Kasno navečer u nedjelju 8. studenoga, a pogotovo sljedeće jutro u ponedjeljak, mnoge u Hrvatskoj je doslovce zaprepastio izborni rezultat Mosta. Osvojili su čak 19 mandata. Po anketama i općem dojmu moglo se očekivati da Most osvoji pet mandata ili možda maksimalno između pet i deset. Dobacivši čak do brojke od 19 mandata uspjeli su postati ono što su mnogi željeli biti: istinska treća politička opcija u zemlji, odnosno famozni treći put.
Istinski treći put?
Dugi niz godina mnogi spominju kako su upravo oni treći put. Pod tim se misli na političku platformu koja bi trebala biti alternativa HDZ-u i SDP-u. Ranih 2000-ih takvim se predstavljao HSP, nešto poslije HSS i HSLS, jedno vrijeme Laburisti, a u najskorijoj prošlosti kao treći put su se nametali Orah i Živi zid. Nitko od njih nije to postao. U Hrvatskom saboru svi su imali zastupnika koliko stane na prste jedne ruke, ili tek nešto više, a jednako toliko (grado)načelnika. U svakom slučaju, nedovoljno da bi postali treća stranka koji nešto znači, a kamoli treći put.
Na ovogodišnjim izborima Most nezavisnih lista se upisao u povijest Republike Hrvatske kao stranka koja je uspjela postati pravi konkurent dvjema dominantnim strankama. Kapital od 19 zastupnika donio im je veliku političku važnost – bez njihovog pristanka i sudjelovanja ne može se sastaviti nova hrvatska vlada. Nakon 25 godina hrvatske demokracije, Most je prvi koji je razbio apsolutnu dominaciju HDZ-a i SDP-a. Dogodilo se po prvi put kako velike stranke ovise o „maloj“. Odlično je to što moraju pregovarati s Mostom jer nikad takvih pregovora nije bilo. Pregovora je bilo sa strankama tipa HNS, HSS, HSLS, SDSS ali sve one nisu željele sveopće promjene u državi već su gledale na svoje partikularne interese. Sad se pregovara o konkretnim stvarima koje se tiču svih državljana Hrvatske.
Možda najvažnija značajka Mosta je njihov program. Iz razloga je to jer je on stvarna a ne samo kozmetička alternativa. Niti Josipović, ni Bandić, ni ORaH ne nude istinske političke promjene (Živi zid nudi promjene, ali osvojili su samo jedan mandat). Njihova alternativa se svodi u tome da bi približno istu politiku provodili drugi ljudi. Most nudi alternativu i promjene na skoro svim poljima – javna uprava, financije, gospodarstvo, obrazovanje… Program im je detaljniji i razrađeniji nego uobičajene bezvezarije na dva-tri lista papira. Ne toliko razrađen da napišu knjigu od 500 stranica, ali ovo je ipak napredak.
Dakle, Most se upisao u povijest zbog svojeg izbornog rezultata i političkog programa koji nudi alternativu dosadašnjoj politici. Što god se dogodilo u sljedećim danima, tjednima i mjesecima, to im nitko ne može poreći niti oduzeti. Međutim, ono što će se dogoditi odlučit će o tome hoće li Most postati most za bolju i sretniju budućnost Hrvatske i Hrvata ili samo hit i iznenađenje jednih izbora.
Treba priznati kako im nije i ne će biti lako. Želi li Most doći u položaj da nešto konkretno napravi morat će koalirati ili s HDZ-om i SDP-om ili s obje stranke. Tu postoji puno čimbenika koji im otežavaju situaciju i koji bi željeli da ne uspiju. Najopasniji čimbenik bio je unutarnji – Drago Prgomet. Inicirao je i vodio pregovore na svoju ruku jer se, kako se čini, samo želio dočepati visoke funkcije u vladi. Izgleda kako je Karamarko bio u pravu kad ga je izbacio iz stranke. Prgomet nije slomio Most i izletio je iz pregovora za sastavljanje vlade. Dobro rješenje za sve osim njega.
HDZ i SDP – stranke opasnih namjera
Drugi opasni čimbenik su, naravno, dvije vodeće stranke. I HDZ i SDP su bili najzaprepašteniji rezultatom Mosta. Ići u pregovore s nekim, a da oni nisu glavni, bio im je zasigurno još veći šok. Pogotovo kad se zna da su javno prije izbora omalovažavali svoje pregovarače. Sad o tim ljudima koje su podcjenjivali ovisi njihova politička sudbina. Dokaz kako treba biti taktičan u politici i ne zaletavati se. Za očekivati je kako će SDP-ovci i HDZ-ovci u pregovorima pristati na većinu zahtjeva mostovaca. Pokušat će im se umiliti ne bi li upravo s njima sastavili vlast, kako bi i dobili mogućnost uživanja u svim plodovima i blagodatima koje vlast donosi. Za reforme i promjene u državi koje Most želi nije niti jedna od dvije velike stranke. HDZ je to i javno proklamirao, dok SDP koji je svom silinom trubio o promjenama u izbornoj kampanji 2011. o temama poput reforme javne uprave, rezanja broja županija, gradova, općina i sl., nije ništa napravio u mandatu da to provede. S kim god Most uđe u koaliciju izvjesno je da će ih njihov koalicijski partner pokušati nadigrati u praksi. Željet će smanjiti ulogu i važnost Mosta, na neki ih način izolirati. Pokušat će im otežati provedbu politike za koju budu zaduženi i sabotirati reforme. U načelu, i Milanović i Karamarko učinit će napore kako bi mostovce doveli u drugorazredni položaj u vladi.
Most na udaru medijskih spinova
Treći čimbenik koji je nepovoljan za Most su mainstream mediji i javnost općenito. Iako su nakon izbora pohvalili Most i dali im prostor, ubrzo su uslijedile medijske kritike koje tvrde kako Most nije sazrio izazovu. Ukazuju na „nedostatak iskustva“ vodećih mostovaca, izostanak ideološke platforme, nedovoljno jasan program, bježanje od odgovornosti, nejasno formulirane ciljeve itd. Neshvatljivo je zamjerati neiskustvo ljudima poput Petrova, Kovačića i Petrine koji su se na primjeru lokalnih razina pokazali da su dorasli izazovu. Oni su nešto konkretno napravili. Bilo bi zanimljivo vidjeti Karamarka i Milanovića kao (grado)načelnike. Zamjerati Mostu izostanak ideološke platforme je više nego licemjerno. Ni HDZ ni SDP već odavno nemaju ideološku platformu već su čisti pragmatici. Mostovci su se barem potrudili sastaviti neki detaljni program nego što je inače slučaj.
Također, smiješno je kako mediji požuruju pregovore te dovode pred kamere razne poduzetnike i „eksperte“ koji kukaju da država ne može funkcionirati bez vlade. Velika obmana. Hrvatska ima svoje institucije koje i dalje djeluju. Tehnička vlada ima manje ovlasti, ali postoji i funkcionira. Imamo predsjednicu, župane, gradonačelnike itd. U državama razvijene demokracije, sasvim normalno je da pregovori za sastavljanje vlade traju tjednima i mjesecima. Jedna Belgija i Italija su dobri primjeri. Tamo ekonomija odlično funkcionira i bez vlade s punim ovlastima. Sastavljati vladu na brzinu u roku tjedan ili dva pogrešno je. Zna se dobro da sve što se radi na brzinu ima mnoge manjkavosti i nedostatke. Puno bolje je da pregovori potraju mjesec ili dva, pa da dobijemo vladu gdje će se znati točno tko što radi, nego neku brzinsku ali zato neučinkovitu i smušenu. Kad još znamo da su se izbori održali u de facto najranijem mogućem roku, licemjernost i dvoličnost svih onih koji pozivaju na brzi sastav vlade još je i veća. Ti isti su zagovarali održavanje izbora u siječnju. Blago nama s takvim „ekspertima“ i gospodarstvenicima.
Mostov rezultat na izborima donio im je mjesto u povijesti. Oni su prvi koji su ukinuli apsolutnu dominaciju SDP-a i HDZ-a te ponudili program koji nudi nadu u bolje sutra. Sad je pitanje hoće li uspjeti ispregovarati i implementirati sve ono o čemu su govorili i što su predstavili kao alternativnu dosadašnjoj olinjaloj pragmatičnoj politici. Most ima priliku. Nalazimo se možda na prekretnici koja bi nam mogla donijeti napredak. Na mostovcima je hoće li ostati samo hit jednih izbora ili politička opcija za duge staze. Za dobro svih nas nadajmo se da će uspjeti. Jer ukoliko ne uspiju i kompromitiraju se bit će to velika pljuska bilo kojoj političkoj alternativi koja će doći u budućnosti.
Autor: Matija Šerić