Predsjednički izbori 2014. prvi su nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, što je u predizbornu kampanju uvelo i neke nove teme, kao što su pitanje temeljitih ustavnih promjena, teritorijalni preustroj hrvatske države te odnos prema europskoj politici. Ostavljajući isprazna prepucavanja kandidatu i kandidatkinji dviju najvećih hrvatskih stranaka, kandidat Saveza za Hrvatsku Milan Kujundžić u ekskluzivnom razgovoru za sloboda.hr govori o središnjim programskim odrednicama svojeg političkog projekta.
Gospodine Kujundžić, jedna od ključnih točaka Vašeg programa je donošenje novoga Ustava i druga Republika? Što nedostaje ovoj?
Ustav, kao temeljni pravni akt svake države, treba biti temelj stabilnosti države i društva. S obzirom da ta osnovna postavka važećim Ustavom nije u potpunosti ostvarena, treba pristupiti njegovom cjelovitom uređenju počevši od promjena izvorišnih osnova. Upravo promjenama Ustava 2000. godine, kada je politički predsjednički sustav zamijenjen parlamentarnim, hrvatska je država izručena na upravljanje vodećim političkim strankama. Postojeći izborni sustav jamči im monopol vladanja, i ne postoje stvarni demokratski procesi i mehanizmi putem kojih bi građani na vrijeme spriječili stranke da uzajamno i naizmjenično nanose štetu i državi i narodu. Zato se ovakvom modelu političke vladavine mora stati na kraj. Uvjerenje i odlučnost da je potrebno graditi NOVU HRVATSKU temelji se na strategiji nacionalne politike čije bitne i jasno formulirane odrednice jamče snažan zaokret i odmak od dosadašnjeg određivanja, formuliranja, usmjeravanja i načina vođenja države.
Ustav Republike Hrvatske počinje s izvorišnim osnovama, koje vi namjeravate svesti na – Domovinski rat. Možete li objasniti razloge za taj prijedlog?
Izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske treba promijeniti prije svega zbog povijesne istine. Naime, nije istina da su temelji suvremene hrvatske države odluke ZAVNOH-a (1943.), Ustav NRH (1947.) i ustavi SRH (1963., 1990.) koji kao plod političkog djelovanja Josipa Broza i komunističke partije predstavljaju glavni temelj i baštinu Jugoslavije, od koje se Republika Hrvatska osamostalila pobjedom u Domovinskom ratu. Takvoj ideološkoj preambuli koja hrvatski narod i danas dijeli na pobjednike i poražene nije mjesto u hrvatskom Ustavu, koji treba osigurati neutralnost države prema sukobima iz prošlosti. Nasuprot toj, ideološki motiviranoj interpretaciji temelja suvremene hrvatske države, stoji neosporna činjenica kako ona počiva na narodnoj volji izraženoj na referendumu 1991. i dokazanoj u Domovinskom, obrambenom i oslobodilačkom ratu u kojemu je ostvareno jedinstvo hrvatskog naroda.
Za razliku od ostalih kandidata, nedvosmisleno ste se izjasnili za dekomunizaciju hrvatskog društva i lustraciju bivših komunista. Mislite li zbilja da bi lustracija pomogla u rješavanju bitnih problema hrvatskog društva? Kakav oblik lustracije zagovarate?
Više sam puta tijekom ove kampanje ponovio da se ne zalažem samo za političku lustraciju već i za gospodarsku, financijsku i funkcijsku lustraciju koje bi trebale utvrditi gdje je tko bio i što je radio kada su se događale brojna zla. Kada vidite dominantnu ulogu koju su u društveno-političkom životu demokratske Hrvatske zadržali nekadašnji viši ili niži dužnosnici Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) i pripadnici jugoslavenskih tajnih službi kao i njihovi potomci – o čemu najbolje svjedoči nedavni slučaj oko izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu – nedvojbeno je kako bi ta lustracija uvelike pridonijela razbijanju tog monopola i s njim povezanog institucionaliziranog kriminala i na taj način pomogla rješavanju bitnih problema hrvatskog društva.
Kada pak govorimo o obliku lustracije, sviđalo se to nama ili ne, trebamo voditi računa o tome da isti mora biti u skladu s demokratskim standardima propisanima Ustavom Republike Hrvatske (čl. 14), koji brani diskriminaciju po političkoj osnovi, kao i onima pripisanim Rezolucijom 1096 Vijeća Europe (1996.) koja lustraciju dopušta samo protiv onih osoba koji su svojim djelovanjem počinili kaznena djela (čl. 7). To nas dakako ne priječi da pristupimo potpunom i cjelovitom rasvjetljavanju zločina jugoslavenskog komunizma koji su ostali obavijeni velom tajne a bez čega nema niti istinske pomirbe. U tom pravcu smatram kako bi bilo poželjno osnivanje jednog posebnog istraživačkog instituta, po uzoru na poljski Institut nacionalnog sjećanja, koji bi postao središnjim mjestom za pohranu arhivskog materijala vezanih uz zločine totalitarnih sustava, koji bi te zločine istraživao i koji bi rezultate svojega istraživanja – počevši od objave imena svih dužnosnika, djelatnika i suradnika jugoslavenskih tajnih službi – predočio javnosti. Isto tako, svakako bi trebalo donijeti i zakon kojim bi se zabranilo javno isticanje simbola svih totalitarnih ideologija – dakle i komunističke crvene zvijezde petokrake – i njihovo glorificiranje.
Neki političari s desnice napadaju Vas zbog zahtjeva za regionalizacijom Hrvatske. Zašto regionalizaciju smatrate potrebnom i koliko široke bi bile nadležnosti tih regija?
Zvali mi to regionalizacijom ili novim administrativno-teritorijalnim preustrojem zemlje nedvojbena je činjenica kako je postojeći sustav lokalne i regionalne uprave i samouprave, koji je postao talac stranačkoga klijentelizma i koji se stoga i pokazao neučinkovitim, ujedno i financijski dugoročno neodrživ. Dovoljno je pritom spomenuti kako na financiranje postojećeg sustava (20 županija i Grad Zagreb, 128 gradova i 428 općina) trošimo 22,7 milijardi kuna, od čega čak četvrtina iznosa odlazi na plaće zaposlenika, dok je polovica gradova, s obzirom na nerazmjer u materijalnim prihodima i rashodima, na samome rubu održivosti. Osim smanjenja troškova, novi bi upravno-teritorijalni ustroj vodio brigu i o oblikovanju uvjeta za ravnomjerni razvitak cjelokupnog hrvatskog prostora. Primjer na koji se Republika Hrvatska pritom treba ugledati predstavlja Danska, zemlja koja je svojom površinom i brojem stanovnika slična Hrvatskoj, a koja je 2007. godine smanjila broj jedinica lokalne samouprave sa 270 na 98 (s minimalno 20.000 stanovnika). Manji broj jedinica područne (regionalne) i lokalne samouprave (gradova i općina) s jasnom određenim nadležnostima omogućile bi pritom, osim financijske uštede, ujedno i stvarnu i učinkovitiju decentralizaciju.
Jedno od područja koje je u nadležnosti predsjednika RH jest nacionalna sigurnost i oružane snage. Zašto smatrate da bi Hrvatska trebala vratiti obvezu služenja vojnog roka? U kojem smjeru bi se hrvatske oružane snage i sustav nacionalne sigurnosti trebali razvijati?
Kada govorimo o obvezi služenja vojnog roka rekao sam kako bi, čim za to sazriju financijski uvjeti, morali pojačati pričuvni sustav vojske a možda i, u dogledno vrijeme, razmotriti uvođenje vojnog roka od dva do tri mjeseca. Razlozi za takvo što jasni su kada uzmete u obzir nove geopolitičke trendove i izazove miru i stabilnosti koji nisu prisutni samo na Dalekom ili Bliskom Istoku već i u samoj Europi.
U tom kontekstu nužno je jačanje i razvijanje Oružanih snaga RH koje bi svakako trebalo ići u pravcu njihove daljnje profesionalizacije i materijalnom jačanju kako bi odgovorili standardima i potrebama euroatlantskih integracija, uz izvršenje dvostruke paralelne uloge: očuvanje nacionalnih interesa RH i jačanje savezništva te realizacija obveza koje proizlaze iz članstva u NATO-u i EU.
Što se tiče smjera razvitka sustava nacionalne sigurnosti, njegova ključna odrednica mora biti potpuna depolitizacija i profesionalizacija. Takav je sustav jamstvo učinkovitog suprotstavljanja suvremenim sigurnosnim ugrozama, realizaciji hrvatskih nacionalnih interesa te izvršenju obveza članstva u euroatlantskim integracijama, što s jedne strane pridonosi jačanju nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske, a s druge strane i sigurnosti euroatlantskih partnera. Posebno je pri tome važna depolitizacija i profesionalizacija obavještajnog sektora, koji je zarobljen u okvirima sustavne političke korupcije kao dominantnog oblika vladavine u Hrvatskoj, što predstavlja najizravnije ugrožavanje nacionalne sigurnosti.
Kako će se Milan Kujundžić kao „sukreator vanjske politike“ postaviti prema Europskoj uniji? U Vašem izbornom programu i dosadašnjim izjavama nije bilo značajnijeg spomena suverenističke politike i otklona od prevladavajuće politike euro-federalizma, pa nas zanima hoće li se to promijeniti u budućim političkim nastupima i eventualnim predsjedničkim odlukama?
Osobno Europsku uniju prihvaćam kao političku i društvenu realnost. Iako su višegodišnji mukotrpni pregovori čiji su tijek i pokušaji opstrukcije od strane određenih političkih krugova znali izazivati opravdano ogorčenje javnosti, punopravno članstvo u EU za Hrvatsku ipak predstavlja veliku prigodu za osiguranje svojih nacionalnih interesa, kako u političkom tako i u gospodarskom pogledu. Proces prevladavanja jugoslavensko-komunističkog nasljeđa i njegovih premreženih političko-interesnih skupina bio bi na žalost, kako to pokazuju i nedavni događaji, unedogled odgođen da nije bilo pritisaka iz Europske unije.
Pritom sam i te kako svjestan činjenice kako politikom valja upravljati i kako je stoga nužno definirati učinkovitu vanjsku politiku Republike Hrvatske, čiji temelj treba biti jačanje bilateralne i multilateralne suradnje unutar Europske unije kao zajednice nezavisnih država utemeljene na svojim kršćanskim korijenima. Bez priznanja tog načela, kojeg su promicali i sami začetnici ideje o ujedinjenoj Europi, nema budućnosti niti za Europsku uniju, koja je zamišljena i koja treba ostati demokratska zajednica neovisnih država-članica. Inzistiranje na stvaranju „jače“, odnosno federalne Europske unije može samo dodatno produbiti postojeće nepovjerenje između Bruxellesa i zemalja članica, odnosno između Bruxellesa i europskih građana, kao i krizu demokracije unutar same Europske unije.
Drugo bitno pitanje hrvatske vanjske politike je odnos prema Bosni i Hercegovini, oko čega su nedavno vaše izjave izazvale određene kontroverze. Treba li po Vama hrvatski narod u Bosni i Hercegovini imati političko-teritorijalnu autonomiju na područjima gdje čini većinu, ili ne?
Pitanje budućnosti Bosne i Hercegovine (BiH) i položaja hrvatskog naroda unutar nje od iznimne je važnosti za Republiku Hrvatsku. Činjenica da Bosna i Hercegovina ujedno predstavlja i nacionalnu državu hrvatskoga naroda mora naći svoj politički izraz i u osiguravanju ravnopravnog statusa hrvatskog naroda kao konstitutivnog naroda BiH, koje je, kako je to potvrdila i Deklaracija Vijeća Europe od 2014. godine, ozbiljno ugroženo. S obzirom da glavnu prijetnju opstanku BiH podjednako predstavljaju i bošnjački centralizam i srpski separatizam, koji se međusobno podgrijavaju i hrane, niti hrvatski narod u BiH niti vanjska politika Republike Hrvatske ne smiju tražiti rješenje ni u jednoj od tih opcija. U tom pogledu, Hrvatska se mora aktivno uključiti u razgovore o post-daytonskom uređenju BiH te podržati svako rješenje koje ide u pravcu stvaranja BiH kao funkcionalne države, pod uvjetom da su prava hrvatskog naroda u BiH pritom u potpunosti osigurana.
S time u vezi treba sagledati i moju nedavnu izjavu oko trećeg entiteta u BiH koja je izvađena iz konteksta i zlonamjerno interpretirana. U svojemu sam priopćenju već objasnio i sada ponavljam – nisam protiv novih entiteta, a ponajmanje protiv onoga koji bi nedvojbeno osiguravao status i prava Hrvata u BiH, no Hrvati jesu i moraju ostati konstitutivan narod na području cijele BiH bez obzira na to koliko entiteta u njoj postojalo.
Ako ne prođete u drugi krug, pod kojim uvjetima biste dali potporu kandidatkinji HDZ-a Kolindi Grabar Kitarović?
Kako se to ne će dogoditi, ne će biti ni potrebe za davanjem potpore navedenoj kandidatkinji.
Za kraj, recite mi zašto su se aktualni predsjednik i kandidatkinja najveće oporbene stranke toliko bojali zajedničkog sučeljavanja kandidata pred hrvatskom javnošću i zašto mislite da bi birači 28. prosinca trebali zaokružiti Vaše ime?
Vjerojatno zato jer su ih članovi njihova tima, među ostalim, upozorili na moguće posljedice javnog sučeljavanja, imajući pritom u vidu prvu predsjedničku TV-debatu u povijesti, kada je neosporni favorit Richard Nixon 1960. godine izgubio izbore upravo zahvaljujući tome što je ostavio slabiji dojam na gledatelje u odnosu na protukandidata J. F. Kennedyja.
Što se tiče mojih protukandidata, Predsjednik na odlasku Ivo Josipović ima nevjerojatnu sklonost braniti pojedine zločine, zločince i kriminal, dijeliti narod, rugajući se žrtvi i žrtvama. Mojim dolaskom na mjesto predsjednika Hrvatske doznati će se puna istina o svim žrtvama i zločinima i svakoj žrtvi će biti odana počast. U istražni proces ići će sve pljačke i prijevare, bez selektivnog skrivanja. Hrvatska će biti zemlja istine i zakona jednakog za sve.
Kada je riječ o Kolindi Grabar Kitarović, ona je od samoga početka svoje karijere dovođena na funkcije, kao i sada na mjesto kandidata HDZ-a, to jest uvijek je podložna onome tko ju je doveo. Dakle, ona mora slušati one koji su je kroz karijeru navodili, a time je i kontrolirana osoba, bez snage autoriteta.
Za razliku od njih, koji su zarobljenici svojih stranaka, ja sam jedini slobodan čovjek kojega se ne navodi i ne kontrolira, ne može me se ucijeniti niti uplašiti. Cijeli život radim timski, tako ću i nastaviti svaki dan najmanje 15 sati, okupljajući oko sebe najbolje što hrvatski narod ima, bez isključenja bilo koga tko vrijedi, bez ideološkog i stranačkog predznaka, ne bojeći se pametnih, vrijednih i poštenih ljudi. I, konačno, ono što mogu sigurno obećati jest to da više ne će biti uzaludnog bacanja novca hrvatskog naroda – prvi dan mandata biti će pokrenut postupak za ukidanje ureda tzv. doživotnog predsjednika.
Autor: Leo Marić