Kao istinski poznavatelj svake vrste sapunarstva u hrvatskom društvenom, kulturnom i političkom životu, između Ville Marie i Zabranjene ljubavi uvijek ću ostati lojalan ovoj drugoj i tipovati na Zabranjenu ljubav, unatoč slavnom epitetu prve hrvatske telenovele koju Villa Maria nosi.
No, iskren kakav jesam, moram priznati kako me ni u dječačkim danima nije ravnodušnim ostavljala televizična pojava zgodne kćerke Tome Juraka, plavuše Dore iz Ville Marie. I tako, godine su se nanizale jedna za drugom, polako i sigurno sam odrastao u “bijelog heteroseksualnog muškarca na poziciji moći”, a maglovito sjećanje na Doru Jurak, pretvorilo se u živu sliku Jelene Veljače. Čuo sam bio za Jelenu Veljaču tu i tamo i nakon Ville Marie. Perifernim pogledom na članke s društvenih mreža iščitavao sam senzacionalističke naslove raznoraznih piskarala o sklapanjima i rastavljanjima Jeleninih brakova. Uglavnom, ništa što bi me pretjerano zanimalo.
Ali onda se Jelena Veljača (ex Dora Jurak) ponovno vratila u moj život. Vidio sam je na prosvjedu na Tomislavcu kako odlučno zamahuje rukama kao Đurđica Bjedov u Meksiku 1968., obraća se mnoštvu oratorskom mudrošću i umijećem Cicerona, rukuje se s Plenkovićem kao da je njegov koalicijski partner Ivan Vrdoljak, te se sastaje s predsjednicom kao da je Aleksandar Vučić. A na koncu još gostuje kod Ace Stankovića. Mislio sam da mi se njena iznenadna epifanija pričinja. Stoga sam protrljao oči. Prvi put. Drugi put. Ali sve je ostalo nepromijenjeno. Dora Jurak se vratila na velika vrata i sad je ikona feminističke scene u Hrvatica. Zapravo nije bilo teško. Ako ste upoznati s ozbiljnim problemima na koje želite upozoriti najviše državne dužnosnike, a nitko vas ne šljivi 2% jer nadležni organi i kanali komuniciranja po običaju ne funkcioniraju, pridružite se platformi Jelene Veljače. Jelena Veljača i njene militantne prijateljice imaju čarobni recept kako anonimnu predstavnicu feminističke platforme posjesti rame uz rame s ministrom pravosuđa u udarnom večernjem terminu na prvom programu javne televizije. Ruku na srce i nije neki uspjeh uzevši u obzir tko obnaša ministarsku funkciju i o kakvoj se televiziji radi. Ali ipak je zanimljivo.
Zanimljiv mi je bio i natpis “Platforma za reproduktivna prava žena” koju je govornica predstavljala u spomenutom subotnjem nastupu u Temi dana. Nekoliko sam puta već čuo za aktivnosti njene famozne platforme. Primjerice onda kada su civilizacijskim dosegom proglašavale ratifikaciju Istanbulske konvencije koja na mala vrata uvodi rodnu ideologiju u hrvatsko zakonodavstvo, te kada su beskompromisno zagovarale pravo na pobačaj na koji gledaju kao na sredstvo kontracepcije. Ne sjećam se samo jesu li tražile i pobačaj financiran javnim sredstvima, ili su ipak ostale skromne. Sve sam to čuo i vidio, ali nisam shvatio financiraju li predstavnice platforme svoje aktivističke poduhvate javnim ili privatnim novcem, kao što nisam niti pronašao nikakvu logičnu poveznicu između naziva platforme i onoga što platforma javno propagira. Naime, Platforma za reproduktivna prava, agresivno se zalaže za pobačaj koji je nedvojbeno negacija reprodukcije. Ta platforma kao i njoj srodne inicijative u sklopu kojih djeluje i već predstavljena Jelena Veljača pokrenule su još jedan opasan presedan. Bez ikakvog uvida u stvarnu pozadinu slučaja grupnog silovanja u Zadru pokrenule su hajku i atmosferu linča na optuženike i suca, iako još nikakva presuda nije donesena i u javnost nikada nisu dospjeli nikakvi čvrsti dokazi o tome da su optuženici zaista krivi. Oni su još uvijek samo optuženici. Što ne znači da uistinu i nisu silovatelji, no isto se tako može ispostaviti da se radilo o ponešto drugačijem scenariju. Jelena Veljača je kod Stankovića izjavila kako ne vjeruje u anarhiju ni u puč, no ipak svojom ulogom u navedenom prosvjedu dokazuje suprotno. Možemo li u budućnosti očekivati scenarij u kojem će hrvatska sudišta na svim razinama biti raspuštena, a o pravdi će na temelju insinuacija i medijskih natpisa odlučivati Jelena Veljača? Njene suplatformašice dovodit će joj na Tomislavac osumnjičenike ruku vezanih na leđima, a ona će okretanjem palca spajati pravo i pravdu u vječno jedinstvo.
Došla su ozbiljna vremena, pisao je veliki naš pjesnik Slavko Mihalić. I stvarno jesu, kada se gard bahatog i napuhanog Aleksandra Stankovića u njegovom neprikosnovenom medijskom carstvu vidno pokolebao uslijed optužbe za “diskriminatorni govor” i “sekundarno viktimiziranje Salme Hayek” od strane čvrste i neumoljive feminističke imperatorice Jelene Veljače. Kakvu bih samo ja optužbu pokupio za ono “zgodna plavuša” iz prvih rečenica ovoga teksta?
Teško je biti žena u današnjim vremenima. Zaista jest, unatoč pozitivnim stvarima koje su za žene proizašle iz feminističkog djelovanja prije nego je evoluirao u svoju iracionalnu fazu. Uz nasilje nad ženama, osobito obiteljsko, koje zaista jest ozbiljan problem hrvatskog društva, žene se još moraju nositi sa stigmama koje im danas lijepe ovakve samoprozvane predstavnice. Kad se zagledate u profil najeksponiranijih hrvatskih feministica, napunit će vam se zjenice krasote samo u slučaju Jelene Veljače, a iza naličja nje i njenih suborkinja, pretežito se kriju duboko iskompleksirane i frustrirane žene, neriješenih osobnih statusa i identiteta, nerijetko motivirane i s nešto javnog novca da odrađuju potrebne manevre. I onda će takve osobe, koje nisu kadre srediti vlastite živote, predstavljati naše djevojke, sestre i majke? Upravo zbog njih, osim što ne dopuštam nasilje nad ženama fizički počinjeno od strane idiota koji sebe nazivaju muškarcima, ne dopuštam niti ono medijsko od strane samoprozvanih feminističkih biznis-laprdala.
Autor: Jure Trutanić