Kao građanin Slavonskog Broda s velikom sam pozornošću pratio donošenje odluke Vlade RH o smještanju „zimskog“ kampa za imigrante i izbjeglice, kao i sve medijske napise o tome. S posebnim zanimanjem gledao sam 3. studenoga na Slavonskobrodskoj televiziji emisiju „Klopka“ voditelja Ratka Martinovića koja je bila posvećena toj temi. Jedna od gostiju bila je Emina Bužinkić iz Centra za mirovne studije, koja je iznijela nekoliko stavova koji se dotiču prava lokalnog stanovništva u migrantskoj krizi. Bez želje da se bavim konkretnom osobom, odlučio sam istaknuti dvije tvrdnje koje se primjećuju u javnom prostoru u vezi migracijske krize a mogu imati utjecaja na živote hrvatskih građana.
Prvi od njih bila javna rasprava o samom kampu i njegovom smještanju u Slavonski Brod koja uopće nije održana i pri čemu je domaće stanovništvo potpuno isključeno iz odlučivanja o problemu koji izravno može utjecati na njegov svakodnevni život. Aktivistkinja Centra za mirovne studije složila se da je „potrebno informirati građane o samom centru, pa ako treba i senzibilizirati lokalnu populaciju“, ali je usto jasno poručila da je javna rasprava nepoželjna ako bi vodila propitivanju potrebe primanja migranata/izbjeglica jer „oko zaštite ljudskih prava nema javne rasprave“. Ovakvo svođenje bilo kakve rasprave isključivo na „senzibiliziranje“ (u biti nekritičnu ksenofiliju bez obzira na potencijalne posljedice) predstavlja ideološku formulaciju par excellence. Naime, njom se prvenstveno na suptilan način poručuje kako domaće stanovništvo ne samo da nema nikakvo pravo odlučivati o takvom pitanju, nego čak i povesti bilo kakvu raspravu koja bi artikulirala takvo pitanje. Drugi bitan segment u izjavi je pravdanje takvog stava apstraktnim pojmom „ljudskih prava“ na vrlo nategnut način i bez ikakvih kriterija po kojima bi smještanje migranata i izbjeglica u Slavonskom Brodu bilo definirano kao ljudsko pravo. Jasno je da se tu ne radi o pravnom već o ideološkom korištenju tog pojma kako bi se pravdao određeni svjetonazor blizak ksenofiliji i etnomazohizmu.
Ljudska prava kao ideologija
Ovakvo tumačenje „ljudskih prava“ pojedini autori nazivaju ideologijom, pa čak i religijom ljudskih prava te je u suprotnosti s postavkama pravnog sustava nacionalnih država. Takva ideologija ljudskih prava prepoznaje jedino apstraktne pojedince, bez obzira na prostor iz kojeg dolaze, dok stvarni demokratski poredak prepoznaje građane određene države. Kako je to zaključio njemački pravnik i filozof Carl Schmitt, „demokratska prava građanina podrazumijevaju jedino građane koji žive unutar države, ne individualno slobodne („univerzalne“) osobe u stanju bez države“, što je ideološki koncept koji zagovaraju razne progresističke struje pa ga se može čuti i zadnjih tjedana u hrvatskom medijskom prostoru. Ovakvim apstraktnim ljudskim pravima može se suprotstaviti pravo naroda i pluralnih identiteta, poimanje pravde koja je različita u odnosu na kulture i lokalne zajednice.
Je li Hrvatska dužna pomoći imigrantima?
Druga izjava, koja je također često izražena u medijima, odnosi se na to „da smo mi svi ovdje dužni i kao društvo koje je prošlo rat i izbjeglištvo pomoći tim ljudima jer imamo puku pa i moralnu obavezu“. Samo od sebe se postavlja pitanje: kako je nastao takav „dug“ hrvatskog društva? Ako je Hrvatska pretrpjela velikosrpsku agresiju, po čemu je „dužna“ pomoći migrantima s Bliskog Istoka prema kojima nema nikakav dug niti dijeli isti kulturološki habitus, posebno ako do sad nema kritičke analize što bi takav „interkulturni proces“ mogao donijeti? U svjetlu moguće blokade granica zemalja primateljica migranta i izbjeglica Hrvatska lako može „zapeti“ s velikim brojem kulturološki različitog stanovništva koje nije pozvala te s mogućnošću da ono radikalno izmijeni naše društvo.
Možemo zaključiti kako niz spinova u medijskom prostoru dolazi od jasno izraženih ideoloških stavova i autoreferentnih argumenata koji mogu iz „moralne obaveze“ lako postati moralno razoružavanje stanovnika Hrvatske pred opasnostima i izazovima koji su na vidiku.
Autor: Mario Tomas