Postaje očito kako nije malo onih koji služe tomu da hrvatski narod i dalje ostane „osuđen“ na HDZ. Dok je nužno skrivaju se iza raznih krinki. To, da bez HDZ-a „ništa ne možemo“, otvoreno kažu čim kucne pravi trenutak. Potvrdu tezi svatko će pronaći u analizi dr. Zdravka Tomca od 6. lipnja objavljenoj na portalu direktno.hr pod naslovom: „I Stier i Kovač iskazali su liderske ambicije, ali njihove vizije HDZ-a različite su“ (https://direktno.hr/…/i-stier-i-kovac-iskazali-su-liderske…/ ).

Tomac uvjerava kako nikakva desna opcija ne može ništa učiniti bez HDZ-a, nego da bi trebala ići u koaliciju s HDZ-om u kojem bi desnica (eventualno) svrgnula Plenkovića, s HDZ-om koji bi glavne desničarske stranke okupio u nešto poput „Domoljubne koalicije“ kakvu je Karamarko formirao 21. rujna 2015. Bio je to savez s osam desnih patuljaka sklopljen radi zajedničkog nastupa na izborima za Hrvatski sabor. Rezultat te koalicije bio je osvojena relativna većina, izranjanje Mosta i Živog zida kao važnih čimbenika, te formiranje koalicijske vlade s pubertetskim Mostom i Tihomirom Oreškovićem na čelu – koju će HDZ-ovi zastupnici zajedno s SDP-ovima srušiti poslije nekoliko mjeseci.

Urednik portala istaknuo je kao središnju ovu Tomčevu misao: „I dalje mislim, usprkos nekih čitatelja koji mi to prigovaraju, da je u interesu Hrvatske da se HDZ vrati na Tuđmanovu suverenističku politiku, a to vjerojatno ne može bez novih stranačkih izbora na kojima će novo vodstvo dobiti mandat za takve promjene.“

Dr. Tomac – kao da je ovaj put tražio „crvenu nit“ u desno-oporbenom „suverenizmu“, dajući svesrdnu intelektualnu potporu „Listi suverenista“ i Ruži Tomašić kao njezinoj poglavarici –postizborno je konstatirao kako je jedini pravi nositelj „suverenističke politike“, jedino i opet, HDZ. Pretpostaviti je da je strateški tako mislio i cijelo vrijeme prije izbora, te da je samo taktički fingirao potporu alternativnoj opciji, koja je 8,5 posto glasova osvojila nasuprot HDZ-u.

Kad se pogleda unatrag, sada će se mnogo jasnije vidjeti čitava tehnologija predizbornog inženjeringa. Baš je direktno.hr – frakcijsko prohadezeovsko glasilo – u predizborno vrijeme bio prepun tekstova i portreta suverenista. „Listu suverenista“ napuhavao je i Velimir Bujanec, nakon što je naprasno uskratio dotadašnju zdušnu potporu NZH-u prokazujući ih kao krivce zbog toga što se nisu pridružili „suverenistima“. Slijedio ga je na Portalu i Podcatstu Velebit i publicist Marko Ljubić. Potporu im je dala i neslužbena katolička televizija, Laudato tv, u udarnoj političkoj emisiji „Moja Hrvatska“ ugostivši Tomca u utorak uoči izbora za EP. Izjavio je da će on osobno „zaokružiti Ružu“. Tko zna na kakav je način dospio na tu dalekovidnicu baš u pravom trenutku da bi svoju crvenu suverenističku nit provukao i kroz uši onih koji vjeruju katoličkim medijima. Poduprijeti jednu stranku (Hrast) odnosno listu (Hrvatske suvereniste) nije priličilo ni građanskoj inicijativi Istina o Istanbulskoj, kojoj je na čelu sestra Ladislava Ilčića – Kristina Pavlović. Mnogo je nas koji smo se potpisali pod inicijativu za otkazivanje te nekršćanske konvencije, a gospođa Pavlović moralni je kapital koji odatle proishodi stavila u službu samo jedne političke opcije.

Portal direktno.hr – koji je popularizirao suvereniste, a usput u predizborju davao nezasluženi publicitet prohadezeovskom desničaru Anti Đapiću – sada je u krupnom planu izložio veliku mudrost „profesora politologije“. No njemu, politologu, ne pada napamet izvršiti analizu izbornih rezultata i temeljem nje zaključiti kako je i njegovom zaslugom, desno biračko tijelo prokockalo prigodu na zajedničkoj tehničkoj listi (na što je u siječnju sve glavne aktere pozvao PHB) pokazati da je desnica autonomna politička snaga koja po broju glasova ugrožava ili nadmašuje i SDP i HDZ. Profesor je, znajući da bi prihvaćanje inicijative Pokreta za hrvatsku budućnost značilo definitivni raskid sa satelitskom ulogom hrvatske desnice – o njoj mudro šutio. I tada je očito držao kako je HDZ središnja os i svrha postojanja desnice.

Dojučerašnji podupiratelj oporbene Ruže i suverenističke liste postizborno „okreće ploču“ te ističe kako „i dalje smatra(m) da nisu u pravu oni koji smatraju da je HDZ prošlost i da Hrvatska može bez HDZ-a i da ga treba jednostavno skinuti s političke hrvatske scene, da je HDZ bolesnik kojem nema spasa“. On je svjestan da HDZ s ovakvim kursom kakav diktira Plenković sa svojim slugama ne može privući, neutralizirati, ni apsorbirati „ovakvu desnicu“. Zato „dobronamjerni“ politički strateg poziva što prije shvatiti da HDZ u koaliciji s HNS-om i Pupovcem ide prema gubitku potpore, vlasti i posvemašnjem urušavanju. Poziva održati izvanredne stranačke izbore odnosno stranački sabor na kojem bi se „utvrdila nova politička strategija… bitno različita od sadašnje politike HDZ-a“. Svjestan da bez toga „nema šanse, ali ni legitimiteta da se HDZ vrati iskreno na Tuđmanovu suverenističku politiku s kojom je dobivao više od 40 posto glasova“.

Spašavatelj HDZ-a utvrđuje tko bi poslije svrgavanja Plenkovića trebao doći na njegovo mjesto. On hoće dr. Miru Kovača (Karamarkov vanjskopolitički i unutarstranački oslonac). Ne Stier!, ističe Tomac. Zato što, tobože, dok „Kovač smatra da bez stranačkih izbora nema promjena“, Stier „smatra da do ujedinjenja i promjene politike u HDZ-u može doći tako da se da podrška Andreju Plenkoviću i njegovoj ekipi. Tu je bitna razlika između Kovača i Stiera. Stier traži promjene i ujedinjenje na čelu s Plenkovićem i kritizira one koji žele zabiti nož u leđa Plenkoviću. Dakle, Stier, na neki način, htio to ili ne, jako pomaže Andreju Plenkoviću jer kritizira sve one koji traže njegovu odgovornost i izbore na jesen, a ne kada se sve razvodni za godinu dana.“

Doktor politologije baca kost razdora između dvojice sada složnih oponenata Plenkoviću, tumačeći proizvoljno i izvan realnog konteksta što tko od njih hoće. On među njima kao da hotimice pokušava stvoriti „zlu krv“, prelazeći sve granice svojih kompetencija i diskvalificirajući Stiera. Time samo slabi ili čak ugrožava protuplenkovićevsku frontu, koju ionako usred tolikih hadezeovskih kukavica nije lako, a možda ni moguće ojačati. Nikakvi dokazi nisu mu potrebni kad se osobno svrstava uz određenog političara te kad u zaključku ističe: „Čvrsto sam uz Miru Kovača i one koji misle da je potrebno da vodstvo HDZ-a, bilo sadašnje ili neko novo, za promjene koje su nužne treba potražiti legitimitet na stranačkim izborima. Zato na prvi pogled Kovač i Stier izgledaju saveznici u kritici Plenkovića i HDZ-a, ali su u stvari strategijski protivnici jer vide različite puteve. Ivo Davor Stier traži da se ne zabijaju noževi u leđa Plenkoviću, traži promjene, ali je uvjeren da te promjene može učiniti Plenković i njegovo vodstvo kojem se on spreman faktično vratiti.“

Da bi si uzeo odstupnicu za budućnost Tomac upozorava: „Ciljevi su vrlo slični, ali putevi su vrlo različiti. Koji je put ispravan trebaju utvrditi članovi HDZ-a, a ne samo uže vodstvo. Dakle, mogu zaključiti borba će se nastaviti, a rezultat te borbe je vrlo neizvjestan.“

Dr. Tomac, rođen 1937. u Garčinu, podupire prilično mlađeg doktora Miru Kovača, rođenoga 1968. u Splitu. Tomac je i političar s višedesetljetnim partijskim i SKH-SDP-ovskim stažem. Tek je 2003. raskrstio sa SDP-om, a poslije je izjavljivao da se srami što je bio član komunističke stranke. No zna se i to da je g. 2004., kako navodi Wikipedija (lingvostilističkom analizom može se utvrditi da je to sročio dr. Tomac osobno), zajedno s Jerkom Zovakom, otpalim esdepeovcem, poslije suđenim za gospodarski kriminal, utemeljio Hrvatske socijaldemokrate – „političku stranku lijevoga opredjeljenja, izrazito nacionalne orijentacije i egalitarnoga socijalnoga programa. Iako su povijesne analogije osjetljiva stvar, HSD je u mnogim rješidbama blizak sada skoro zaboravljenima austromarksistima, najkreativnijem i najslobodoumnijem pokretu koji je djelovao unutar europske ljevice pred Prvi svjetski rat“.

Najslobodoumniji ljevičar u međuvremenu prometnuo se u žestokog desničara. On za kojeg na istom mjestu piše i to da je na predsjedničkim izborima 2009.-2010. u prvom krugu podržao dr. Miroslava Tuđmana, a u drugom Milana Bandića te da je za parlamentarne izbore 2011. (predsjednica je bila J. Kosor) prišao HDZ-u. Njegova stranka „Hrvatsko zvono“, za koju se tvrdilo da je imala 12.500 članova, prešla je 30. listopada 2007. kolektivno u HDZ. Tomac ju je onamo uveo, no on je osobno ostao izvan HDZ-a. Je li se ikada učlanio?

Početkom ovog tisućljeća postmoderni „austromarksist“ počeo je sve odlučnije nastupati kao tuđmanist unatoč činjenici da je za Tuđmanova života bio jedan od korifeja prkošenja Tuđmanu i njegovim politikama, osobito onoj prema BiH odnosno HR Herceg-Bosna. Prkošenje Tuđmanu kulminiralo je poslije lokalnih izbora 1997. za grad Zagreb i prijepora o imenovanju gradonačelnika (Tomac je bio jedan od nuđenih kandidata udružene protuhadezeovske ljevice), a isto tako i u borbama da se NK „Croatia“ preimenuje, suprotno Tuđmanovoj volji i želji, u isključivo komunističkim državama omiljeni „Dinamo“.

U čitavoj svojoj raščlambi profesor koji je desetljećima obrazovao buduće politologe, i ne samo njih, nije se „sjetio“ reći nijedne kritičke riječi o onomu što je pod HDZ-om dosad loše ili nepovratno štetno i za hrvatski narod rastrojstveno, nemoralno, kriminalno ili izdajnički učinjeno!

No ovdje nije glavna tema reverzibilni dr. Tomac, već tehnologija vlasti, izborni inženjering, političke manipulacije i stanje hrvatske desnice.

Poslije izbora za EP od svih desničara slavili su samo „suverenisti“, stvarajući dojam kao da su oni u nečemu uspjeli. I jesu! Uspjeli su kao svog „spitzenkandidata“ izabrati za zastupnicu Ružu Tomašić (r. 1958 u Maglaju). Oni koji su radikalno zastupali desničarsko-„populističku“ opciju uspjeli su izabrati osobu koja ne odlazi u desničarski klub europskih stranaka! Ma, ni u desničarsko-nacionalistički klub „Europa naroda i sloboda“ (ENF)! Pa niti u euroskeptični klub „Europa sloboda i izravne demokracije“. Ne! Ona će nastaviti biti članicom kluba „Konzervativci i reformisti“, ako se taj opet uspije formirati. Suverenisti su, dakle, slavili izbor konzervativca kao svoj izbor, praveći se da ne primjećuju kako njihovu suverenističku opciju ne će nitko u Europskoj uniji zastupati.

U EU nitko „konzervativce i reformiste“ ne svrstava u populističku, radikalnu, ekstremnu desnicu – kako ju kvalificira mainstream, za koji konzervativci jesu nepoželjni, jesu politički protivnici, ali, za razliku od pravih desničara, suverenista i nacionalista, nisu politički neprijatelji. Naprotiv, postoji teoretska mogućnost (za koju se u EPP-u zauzeo V. Orban) da konzervativci budu prihvaćeni u koaliciju koju sada nastoji formirati EPP u bilo kojoj od zamislivih kombinacija s tri od četiri moguća bloka: socijalističkog, liberalnog, zelenog i (kao zadnje utočište) konzervativnog.

S izborom Ruže Tomašić nisu nipošto ugroženi bitni vrijednosni postulati ni uhodana pravila po kojima je EU (s tendencijom stvaranja „super-države“) dosad funkcionirala. Time je Plenković postigao jako mnogo: osim nesvrstanog Kolakušića i lijevo-populističkog Sinčića iz Živoga zida, nitko od ostalih u Hrvatskoj izabranih devet odnosno deset zastupnika ne će u bitnomu dovoditi u pitanje dosadašnji integralistički („više Europe“!) europski kurs. Ne će to činiti ni gđa Tomašić, unatoč suverenističkoj listi s koje je izabrana. Nikakvo bitno smanjivanje ovlasti središnjih institucija EU-a ne će zastupati, nego će se ovdašnji suverenizam svesti na tamošnju „plavu ribu“ i, eventualno, „ljubičaste patlidžane“.

Nadalje, izborom gđe. Tomašić i njezinim „slanjem“ u EP čitava desna scena ostala je bez moguće čvrste i prepoznatljive personalne točke za ujedinjavanje desnice („zajedništvo“). A sada dr. Tomac otvoreno kaže: Ništa od svega toga o čemu ste fantazirali i na što ste pozivali – desnica mora na desničarsku listu kojoj će temeljna snaga biti opet – HDZ (tko god njime vladao)! Nije li to još jedna, za sada samo teoretska, „likvidacija“ svake moguće ojačane desnice, neovisne o HDZ-u i ovisne o volji hrvatskoga naroda?!

Najzaslužniji za izbor gđe Tomašić već su spomenuti, a i brojni nespomenuti, subjekti, među kojima se istaknuo upravo dr. Tomac. A on je, poput Tihomira Dujmovića, koji mu je u mnogočem analogan, rado viđen gost u nacionalno-desničarskim i nacionalno-katoličkim krugovima, skupinama i medijima. Njih dvojica dio su šire ekipe „prosvjetitelja“, bez kojih bi, izgleda, svi ostali beznadno tapkali u mraku. Ukupni rezultat svih prosvjetiteljskih nastojanja, bistrenja, tumačenja i vizija, temeljem dosadašnjih iskustava jest: Natrag pod skute HDZ-a!

Preostaje vidjeti kako će se vođe i pripadnici združeno-razjedinjene desne, suverenističke, konzervativne, demokršćanske i nacionalističke publike ponašati nakon što im je dr. Tomac rekao u čemu je njihov jedini pravi izbor. Nakon što im je otkrio i argumentirano objasnio „za što smo se zapravo borili“. Nakon što ih je sveo na onu pravu mjeru koja im je unaprijed i bila „suđena“. Ili koju su, barem donekle, sami sebi „dosudili“.

Izvor: Pokret za hrvatsku budućnost