Matica hrvatska kao jedna od najstarijih nacionalnih kulturnih ustanova, utemeljena je 10. veljače 1842. godine kao društvo koje će objavljivati knjige na hrvatskome jeziku.

Naime, Matica ilirska, kako se na početku nazivala, nastala je kao izdavačka kuća unutar Ilirske čitaonice (Varaždin, Karlovac, Zagreb), odnosno središnje institucije za širenje intelektualne i duhovne misli hrvatskih iliraca te žarišta nacionalnoga kulturnog, prosvjetiteljskog i političkog djelovanja.

Matičino prvo tiskano izdanje uslijedilo je 1844. a riječ je o epu Osman, Ivana Gundulića što je tada predstavljalo kako kulturni tako i politički doseg, budući da se simbolično nastojalo spojiti hrvatski sjever i jug te dubrovačku tradiciju i književnost postaviti na razinu hrvatskoga Parnasa.

Predsjednik Čitaonice i najstariji član hrvatskoga narodnog preporoda grof Janko Drašković, imenovan je prvim predsjednikom Matice. Iako je tijekom Bachova apsolutizma bila zabranjena, održala se postavši samostalnom ustanovom. Pridjev ilirski, 1874. je godine zamijenjen pridjevom hrvatski za vrijeme predsjedničkoga mandata Ivana Kukuljevića Sakcinskog.

Bogatu izdavačku djelatnost pored književnih i znanstvenopopularnih djela činili su brojni prijevodi te časopisi poput Kola, Vijenca, Nevena, Hrvatske revije, Hrvatske misli itd.  Za vrijeme Kraljevine SHS Matica se odupirala državnim pritiscima za unificiranjem svih kulturnih društava, a za Šestosiječanjske diktature postala je središtem hrvatske kulturne i političke oporbe.

Prvi broj časopisa Vijenac, screenshot matica.hr

Djelovala je i u vrijeme socijalističke Jugoslavije, pretežno u području izdavaštva. Iako je 1954. prihvatila Novosadski dogovor, vjerujući da on može poslužiti kao prilog boljim odnosima među narodima koji žive u federalnoj zajednici, tijekom godina koje su uslijedile to se uvjerenje nije potvrdilo.

Novosadski dogovor pokazao se neravnopravnim te je, u skladu s beogradskom politikom, od samoga početka nijekao samobitnost hrvatskoga književnog jezika, kao i hrvatsku prostornu i povijesnu cjelovitost. Zbog svega toga, Matica se odrekla istog proglasivši ga nevažećim.

Godine 1960. osnovan je Nakladni zavod Matice hrvatske te je pokrenut niz Pet stoljeća hrvatske književnosti. Valja spomenuti kako je poticanjem donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika počela javno promovirati političke ideje Hrvatskoga proljeća, pa je nakon njegova sloma ugašena sve do 1990. od kada neprekinuto djeluje sa svrhom promicanja kulturnog i napose, nacionalnog identiteta na područjima znanstvenog, umjetničkog i duhovnog stvaralaštva. Razvijena je značajna nakladnička djelatnost te je obnovljena mreža ogranaka, kako u Hrvatskoj tako i u Europi.

Ogranak Matice hrvatske u Rijeci – jučer, danas, sutra

     Riječki ogranak Matice hrvatske, tijekom burnih političkih, društvenih i povijesnih okolnosti, 1846. je godine potekao posredovanjem Antuna Mažuranića kao tamošnjega gimnazijskog profesora.

Dolaskom talijanskih okupacijskih vlasti 1919. te potpisivanjem Rimskih ugovora (prema kojima Rijeka biva predana Kraljevini Italiji), Matica se seli na nekadašnje pravaško uporište Sušak, koji je tada bio u sastavu Kraljevine SHS, gdje ostaje sve do povratka Rijeke u nacionalne okvire. Tako pododbor Matice hrvatske službeno započinje s aktivnostima u ljeto 1953. godine. Tijekom toga je vremena većinom djelovao u pogledu izdavaštva, u čemu se ističe zbornik Rijeka (1953).

Nakladničku aktivnost svojim je angažmanom uvelike podupirao tadašnji predsjednik pododbora, povjesničar i publicist Vinko Antić, koji je po uzoru na Zadar, Split i Dubrovnik 1957. utemeljio Riječku reviju u kojoj je prvo vrijeme djelovao i Zvane Črnja, koji će poslije samostalno pokrenuti Domete.

Zbog raznih unutrašnjih sukoba, među ostalima i onog kada se predsjednik Antić distancirao od središnjice i Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, potkraj šezedesetih godina pododbor, koji je u međuvremenu prerastao u Ogranak Matice Hrvatske, dobiva novo vodstvo na čelu s enologom i agronomom profesorom Vinkom Tadejevićem. Tada započinje suradnja sa skupinom studenata riječkoga katoličkog pokreta Sinaxis, koja emanira Klub sveučilištaraca Matice hrvatske.

screenshot/ Filitofski fakultet u Rijeci

Taj se klub posebno istakao početkom sedamdesetih, zahvaljujući njegovu predsjedniku tada studentu, a poslije znanstveniku, književniku, djelatniku Hrvatske vojske i političkome uzniku Darku Dekoviću.

Obustavom rada Matice hrvatske ugašen je i riječki ogranak, koji je obnovljen svečanom skupštinom 1990. godine na kojoj su sudjelovali Vinko Tadejević, Nikola Crnković, Stijepo Rudenjak, Miroslav Bejzek, Josip Vicelja te novoizabrani predsjednik Deković. Od obnavljanja do današnjih dana Ogranak bilježi mnoge aktivnosti, poput okruglih stolova, izložbi, znanstvenih skupova, objavljivanja autorskih knjiga i zbornika, kao i časopisa Dometi.

Također, bilježi suradnju s mnogim eminentnim znanstvenim i kulturnim tijelima poput Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Sveučilišta u Rijeci, Riječke nadbiskupije, Salezijanske klasične gimnazije, udruga proizišlih iz Domovinskog rata, Odsjeka za kroatistiku riječkoga Filozofskog fakulteta itd.

Danas, ova najstarija nacionalna kulturna institucija u Gradu na Riječini djeluje pod predsjedavanjem povjesničara Gorana Crnkovića i nažalost, ne uživa nikakvu potporu lokalnih vlasti, što se manifestira izrazitim teškoćama, osobito na području izdavaštva. Iako se objavljivanje Dometa uspijeva održati, ono je izuzetno teško te je uredništvo prisiljeno iznalaziti razna rješenja.

U tom kontektu valja napomenuti kako Ogranak nije uključen u službeni program EPK 2020, unatoč tome što je aplicirao s više projekata vezanih za lokalnu kulturnu i intelektualnu povijest. Takav degradirajući odnos rezultira okolnostima u kojima je onemogućeno svako redovito javno djelovanje, a otvaraju se vrata izolaciji i lokalizmu.

Unatoč činjenici da se u Rijeci već više stoljeća sustavno provodi proces denacionalizacije njezina stanovništva, hrvatske inicijative poput Riječke gimnazije, Riječke filološke škole, Čitaonice i dr. uvijek su trnovitim putem uspijevale pronaći put opstanka.

Nakon ugarskih i talijanskih pretenzija, krajem Drugoga svjetskog rata grad doživljava demografsku transfuziju imigratima iz svih krajeva bivše države, čime nacionalna tradicija i baština nastavlja biti nepoželjnom u javnome prostoru.

Unatoč svemu, proslava 180. godišnjice Matice hrvatske te 70. godišnjice Ogranka u Rijeci pokazala je kako riječka priča ima golem potencijal na kojemu valja raditi, posebno usmjerivši se prema mladima.

U tom smislu, valja reći kako djelovanje Matice hrvatske nije i ne smije biti centralizirano – uvjet njezina opstanka kao branika kulturnoga identiteta hrvatskoga naroda počiva u suradnji i premreženosti njezinih ogranaka kao vitalnih sastavnica zajedničkoga pulsa.

Izvor: Sloboda.hr/Ivona Smolčić

foto: screenshot/enciklopedija.hr