Ola, buenas tardes! Aqui Madrid! (“Dobar dan“! Ovdje Madrid!“). Uz tih par španjolskih riječi, tihim i promuklim glasom započinjao je razgovor kada bi me telefonski zvala Višnja Pavelić, tj. od 21 do 22 sata, u zaselak u kojem sada živim. U zadnje dvije ili tri godine njenog života pričali bismo skoro svakog tjedna, ili barem jednom u dva tjedna, i to do kraja njenog života. 25. prosinca 2015. godine ta prijateljska rutina došla je svom kraju budući da je Višnja preminula u svojoj 92. godini, a njena duša pridružila se bratu, sestri i roditeljima u Valhalli nacionalističkih ratnika.
Glede nestanka ovog velikog lika hrvatske političke emigracije, čini mi se da je šutnja bila prilično zaglušujuća. Može li se ta diskrecija objasniti činjenicom da se ta najstarija Poglavnikova kći nije odrekala ničega i da ništa nije zanijekala iz svoje prošlosti? Čim je Višnja postala dovoljno zrelom, uvijek je bila uz oca; prava desna ruka Poglavniku u teškim i izazovnim godinama progonstva i skrivanja. Višnja je oduvijek bila beskompromisna kustosica ustaške memorije – što joj neki očito do danas nisu oprostili…
Nakon djetinjstva, koje uglavnom provodi u Italiji i jednoj švicarskoj školi, Višnja 1941. otkriva Zagreb. Tada ima 18 godina, a kao djevojka voli fotografije i filateliju. Ali nije vrijeme za zabave. Kao studentica i simbol rodoljubne mladeži, pomaže svojoj majci u zbrinjavanju ratne siročadi. Također je često viđamo uz oca, posebice uz uzglavlje savezničkih pilota koje se diskretno liječi u hrvatskim bolnicama. Drugim riječima, ona nema nikakvu političku ulogu.
A 1945. zatekla se u Austriji, gdje služi kao glasnik oca kojeg prilike prisiljavaju da živi u bijegu. Ne boji se ona ničega – skače od jednog do drugog skrovišta, uglavnom pješice i s ruksakom na leđima, a ujedno aktivno pridonosi spasu svoje obitelji. U Italiju prelazi 1946., gdje nastavlja pomagati ocu koji računa na njenu pouzdanu, pametnu i hrabru podršku. Njeno bezrezervno zalaganje – koje djelomično objašnjava što je ostala neudatom – nastavit će se ubrzo i u Argentini, gdje Ante Pavelić prebiva od 1948. do 1958. godine. A nakon toga, u zadnjoj etapi svog života, u Španjolskoj. U Buenos Airesu, suprotno posprdnim legendama, obitelj vodi skroman život. Majka i Višnja rade u krojačnici, hrane kokoši i prodaju jaja. Eh da!, u njenih 25 godina sve samo ne život jedne princeze!
U Madridu Višnja živi s bratom Velimirom i roditeljima, a u prosincu 1959. ona je ta koja bdije nad zadnjim Poglavnikovim trenucima. Nakon Poglavnikove smrti posvećuje se tiskanju i promičbi djela bivšega šefa hrvatske države u nakladi „Domovine“, kojom upravlja sa svojim bratom. Na taj je način desetak kapitalnih djela između 1960. i 2013. bilo predstavljeno javnosti. Vjerna političkoj poruci svoga oca i nacionalnoj tradiciji NDH-a, Višnja nesebično pruža podršku Hrvatskom oslobodilačkom pokretu (HOP-u), čiji je članovi posjećuju i koje ona prima i potiče na posjet i molitve na grobu Ante Pavelića. Ne ustručava se ni od povremenih putovanja – kao što je to bilo godine 1989. u Toronto – da bi prenijela dobre nacionalističke poruke i javno podržala sve one koji se bore za neovisnu Hrvatsku.
Tijelom i dušom posvećena ocu, majci i bratu, ali i hrvatskoj stvari, Višnja nije baš tko god. Dovoljno je bilo s njom porazgovarati pet minuta da bi se to odmah shvatilo, i to čak i kad je navršila svojih 90 godina. Budući da je bila znatno hendikepirana svojom osteoporozom, i bez velikih financijskih sredstava, živjela je sama u malom stanu u Madridu, prepunom knjiga, a u koji su povremeno dolazile jedna kolumbijska i jedna peruanska spremačica. Uvijek živahna, ali i čvrsta u svojim uvjerenjima, pomno je pratila hrvatske i međunarodne vijesti, katkad s humorom, a katkad s bijesom. Rado je primala istraživače i novinare i govorila im otvoreno o svom ocu i o NDH-u.
Pod drugim bi okolnostima ta žena – formata jedne Irene Javor, ili Slave Stetsko, ili Pilar Primo de Rivere, vjerojatno imala svjetlucav život i lijepu političku karijeru. Ali događaji su presudili drukčije. Višnja je ostala u sjeni, ali to ju nimalo nije sprječavalo da odigra značajnu ulogu u službi domovine – “s hrabrošću i vrlinom”, kako to kažu Anglosaksonci. Dok su neki zazirali od njenog čvrstog karaktera, njene vrline su bile brojne: hrabrost, odlučnost, odanost i ustrajnost. Dodajmo tome i njenu srdačnost i ljubaznost, koje je znala prenijeti na sve ljude koje je cijenila. Višnja je bila primjeran hrvatski rodoljub, a na svoj način i istaknuti borac. A to je dobar primjer danas za mlade žene. Na osobnoj razini, bila je ugodna žena za kojom mi danas žalimo.
Višnja Ivana Pavelić – s nama je!
Autor: Christophe DOLBEAU
S francuskog preveo: dr. Tomislav SUNIĆ / 7Dnevno
Napomena: Nedavna knjiga autora članka Christophea Dolbeaua nosi naslov “Véridique histoire des Oustachis”, Lyon: Akribeia, 2015.