatskim zemljama od kraja 7. do početka 16. stoljeća (kad je zbog prodora Osmanlija došlo do velikih jezičko – kulturoloških promjena i podjele hrvatskoga jezika na tri izgovora). Ovo je bio službeni i govorni jezik Hrvata u Hrvatskome Kraljevstvu, Ugarsko – Hrvatskom Kraljevstvu i Kraljevini Bosni, tri države u kojima je hrvatska nacija živjela do 1463., a na njemu su pisani i naši najstariji povijesni dokumenti, poput Bašćanske Ploče ili Šibenske Molitve. Glavna obilježja toga jezika bila su čakavsko – ikavski izgovor (kakav danas nalazimo na jadranskim otocima te okolici Ogulina i Otočca), glagoljsko i (od 14. st.) hrvatsko ćirilično pismo (bosančica), te uska povezanost i jezična sličnost sa staroukrajinskim i staropoljskim jezikom, uz mnoštvo riječi i pojmova (ledina, Perun, gaj, opat, bodež,…) koje nisu izvorno ili uopće slavenskog podrijetla, što dokazuje Hrvatsku jezičnu posebnost.
Za afirmaciju hrvatskoga jezika ključan je događaj koji se zbio na današnji dan 1254., kada je papa Inocent IV., suosnivač Papinske inkvizicije i veliki borac za neovisnost Katoličke Crkve od svjetovnih vladara Svetoga Rimskog Carstva, odobrio da se “u zemljama ilirskim gdje u govornoj upotrebi a radi približavanja Božje Riječi narodu koristi jezik i pismo slavensko kao jedino i temeljno u Presvetoj Euharistiji”. Te “zemlje ilirske” koje se spominju skupni su srednjovjekovni naziv za Hrvatski povijesni prostor (tada pod vlašću ugarsko – hrvatske dinastije Arpadovića), a “jezik i pismo slavensko” odnose se na hrvatski jezik i glagoljicu, kako bi ih se razlikovalo od mađarskog jezika i latinice koji nemaju slavenskih utjecaja.
Za više ovakvih tekstova- klikni Like!
Tako je starohrvatski jezik konačno postao i jezik bogoslužja u hrvatskim crkvama i samostanima, što je zbog velike uloge Crkve u tadašnjem životu značilo i da je hrvatski jezik postao međunarodno i unutardržavno priznat i uzdignut na čast korištenja u svim državnim staležima, pa čak i na kraljevskom dvoru, gdje se prije govorilo isključivo mađarski i latinski. Zamjena latinskoga jezika dotada korištenog na misama i u molitvama značilo je pak da će i običan puk, bez znanja latinskoga moći razumjeti Riječ Božju, što stoji i u papinoj poslanici, a što paradoksalno dotada uopće nije mogao.
Autor: Juraj Njegovan pl. Balen
Foto: Catholicvs.blogspot.com