Ako bismo dodatno razrađivali metaforu „političkog mrtvaca“ koja se zadnjih dana često veže uz Tomislava Karamarka, nametnuo bi se čitav niz dodatnih pitanja. Je li dotični doista „mrtav“? Ako jest, tko će iz vrhuške njegove stanke ustanoviti „smrt“ i kako će ga dostojno „pokopati“? Situacija u HDZ-u zadnjih dana podsjeća na atmosferu iz pjesme srpskog pjesnika Gojka Đoge iz zbirke Vunena vremena, zbog koje je 1981. književnik dobio dvije godine zatvora, što je dokaz da se u to vrijeme više držalo do poezije. Đogo piše o medvjedu, surovom vladaru koji je umro, a njegovi ustrašeni i zbunjeni podanici mu ližu šape, nesigurni je li doista gotov. Nitko ne smije da mu „izmjeri rep“ i „ogledalo pred nos prinese“, u strahu da ne oživi i ne skoči na prijestolje. Pjesnik je očito aludirao na Josipa Broza, što ga je i stajalo zatvora.
Živimo u čudnom političkom trenutku: HDZ-ovci već pomalo „mjere rep“ Karamarku, dok istovremeno razjarene gongašice nemaju strpljenja sačekati rasplet, već nasrću na saborske zastupnike i dijele im „raspusnice“, pozivajući ih da se odmah raziđu i raspišu nove izbore. Dok gongašice, kojima razumljivo već ide voda na usta jer slute brzi povratak na državnu sisu, samo što ne počnu za uši izvlačiti HDZ-ovce iz Sabora, oni se umiljavaju na sve strane, u famoznoj potrazi za 76 ruku. Milinović kao nevoljki izaslanik stranke tako je u srijedu u Otvorenom spao na to da se politički udvarao Anki Mrak Taritaš, od koje je odmah dobio korpu.
Nevjerojatno je koliko prosječan pripadnik vrhuške HDZ-a može progutat za šefa dok je u sedlu, a kako ga je brzo spreman gaziti kad padne. Bilo je fascinantno vidjeti mučenička lica ministara koji su stajali na konferenciji iza Karamarka dok je govorio o preslagivanju. Svima je nejasno kako to on ima 76 ruku za preslagivanje vlasti, a nema dovoljno da spriječi izglasavanje nepovjerenja. Kad u kola krenula nizbrdo, HNS ih je prvi otpilio, potom i HDSSB, a sada s broda bježe i koalicijski partneri. U očaju su se karamarksisti spremni ulizivati i Pupovcu, sredili bi mu, ako treba, i gostovanje u Bujici da priča kako je Miroslav Tuđman antituđmanist, general Glasnović jugoslavenčina, a Ivan Aralica Milanovićev čovjek. Išli bi, ako je nužno, i Staziću u bolnicu s narančama i nudili mu doživotno ljetovanje na Brijunima ne bi li pridobili i njegovu ruku. Ali od mrtvaca svi bježe…
Distanciranje od Karamarka započeo je uvijeno Andrej Plenković na Općem saboru HDZ-a. U općem suglasju i podršci šefu i takav istup je djelovalo šokantno. Nakon samo desetak dana situacija je bitno drugačija. Kako to da isti ljudi koji su Karamarka aklamacijom, bez protukandidata, jučer izabrali, su ga već sutra spremni gaziti? Očito zato jer nije nikad ni imao stvarni autoritet, već samo onaj prividni koji je proizlazio iz pozicije na koju je zasjeo, iste one na kojoj im je odjednom i Jadranka Kosor svojedobno postala toliko karizmatična da su u svakoj podružnici imali njenu sliku. O Sanaderu da ne govorimo. Očito je riječ o praznom mjestu u sistemu kojem se većina članova, prema staroj logici komunističke partije, klanja bez obzira tko bio na njemu. Dok si gore Bog si, čim zglajzaš mrtav si i zaobilaze te kao kužnog, da ne kažem, mrtvog.
Nakon Plenkovića, od Karamarka se distancirao Brkić, zatim vječni Šeks, pa europarlamentaraci kojima je to lakše nego običnim hdz-smrtnicima, jer imaju još nekoliko godina osiguranu egzistenciju. Politički samoubilački zahtjev za Oreškovićevim opozivom nisu potom potpisali ljudi koji imaju težinu u javnosti– Tuđman, Krstičević, Glasnović koji je ranije odbio dignuti ruku i za lakrdiju od Ustavnog suda. Kad se vidjelo da je prelomilo, počeli su se odmetati i drugi. Pouzdan znak da je Karamarku odzvonilo bilo je kad mu je okrenuo leđa Jandroković, koji bi do sada, u distanciranju od mrtvaca čekao definitivni „pogreb“. Moguće da je ovaj put malo odstupio od starog običaja jer ga je ohrabrio mig iz najdraže ambasade, s kojom je, kako smo vidjeli zahvaljujući Wikilekasu, u posebno nježnim odnosima.
Odmetnici kojih je iz dana u dan sve više uglavnom „apeliraju na savjest“ svojih neodlučnih kolega. Budući da ih većina s njom vjerojatno ne stoji najbolje, uputnije je apelirati na njihov zdrav razum i interes. Ako ne prisile Karamarka na povlačenje, HDZ gubi sljedeće izbore i odlazi u oporbu. Biraju dakle između odanosti šefu i komada vlasti u ruci.
Stvari se jasnije vide u početku. Gostujući u HTV-ovom studiju u izbornoj noći, kad su došli prvi podaci o egalu dvije velike koalicije i velikom uspjehu Mosta, izvalio sam da mi sve ovo miriše na nove izbore. U sljedećem Espressu sam napisao da je Karamarko pogrešnom kadrovskom politikom i loše vođenom kampanjom promašio zicer i da ga može održati u životu samo to da sudjeluje u formiranju vlasti. Činilo se tada, po više parametara, da je realnija vlast SDP-Most, no onda je došlo do čudnog obrata.
Karamarko je ustvari politički počeo umirati nakon što nije ostvario očekivani uspjeh na izborima, a onda ga je u život vratio Most. Točnije priključio ga na aparate. Dobio je dio vlasti, ali ne i ono što mu je očito bilo najvažnije, jer su Mostovci čvrsto inzistirali na Mup-u i SOA-i. Nakon puno natezanja oko nestranačkog premijera, složili su se oko imena Tihomira Oreškovića. Problemi među novim partnerima su počeli u startu, a kraj je došao kada je Karamarko kao uvjet daljnje suradnje postavio odustajanje od arbitraže INA-Mol. Tu ga Most isključuje s aparata, tj. traži njegov odlazak iz Vlade. Orešković mu je još u Lisinskom prije dva tjedna davao potporu, a onda se i kod njega, uz sve češće spominjnje SOA-e, nešto prelomilo pa je i on zatražio njegov odlazak, ali i odlazak Bože Petrova. Zašto i Petrova? Moguće da se radilo o dogovoru da se Karamarku ponudi koliko toliko častan izlaz. No on ne pristaje, potpuno iracionalno se inati, priča bajke o preslagivanju, nastoji izbjeći glasovanje o nepovjerenju, na koncu započinje proces opoziva Oreškovića. Odbija „umrijeti“ sam, povlači u političku smrt i ovu vladu, de facto izaziva nove izbore, iako su svi svjesni da bi to bila, Šeksovim riječima teška „havarija“ za HDZ. Jednu havariju im je Karamrko već napravio lani s onakvim izbornim listama nakon kojih su spali na to da se uvlače Mostu, a danas Bandiću i Pupovcu.
Rušenjem zadnjih mostova prema Mostu, Karamarko svjesno prepušta vlast SDP-u, a sebe politički definitivno pokapa. Pitanje je samo hoće li prevrat u HDZ-u nastupiti brzo, čime bi se eventualno očuvala ova vlada i spriječili prijevremeni izbori ili će Karamarko zglajzati nakon njih. Autoritet mu se topi iz sata u sat, pa čak i oni koji su jučer po njegovoj naredbi potpisali kolektivno samoubojstvo, danas se već okreću protiv šefa. Prema narodnoj izreci – kad drvo padne svi skoče na njega, čim shvate da je definitivno umro, navalit će na njega kao gongašice na Sabor.
Izbori, ako do njih dođe, sigurno će donijeti havariju HDZ-u, ali upitno je hoće li SDP, s velikim problemima na terenu od Splita preko Zagreba do Rijeke, i afera koje prate neke članove njihove bivše vlade, a koje uskoro mogu dobiti i sudski epilog, uspjeti dobiti dovoljnu većinu da sa svojom koalicijom formira stabilnu vlast ili će morati ponavljati ovo što smo gledali zadnjih par mjeseci, gdje će eventualno umjesto Mosta, ulogu sadista preuzeti Živi zid.
Hoće li sve ovo na kocu dovesti do pročišćenja HDZ-a? Ili će se samo dogoditi još jedna zamjena glave, s istim tijelom na koje se može raznim načinima sutra nasaditi bilo koga, kome će svi opet nekritički pljeskati i za kojeg će svi, bez protukandidata glasati i nazivati to vrhuncem demokracije?
Rasplet će se dogoditi sljedećeg tjedna – čak i ako bi Karamarko prihvatio da je „umro“, pa se potpuno povukao i okrenuo svom civilnom životu izvan politike, upitno je postoji li nakon svega dovoljna saborska većina za opstanak Oreškovićeve vlade.
Jedno je sigurno. Ovaj vikend počinje Europsko nogometno prvenstvo, a Karamako je čovjek koji mu se u Hrvatskoj najviše raduje, jer će barem dijelom odvući fokus javnosti s njegove, politički već skinute glave.
Autor: Nino Raspudić/Večernji list