Nakon dovršetka provođenja i objavljivanja prve uporabljive ankete čija su tema izbori 2015., ali i objavljivanja konačnih izbornih lista, moguće je upustiti se u analizu odnosa na političkoj sceni uoči izbora te predviđanje scenarija koji bi našu zemlju mogli zadesiti u poslijeizbornom razdoblju.
HDZ-ovi vazali na „graničnim“ mjestima
Sastav na listama Domoljubne koalicije je takav da njezina predvodnica, Hrvatska demokratska zajednica, uopće ne mora strepiti oko toga koliko će mandata osvojiti. Izvjesno je da će im ukupno pripasti 53 mandata (naravno, uz moguća minimalna odstupanja). Naime, na gotovo svih desetak „graničnih“ mjesta, tj. onih oko kojih će se voditi bitka s konkurentskom koalicijom ili manjim strankama, smješteni su manji HDZ-ovi partneri. U iščekivanju 8. studenoga, HDZ-ovcima je jedino neizvjesno to hoće li se karte posložiti tako da njihova koalicija dođe u priliku sastaviti vlast.
Ovdje je vrijedno spomenuti da je izgledno da će samo oko petine HDZ-ovog kluba činiti zastupnici koji su već odradili barem dva mandata. Pritom će donedavnu Šeksovu veteransku titulu preuzeti njegov kum Božidar Kalmeta, koji je u Sabor biran na svim izborima od 1995., a zatim slijedi Ivan Šuker koji je biran u svim sazivima od 2000. godine. Milan Kovač bit će (uz SDP-ovog Jovanovića) jedini zastupnik koji je biran i u prvom višestranačkom sazivu Sabora. Odradio je prva četiri saziva, ali je u međuvremenu pauzirao 12 godina. Također, u Sabor će biti izabrano 12 bivših ministara (trojica iz „Tuđmanovih“ vlada).
Kad je riječ o HDZ-ovim partnerima, rasporedom na listama osiguran je minimum njihovih zahtjeva, a ako budu htjeli da im se ispune neke veće želje, morat će se sami potruditi. To se prije svega odnosi na Hrvatsku seljačku stranku. Toj stranci raspored na listama jamči minimalno 2 mandata. Ostala 3 mandata su „granična“. S obzirom na to da se „seljački“ vođe diče discipliniranim članstvom i tradicionalnim simpatizerima, nemaju se čega bojati. Barem ih je, čini se, u to uspio uvjeriti HDZ. Ipak, teško je očekivati da će preferirani glas za HSS igrati presudnu ulogu (osim, možda u III. jedinici, dok će ga u VII. teško izboriti). Bit će važniji ukupan broj glasova liste, tj. borba za mandat više s konkurentima.
Prilično je iznenađujući odličan HRAST-ov plasman na listama. Jedno mjesto je sasvim izvjesno, a dva su granična. To je stranka koja će se ušuljati u Sabor. Svakome tko je imalo upućen, mogućnost da ta stranka dođe u priliku oformiti klub zastupnika, mogla bi zagolicati maštu. Postoji li neki deal između vrha HDZ-a i te stranke o eventualnoj fuziji, nečem sličnom onome što se nedavno dogodilo s DC-om (samo što Škare-Ožbolt mjesto na listi nije zauzela, premda to ne znači da si nije „rezervirala“ neku diplomatsku dužnost, togu ustavne sutkinje…)? HSLS kao stranka bez respektabilne baze, kozmetički dodatak koaliciji (može li postati HNS nove vlade?), može očekivati dva mandata, a nadati se trećemu (Budimir na 7. mjestu u VI. jedinici). Od ostalih partnera, dva mjesta dobiva HSP AS, i tu se ne očekuju nikakva odstupanja. Jedno mjesto pripast će BUZ-u, dok im je drugo (u VII. jedinici) „granično“. Dodigova stranka dobit će, u njegovoj osobi, jednog zastupnika. Od ostalih, ZDS i HČSP nemaju mjesta koja bi im omogućila ulazak, ali nije nemoguće da se nekoj od tih dviju strančica omogući da njihovi kandidati barem neko vrijeme ipak provedu u Saboru.
HNS opet treća stranka?
Laburisti su napravili dobar posao prodajom svojih dionica Milanoviću, zaradivši time čak tri izvjesna zastupnička mjesta. Slično je i sa zaboravljenom Hrvatskom strankom umirovljenika, koji nastavlja uživati plodove akvizicije iz 2009. godine. Hrvatska narodna stranka je uspjela ispregovarati 7 mjesta, čime će osigurati status treće ili četvrte parlamentarne stranke. Dakle, ono što ostaje vidjeti jest koliko će mandata pripasti Socijaldemokratskoj partiji. Mogu očekivati oko 45 mjesta, a najmanje 40. Izvjesno je da će kandidatu Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) uspjeti osigurati jedan mandat u IX. jedinici, jer može računati na oko 7000 glasova, što je nešto više potrebnih 10% mase glasova kojima se ta lista ondje može nadati.
Od ostalih igrača, izvjesno je da će Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje (HDSSB) imati tri zastupnika. U IV. jedinici borit će se za ukupno četvrti mandat, ali će ga teško dobiti. Također, nije nemoguće niti da prezimenjaku srbijanskog ministra rada, mandat u V. jedinici za dlaku izmakne, što bi HDSSB-ovu „knjigu“ svelo na dva slova.
Nemoguće je procijeniti hoće li Istarski demokratski sabor (IDS) uspjeti izboriti treći mandat, ali je sasvim sigurno da će mu biti jako blizu. Od prošlogodišnjih ORaH-ovih anketnih 17%, ostala je jedino osobna borba Mirele Holy za svoj mandat u I. jedinici. Radimir Čačić ima siguran prolaz u svojoj izbornoj jedinici, ali ništa više od toga.
Bandićeva stranka bori se za prelazak izbornog praga u četiri izborne jedinice koje se dotiču Zagreba, a neupitan je jedino njegov mandat u II. jedinici. Tri mandata su mu maksimum. Inače, zanimljivo je spomenuti i kako je došlo do Kajinovog savezništva s Bandićem u VIII. jedinici. Predsjednik Istarskih demokrata prvo je u „Otvorenom“ objavio da je njegova koalicija sa Stipom Petrinom gotova stvar. Međutim, koalicija se nakon nekoliko minuta raspala. Na Kajinovu konstataciju da on ne će koalirati ni s kim s desnice, voditelj „Otvorenog“ upitao je dijeli li i Petrina taj stav. Kajin je zanijemio i oborio pogled. Nekoliko dana zatim, Petrina se, nakon nekoliko kombinacija, usidrio na MOST-ovoj listi u svojoj, IX. jedinici. Očito je ideološka nekompatibilnost dvojice „pučkih tribuna“ bila nepremostiva. Taj događaj indikativan je i u kontekstu gatanja s kime će nakon izbora Bandić. Naime, opravdano je pretpostaviti da je Kajin, nakon što se opekao u kombinaciji s Petrinom, dogovarajući se s Bandićem, kao jedan od temeljnih kriterija postavio nekoaliranje sa HDZ-om. I iz sastava dvoznamenkastog broja Bandićevih partnerskih stranaka, dade se zaključiti da je njegovu koaliciju moguće smjestiti jedino u lijevi spektar. Naravno, kao što je moguće da je Bandić, fiksiran na osvetu HDZ-u zbog toga što mu je ta stranka uskratila podršku u zagrebačkoj skupštini, kako se sada čini, oprostio svom „uzničaru“ Milanoviću, tako ne treba otpisati niti neki njegov novi salto mortale.
Trećeputaši u Saboru
Nagli anketni uspon Mosta nezavisnih lista valja uzeti cum grano salis. Naime, Petrovljevo gostovanje u „Nedjeljom u 2“ 18. listopada palo je usred provođenja ankete, tako da je moguće da je na porast u izbornim jedinicama u kojima je anketa provedena nakon tog datuma, uvjetovan tim nastupom. Konkretno, Most se u anketama koje su provedene prije nastupa (u V., IV., IX., X., III. i VIII. jedinici), kretao od 3,3 do 4,9% – naravno, izuzev X. jedinice, gdje je dobio 11%. Ankete provođene nakon toga (u VI., VII., II. i I.) toj su listi dale od 9 do 10,1%. Moguće je, dakle, na temelju takvoga nerazmjera, izvući zaključak o učinku jednosatnog nastupa Bože Petrova. Vjerojatno je, ako se već ne radi o kratkoročnom učinku, u druge četiri jedinice riječ o maksimumu, koji ipak ne osigurava po dva mandata. Dakle, u prvoj navedenoj grupi MOST je u trenutku provođenja istraživanja bio (osim u slavonskim jedinicama) blizu izbornog praga. U X. jedinici će neprolazak u Slavoniji nadomjestiti dvama mandatima. Sveukupno, ne čini se nedostižnom samostalna procjena čelnih ljudi te liste o osvajanju 10 mandata, ali bi mogli biti zadovoljni i sa 7 mandata, koje će izgledno osvojiti.
Pritom treba imati na umu da „trećeputaške“ liste inače u anketama često stoje bolje nego na izborima (vidi primjer HSLS- a te Ljube Jurčića, kojima su se u anketama 2011. predviđala po 3-4 mandata, a naposljetku nisu dobili nijedan). U tom kontekstu, deblji kraj će izvući Živi zid (čiji bi neulazak u Sabor mogao biti najgorči od izbornih poraza zbog nerealnih očekivanja te stranke koja je više malo kome bitna nakon što je Most izbio u prvi, ili bolje rečeno treći plan), zatim OraH i Ivo Josipović, koji svojim sudjelovanjem nije nimalo doprinio neizvjesnosti izborne utrke, nego je kampanji dao otužnu notu.
Kad je riječ o desnom spektru, HDZ će svojom koalicijom obuhvatiti znatno više od dvije trećine desnih glasova iz 2011. Za rezultat kojim se ostvaruje realna mogućnost dolaska na vlast, toj stranci je potrebno minimalno 80% desnih glasova, i to će biti premašeno, usprkos tome što prosječno u svakoj izbornoj jedinici osim HDZ-ove, postoji još 5-6 desnih izbornih lista. One sve zajedno, prosječno, po izbornoj jedinici teško mogu privući više od 5% glasova, koji su, dakako, „propali“. Minorne desne stranke jedino bi u X. jedinici mogle za HDZ biti iritantnije. Naime, ondje su kandidirani lideri Hrvatske zore i Hrvatske konzervativne stranke, Milan Kujundžić i Ruža Tomašić, pa bi svoje liste mogli malo više primaknuti izbornom pragu, ali ne dovoljno, tako da bi od toga u konačnici mogla profitirati kojim mandatom više Kukuriku koalicija ili Most.
Milanović vs. Karamarko
Kad je riječ o kampanji, već je postalo opće mjesto da je Milanovićeva kampanja vjerna preslika one Sanaderove iz 2007. I to u nekoliko segmenata. Prvo, obojica su (bili) svjesni da biračko tijelo ipak lakše pada na jeftine parole (ali ipak ne toliko jeftine kao one Kukuriku koalicije iz 2011.) i trikove, nego na gospodarske programe. Zato su obojica angažirala PR stručnjake. Razlika je jedino u tome što je Sanader savjete svoga spin-doktora primjenjivao u zadnjoj fazi stranačke kampanje, a Milanović je svoga uzeo da mu nekoliko mjeseci pred izbore pomaže voditi vladu i državu kako bi poraz bio što podnošljiviji. Drugo, agresivna Milanovićeva kampanja prije svega je bila u funkciji povratka i zadržavanja lijevih glasova. Baš kao što je i Sanader 2007. uspio postići da HDZ dobije oko 82% desnih glasova. Milanoviću je primarno bilo da se isprazni „rezervoar SDP-ovih glasova“, ORaH, i prelije nazad SDP-u, čime je u odnosu na kraj prošle godine obuhvaćenost lijevih glasova unutar Kukuriku koalicije porasla sa anketnih oko 55%, na trenutnih više od 80%. Nakon usisavanja Laburista, krenulo se u „bitku za svaki glas“ na sve načine, pa i pokušajima da se približi glasačima desnice i centra. Ipak, Milanovićeva bukačka kampanja usmjerena je prije svega na strašenje njemu nenaklonjenih birača ljevice i centra od „dolaska Karamarka na vlast“. On je dakle napravio maksimum kako bi zadržao vlast, što je dobro jer bi, kada usprkos svemu tome izgubi izbore, mogao lakše posvijestiti da ga birači jednostavno ne žele.
Nesumnjivo, HDZ-u bi za medijski dio kampanje dobro došle usluge PR stručnjaka, tim više što se Milanović uspješno pridržava strategije koju mu je vrlo dobro osmislio Alexander Brown. Ipak, Milanovićeva i Karamarkova kampanja u velikoj se mjeri vode na dva različita kolosijeka. Milanović maksimalno koristi nacionalne medije za svoje PR trikove, i to kombinira s pokušajima kopiranja HDZ-ovog terenskog rada. S druge strane, HDZ se oslanja primarno na kapilarni terenski rad te, prema prokušanom receptu iz predsjedničkih izbora, nastoji doprijeti do birača putem lokalnih medija. To je dijelom uzrok dojmu o neuspješnosti HDZ-ove kampanje, koji se stječe iz nacionalnih medija. Varljivost takvog dojma iskaže se redovito, nakon gotovo svakih izbora.
A što poslije?
Naravno, ključno je pitanje što će biti nakon izbora. HDZ-ova koalicija imat će prednost i osvojiti, računajući i XI. jedinicu, minimalno 62, a maksimalno 73 mandata, najvjerojatnije oko 67. Kukuriku koalicija dobit će minimalno 53, a maksimalno 60 mandata, najvjerojatnije oko 56. Od ostalih će biti zastupljeni Most sa 7-10, IDS i HDSSB sa po 2-3, Bandić sa 1 do 3, te Čačić i eventualno Holy.
U takvoj konstelaciji snaga, Karamarku bi mogla biti dovoljna suradnja sa Mostom, možda Čačićem i barem dijelom manjinskih zastupnika. Nakon toga je moguće da se u nekom obliku pridruže oni koji sada otklanjaju bilo kakvu primisao davanja podrške Karamarku. Na stranu činjenica da bi se većina članstva Mosta svjetonazorski mogla svrstati na desni centar. Još je znakovitije kada Petrov kao kriterij poslijeizbornog koaliranja postavlja provođenje reformi. Vjerojatnije je da će se ta njegova želja lakše susresti sa savjetima IFO instituta HDZ-u nego s Milanovićevim iluzionističkim sloganom „Ili Hrvatska raste ili bolni rezovi“. Ipak, jasno je da je vođama Mosta stalo prije svega do jačanja svoje stranke, a ne preuzimanja odgovornosti u skladu s rezultatom koji će na predstojećim izborima ostvariti. Drugim riječima, Most bi se natezao s mandatarom, postavio zahtjeve koji će biti samo krinka za tobože konstruktivan pristup pregovorima (s time da ne bi ulazio u vladu ni u slučaju uspjeha pregovora), a nekoliko mjeseci zatim, kada osjete da bi mogli ostvariti još bolji rezultat, dogovorene osnove za podršku vladi poslužile bi kao izgovor za izazivanje parlamentarne krize i pokušaj izazivanja prijevremenih izbora. Ili, u radikalnijoj varijanti – koja je malo vjerojatna jer bi se i njima mogla obiti o glavu – ishod bi mogli biti novi izbori već do proljeća iduće godine. Ipak, valja naglasiti da su očekivanja stranaka izvan dvaju blokova takva da će one diktirati izgled političke scene u sljedećem razdoblju ipak preoptimistične. Naime, iz gore iznesene procjene, proizlazi da će blokovi HDZ-a i SDP-a zajedno imati oko barem oko 80% mandata, što ne odstupa od omjera iz prethodnih ciklusa. Također, kada se tome pridodaju manjine koje uvijek teže biti uz vlast, i koje neće htjeti riskirati svoje mandate ponavljanjem izbora, te još neki manji igrači koji nedvojbeno spadaju u lijevi blok, lako se dolazi do izračuna da će se gotovo 90% saborskih ruku ipak moći podijeliti po blokovskoj osnovi.
Autor: M. B.