Kako se budu hladile emocije nakon postizborne američke drame, počet će se bistrije glave revalorizirati naslijeđe 45. američkog predsjednika. Vidjet ćemo kako ono što je ostavio za sobom uopće nije tako loše. Nakon što prebrodimo pandemiju korone, vidjet ćemo kako se razdoblje ekonomskog prosperiteta koji je pokrenuo nastavlja. Vidjet ćemo da živimo u svijetu koje je puno mirnije i stabilnije mjesto, bez velikih ratova. Mirovni procesi koji su započeti, teško će se moći tek tako vratiti u prvobitni nered koji smo imali prije samo četiri godine.

Shvatit ćemo da postoje trajne zasade “ere stabilnog genija”, koje neće biti tako lako otkloniti novim politikama. Donald Trump će ostati upamćen kao predsjednik koji je, na možda osoben, ali svakako inovativan način pristupao politici. Takvim pristupom otvorio je mnoge perspektive koje su se dotad činile nemogućim. Mnogi nisu odmah razumjeli taj njegov nekonvencionalni pristup i nisu podnosili njegov osobeni stil, ali nakon što bude splasnula subjektivna averzija, mnogi će morati priznati kako je u “kaosu” koji su oni vidjeli bilo puno više sistema i razuma.

No, pored mira i prosperiteta koji ćemo vezivati za “Trumpovu eru”, kao velika zaloga budućnosti njegove političke agende ostat će dotad neviđeni izazov koji je postavio do njega dominantnoj ideologiji globalizma, za koju se činilo kako nema alternativu. Protivnika globalizma, koji su pokušavali artikulirati nezadovoljstvo i frustraciju ljudi ovim politikama, bilo je i prije Trumpa. Ali, takvi su otpori bili samo negativno definirani kao “antiglobalizam”, i zato neefikasni. Jer, ako ste samo protiv nečega, a ne nudite i alternativu, vaše ideje nikada neće dobiti pristanak širokog sloja ljudi.

Tek je Trump atrikulirao pozitivnu alternativu globalizmu, koju je nazivao različitim imenima, poput “patriotizma” ili “populizma”. Do njega su to bile proskribirane riječi, a on im je ulio novi sadržaj i smisao. Trump je, u stvari, skovao jedan puno bolji termin, a to je – popularizam. Anegdota kaže, dok su mu savjetnici objašnjavali što je to populizam, na što im je Trump odgovorio: “Da, to je ono što ja zastupam – popularizam”. Kad su ga pokušali “ispraviti”, ponovio je – “da, popularizam”. Taj termin pogađa bit, jer ako neka politika nije istovremeno i bliska običnim ljudima, ona je tek mrtva dogma koja zanima samo fanatika.

Svoj izazov globalizmu Trump je prvi put programatski najavio u svom govoru prilikom prihvaćanja nominacije za predsjednika 2016., kao i u više navrata nakon toga. Sa svojim smislom za provokaciju, obično se toj temi vraćao na skupovima globalista, poput onih u UN-u ili u Davosu. Volio je uletjeti među svoje oponente i direktno ih suočiti s izazovom. Sjećamo se kako je njegov nastup u Davosu 2018. toliko iznervirao notornog Georga Sorosa da je ovaj izjavio: “Trumpa vidim kao prolaznu pojavu koja će vremenom nestati na izborima 2020., ili čak ranije.”

Stvarao si je moćne neprijatelje, ideološke antipode koji su dobro potegnuli da ga sklone s puta. Dok je Trump sa svojim “popularizmom” definirao pozitivne politike za široke slojeve ljudi, globalizam je uvijek bio ideologija elite. Standardna mudrost kaže kako je globalizam proces univerzalizacije osnovnih postava zapadne civilizacije, poput kapitalizma i demokracije. U centru tog procesa bila je Amerika, kao njegovo glavno “pogonsko gorivo” i “izvoznik”. Radi se o ideologiji koja je postala dominantna nakon pada komunizma, kada su bivše komunističke elite prihvatile doktrinu “otvorenog društva”.

U realnosti, pak, radilo se o uspostavljanju interesnog saveza između preživjelih komunističkih elita na Istoku i liberalnih političkih elita na Zapadu. Dok se narodu prodavala priča o demokraciji i ljudskim pravima, “ispod stola” se odigravala velika igra “kupovine utjecaja” u zamjenu za članstvo u dobrom društvu. Stara komunistička elita trebala je “novo ruho” uljuđenog Zapada, a ispostavilo se da je imala i ogromne količine sumnjivog novca, koje je trebalo nekako legalizirati. Tom “sirenskom zovu” velike zarade nisu mogli odoljeti mnogi političari na Zapadu, pa su im svoje usluge stavili na raspolaganje.

To je ono što Trump naziva “močvarom u Washingtonu” i što ljudi u Americi vide kao glavni izvor korupcije i problema. Oni vide kako je ta elita iskoristila ogroman utjecaj Amerike za vlastito bogaćenje i pretpostavila vlastite interese interesima države. Za njih je to i sigurnosni izazov, jer se radi o prodaji utjecaja globalnim konkurentima Amerike. Istovremeno, zbog ovog “neprirodnog saveza” starih komunista i zapadnih liberala mnogi su ljudi u poskomunističkim zemljama doživjeli razočaranje ideologijom globalizma, jer su vidjeli kako umjesto koristi za vlastitu zemlju, ona korist daje samo njihovim koruptivnim elitama.

Globalizam je postao simbol koruptivnosti elita. Zbog toga smo i suočeni s “paradoksom” da najveći otpor globalizmu postoji na istoku Europe, gdje je otpor komunizmu bio i najveći. Umjesto da budu suprotnosti, globalizam je postao zadnje utočište komunizma. Iz istog razloga vidimo i da sve velike korupcionaške afere zapadnih globalista svoje repove najčešće pružaju prema zemljama poput Rusije, Ukrajine ili Kine. Sjetimo se samo notorne Clinton fondacije ili najnovijeg primjera poslovnih veza obitelji Biden s Ukrajinom ili komunističkom Kinom, kao plastične ilustracije ovog “globalnog savezništva”.

Zbog toga se sada mnogi pitaju hoće li se s Bidenom globalizam vratiti na “velika vrata”? Biden je tipični izdanak generacije koja je od slobode govora, demokracije i vladavine prava napravila ideološki fetiš, pa sada ne čudi kada gledamo kako se na vlast vraća kroz normalizaciju cenzure, korupcije i podrivanje demokratskog procesa. Da, globalizam se vraća, ali je njegova snaga u imaginaciji ljudi duboko kompromitirana i izblijedila. Stari je Biden idealni reprezent jedne prokazane ideologije na izdisaju. Ono što je dobro, i što je Trumpova možda i najveća poputbina, jest da sada znamo kako je pozitivna alternativa toj ideologiji i stvarno moguća.

Autor: Borislav Ristić / Večernji list