Prošli tjedan mediji su izvijestili o jednom nesvakidašnjem slučaju. Viđeni su vojni helikopteri kako kruže oko Kremlja i vladinih zgrada u Moskvi. Neobični događaji, kao i višetjedno izbivanje Vladimira Putina iz javnosti, odmah su stvorili razne teorije: od toga da je Putin postao otac, do toga da je izvršen vojni udar i Putin ubijen. Nagađanja o državnom udaru, ili barem njegovom pokušaju, potvrdili su i neki ozbiljniji diplomati te vojni analitičari, koji su pronašli neke znakove zbog kojih bi moglo doći do puča. No, to ne bi bilo prvi put u povijesti Rusije da se dogodio prevrat. U ruskoj povijesti su poznati mnogi prevrati: od ubojstva Aleksandra II. 1881. godine, do posljednjega u jesen 1993., kada je sukob između Jeljcina i parlamenta završio krvavim obračunom s prosvjednicima koji su bili na strani parlamenta i granatiranjem Bijeloga doma. Upravo taj događaj je bitan utoliko što će odrediti sudbinu Rusije do današnjih dana.
Demokratske promjene u Rusiji
Nakon raspada SSSR-a, Ruska Federacija se našla pred dvojbom: povratak u stari totalitarni sustav, put demokracije i ekonomskih reformi ili neki treći put. Jedan od glavnih problema bilo je što se velika većina sovjetskog BDP-a izdvajala za tajne službe i vojsku. Posebno je teško bilo riješiti problem tajnih službi, budući su one bile jedan od temeljnih stupova sovjetskog imperija od njenih prvih dana, te su tako bile „države u državi“. Poslije neuspješnog puča u kolovozu 1991., Boris Jeljcin, oštar kritičar Gorbačovljevih reformi, preuzima glavnu ulogu te zajedno s bjeloruskim predsjednikom Šuškevyčem i ukrajinskim Kravčukom konačno raspušta SSSR. Nakon toga, u novoj državi, Ruskoj Federaciji dolazi do reformi ne samo u području tajnih službi, već i ekonomskih reformi i demokratizacije društva. Koliki je stupanj demokratizacije bio tih godina, govori i činjenica da je većina dokumenata koje danas znamo o komunističkim zločinima u svijetu dobivana iz ruskih arhiva, koji su tih godina bili otvoreni, što je rezultiralo i nastankom „Crne knjige komunizma“, napisane od strane francuskih povjesničara, što je još uvijek najbolje dokumentirana knjiga o komunizmu do sada objavljena. Ipak, unatoč svemu tomu, situacija u Rusiji je bila daleko od idilične, posebno u gospodarskoj sferi. Privatizacija je, kao i u većini tranzicijskih zemalja, provedena po nama poznatom modelu vaučera, pri čemu je velika većina stanovništva ostala izvan igre i nastavila živjeti u siromaštvu. Od privatizacije su se okoristili bivši sovjetski činovnici, tehnomenadžerski sloj, poznat po nazivom „crveni direktori“, ali isto tako bivši KGB-ovci. Slična stvar je bila i s medijima i sveučilištem. Vladimir Bukovsky, bivši politički zatvorenik, danas je najžešći kritičar Europske Unije, ali i politike Putina. Tih godina bio je Jeljcinov savjetnik, koji je tražio potpunu lustraciju i otvaranje preostalih arhiva KGB-a. No, Jeljcin je odbijao takve mogućnosti, ne samo zbog unutarnjih pritisaka, već i vanjskih. Naime, time bi se otkrila suradnja između zapadnih i sovjetskih političara, posebno uloga eurobirokrata u organiziranju perestrojke i stvaranju „Zajedničkog europskog prostora“.
Ustavna kriza 1993.
Sveopće siromaštvo, razni prosvjedi, porast organiziranog kriminala i nefunkcioniranje pravosuđa doveli su do toga da su brojni Rusi željeli povratak u stari komunistički sustav. Obnovljena Komunistička partija postala je najjači kritičar Jeljcinovih ekonomskih reformi. Jeljcin je često u svojemu vladanju izdavao predsjedničke dekrete, zaobilazeći parlament, što je bilo protuustavno. Sukob je kulminirao tijekom proljeća 1993. kada je u parlamentu pokušan Jeljcinov opoziv. Kao odgovor, Jeljcin raspušta parlament i raspisuje izbore, za što nije imao ovlasti. Parlament tu odluku nije prihvatio, a u Moskvi počinju masovni prosvjedi protiv Jeljcina, na što on odgovara slanjem vojske i krvavim gušenjem pobune. Događaji u listopadu 1993. su proglašeni najvećom ruskom pobunom poslije boljševičkog prevrata 1917. godine. Često je Jeljcinovo gušenje pobune uspoređivano s čileanskim pučem 1973. Ipak, u Čileu je vojska na čelu sa Pinochetom svrgnula Allendea na poziv parlamenta, dok je u Moskvi bilo obrnuto. Zanimljivu analizu, zašto ova pobuna nije prerasla u građanski rat te zašto je završila pobjedom Jeljcina i njegovim jačanjem na vlasti, dali su Jurij Felštinski i Aleksandr Litvinenko u svojoj knjizi „Blowing up Russia“, temeljenoj na dokumentima ukradenima iz arhiva KGB-a, zbog čega je Litvinenko otrovan, a ova knjiga postala prva koja je u Rusiji zabranjena nakon pada komunizma. Litvinenko i Felštinski tvrde kako su veliku ulogu u sabotiranju Jeljcinovih reformi odigrali čelni ljudi Federalne protuobavještajne službe (danas FSB), namjerno potičući kriminal i etničke sukobe. Također, u medijima je kao glavni krivac osiromašenja i sukoba prikazana demokratizacija. Kao jedini način rješenju tih problema u medijima se predlagalo odbacivanje demokratskih i gospodarskih reformi. Nakon što su pomogli Jeljcinu uništiti moć parlamenta, moć FSB-a i vojske je ponovno ojačala, a od demokratskih i gospodarskih reformi se odustalo. Kao primjer toga, autori navode brojne bivše suradnike KGB-a koji su zauzeli ključne pozicije vlasti, što je doseglo vrhunac izborom Vladimira Putina – bivšeg KGB-ovog agenta u DDR-u – za predsjednika.
Tihi državni udar?
Francuski sociolog Raymond Aron, koji je istraživao diktature i državne udare, tvrdio je kako svaka tehnika državnog udara kombinira legalnu i nasilnu metodu. Putinova vlast je dodatno neutralizirala protivnike. Danas u Dumi glavne oporbene stranke – nacionalistička Liberalno-demokratska partija i Komunistička partija – čine tek jednu trećinu zastupnika. S obzirom na to, teško je očekivati pobunu koja bi započela u parlamentu. Kako je Putin tijekom svoje vladavine učinio velike napore u suzbijanju obojane revolucije u Rusiji – što zabranom raznih udruga, što i stvaranjem svojih nevladinih organizacija poput Omladinskog demokratskog antifašističkog pokreta „Naši“ – teško je i očekivati nekakav ruski Majdan. Državni udar u Rusiji se može dogoditi jedino preko ruskih oligarha, nezadovoljnih sankcijama koje je Zapad nametnuo Rusiji. Druga mogućnost državnog udara može doći od vojske. U svakom slučaju, teško je očekivati kako bi nova vlast prestala podupirati separatiste u Ukrajini ili bi pokrenula reforme u cilju poboljšanja ekonomske situacije većine građana Ruske Federacije.
Glavni problem Rusije su danas nedostatak vladavine prava i prevelika centralizacija. Zemlja koja je površinom najveća na svijetu, federalna je samo na papiru. Iako se često navodi kako je Rusija etnički homogena zemlja, to nije točno. Brojne autohtone etničke skupine u Rusiji, stoljećima rusificirane, imaju malu ili nikakvu kulturnu autonomiju. A da se u situaciji ruske centralizacije, o ekonomskoj autonomiji raznih ruskih autonomnih republika i oblasti ne govori. Ti problemi koji postoje još od 18. stoljeća ruski pisci i intelektualci su pokušali nadomjestiti izmišljanjem univerzalističkih paradigmi koje su trebale ujediniti sve narode Rusije bez obzira na njihove civilizacijske, etničke, kulturne i druge razlike. Takav slučaj je bio s panslavističkom idejom u 19. stoljeću, internacionalističko-komunističkom idejom u 20. stoljeću, i danas s euroazijskom idejom. Povijest je pokazala i danas pokazuje kako su sve te ideje bila povezane s jakom centralizacijom državne moći, snažnom autoritarnom vlašću, rusifikacijom, siromaštvom, imperijalizmom prema susjednim zemljama i stvaranjem kompleksa manje vrijednosti i etnomazohizma kod dijela naroda koji su preživjeli nametnutu rusifikaciju.
Autor: Mario Jurčec