Na jučerašnji dan Ruska Federacija službeno je otvorila svoje prve Zimske olimpijske igre, tom prigodom prikazujući svijetu svoje “novo lice”, predstavljajući se kao zemlja bogate i burne prošlosti koja je završila svoj dvadesetpetogodišnji put od totalitarnog komunističkog imperija do moderne demokratske velesile. Akrobati petrogradskog Boljšoj Teatra, vatromet i (ne)sretni propust kod paljenja olimpijskih krugova koji je dobro nasmijao publiku imali su ulogu prezentacije zemlje domaćina kao svojevrsnog “ledenog kraljevstva” koje upravo mami strane posjetitelje da ga obiđu i čiji stanovnici žive u nekom novom, za Rusiju tako netipičnom skladu. No je li to baš tako?
Mnogi ruski intelektualci već niz godina upozoravaju na učestalo kršenje ljudskih prava u svojoj zemlji, od ugnjetavanja i nasilne asimilacije manjinskih naroda (poput Čečena, Oseta, Tatara, Ukrajinaca, Jakuta, itd.) do sprječavanja pluralizma mišljenja. Ako i zanemarimo bezobrazne LGBT ekscese kojima su pojedine zapadne strukture htjele Rusima, baš kao i većini ostatka svijeta nametnuti svoje promiskuitetno ponašanje i koje su isti Rusi kao veliki tradicionalisti i vjernici sasjekli u korijenu, ostali slučajevi, poput zatvaranja brojnih novinara, političara, intelektualaca koji nisu svojim pisanjima godili službenom Kremlju, te čak i ubojstava nekih (Ana Politovskaja 2006.) nisu nimalo primjer demokratskog “novog lica” kakvo Rusija nastoji pokazati ostatku svijeta. Realnost je mnogo sličnija razdoblju Staljinovih čistki i boljševičkih pogroma kada su živote izgubili milijuni stanovnika Rusije (i susjednih država) zbog neslaganja sa službenom marksističkom doktrinom komunističkih oligarha. Mnogi stručnjaci i politolozi tvrde da je glavni razlog što se i nakon službenog pada komunizma i raspada SSSR-a 1991. u najvećoj državi svijeta nije mnogo toga promijenilo, taj što su brojni vlastodršci iz Partije i srodnih ustanova jednostavno “promijenili ploču” i ostali na manje – više istim pozicijama i nakon službenih demokratskih izbora. Jedan od njih bio je i (sad već pokojni) prvi predsjednik “nove Rusije” Boris Jeljcin, ali i njegov nasljednik Vladimir Putin, osoba za koju se smatra da je najviše pridonijela u, premda estetskoj, transformaciji Rusije koji su jučer milijuni gledatelja imali priliku vidjeti na otvaranju 22. Zimske olimpijade.
Sa svoga postolja na sjevernoj tribini Sočijske Arene upadljivo su se smješkali i Putin i Medvedjev, dvojica stalnih ruskih glavara koji su se tijekom posljednjeg desetljeća čak triput izmijenili za pozicije predsjednika i premijera. Pitate se kako? Rusi ih uvijek gotovo iznova jednoglasno izabiru! I upravo u tome leži glavni njihov problem: na kraju dana prosječni će stanovnik Moskve, Sankt Petersburga i bilo kojeg drugog ruskog grada ili sela ipak zaboraviti na propuste vladajuće vrhuške, slučajne ili namjerne, u demokratizaciji zemlje, i ponovno dati povjerenje Putinovoj ekipi, čiji vođa pliva sa sibirskim tigrovima i gol trči po tajgama za medvjedima te se već punih 14 godina čvrsto drži na prijestolju najveće svjetske države. “Novo lice Rusije” će tako još dugo ostati samo estetsko uređenje staroga, koje je uvijek isto još od doba Ivana Groznog i dinastije Romanov, vođe su uvijek apsolutni i neupitni, samo se znakovlje na njima mijenja. Ta ne kažu Rusi bezveze: “Mogu propast svi kraljevi i carevi no totalitarizam će ostat!”
Autor: Juraj Njegovan pl. Balen
Foto: mashable.com, EPA/Yuri Kochetkov