Foto: fah
U nedostatku velikih misli ljudi rabe velike riječi. Nakon što je Plenković formirao Vladu zapljusnuti smo, sada već gadljivim, frazetinama s kojima čovjek ne zna što bi. Govori se o modernizaciji HDZ–a, o naglasku na “europskim vrijednostima”. Dok šef Europske komisije Juncker govori “da se Europska unija raspada”, dok ni njemu samom ni bilo kome drugom nije jasno, osim tržišta, što je to EU, stalno slušamo o “europskim vrijednostima”. Reakcije Mađara i Poljaka na takvo stanje naziva se “ponašanjem koje je protivno europskim vrijednostima”, a Brexit je zapravo poruka “spašavaj se tko može.”
Što se odnosa sa susjedima tiče, ova vlada govori o “europeizaciji regije” u trenutku kada i ćorava kokoš vidi da Europa ne može europeizirati ni samu sebe, a kamoli bilo koga drugoga, recimo Srbiju, kako tvrdi nova vlast. Sama Srbija se ne želi europeizirati, njena strateška politika vođena već stoljećima, kroz dvije Jugoslavije, kao i posljednjom agresijom na Hrvatsku, ostat će ista, a članstvo u Europskoj uniji bit će sredstvo da to nastavi. Srbija članstvo u EU-u shvaća kao konačno ostvarenje sna “svi Srbi u jednoj državi”, ovaj put bez Srebrenice i Ovčare. Srbija niti jest niti želi proći katarzu. Sama činjenica da je ovaj narod za najvažnije ljude u državi izabrao Šešeljeve i Miloševićeve pitomce, Vučića, Nikolića i Dačića, sve govori. To su isti ljudi kao i prije 25 godina, samo su promijenili ambalažu.
Guske u europskoj magli
Ove naše medijsko–političke guske u europskoj magli ili ne znaju ili ne vide da je “naš tradicionalni saveznik”, Njemačka, lupala packe Hrvatskoj kada je krenula, iz opravdanih razloga, “blokirati” Srbiju. Neka pitaju bivšeg ministra vanjskih poslova Kovača, ako želi priznati, jer nije ugodno reći koliko je šamarčina zbog Srbije popio od “berlinske ruke”. Za razliku od Kovača, zašto Plenković ili Stier ne govore o blokadi Srbije na putu u EU, već sipaju frazetine o potrebi “europeizacije Srbije”, kao bezlična briselska potrčkala?
Sada dosta.
Ovo gore nije moje razmišljanje, ovo je razmišljanje jednog inteligentnog, ali razočaranog hadezeovca smjerom kojim je krenula Plenkovićeva vlada, zasoljeno još Hasanbegovićem. Ono nije glupo i, uglavnom, točno je.
Njihova interna stranačka očaranja i razočaranje, kao ni drugih stranaka, me ne zanimaju. Ovdje se radi o demokratski izabranoj vlasti za koju sami njeni stranački članovi već sumnjaju da zemlju vodi u krivom smjeru, “kao guske u magli”, pa je prigoda reći da ovaj europski gard Plenkovića i društva nipošto nije naivnost. Politika, posebno u aktualnim, kompliciranima okolnostima, ne vodi se lupanjem šakom o stol, ili, kao bivši ministar Kovač, pred kamerama izjavama da “ćemo blokirati Srbiju”, već kreativnim licemjerjem, u tišini. Zato “frazersko” pozivanje na “europeizaciju Srbije” ili “regije” nije nikakvo letenje naivnih gusaka u maglu, već stvaranje manevarskog prostora i konteksta u kojem Hrvatska želi rješavati odnose sa susjedima, čitaj, ostvariti svoje interese. Tako to radi ozbiljna politika. Ako itko zna u kakvom je stanju EU to su Stier i Plenković, ako itko zna koji su procesi na djelu u BiH, to je novi ministar vanjskih poslova. Jamačno, ni novi premijer, ni novi ministar vanjskih poslova nemaju zabluda o naravi srpskog vodstva i politike, niti o interesima koji se sudaraju ovdje (Plenković je na tome “doktorirao” u Ukrajini), no do ostvarenja hrvatskih nacionalnih interesa u tom kontekstu ne dolazi se javnom pričom.
Tko će biti u pravu?
Na političara ne spada da bude “informiran” i da onda “informira javnost”, već da bude učinkovit, da krajnji rezultat bude “informacija”. Što želimo reći, evo baš na primjeru ministra Kovača: on ide javno govoriti o blokadi Srbije, a da prije toga nije osigurao saveznike, da nije znao već tri poteza unaprijed, da nije pripremio teren kako bi ta izjava bila konsenzus svih onih bitnih u EU-u kojima je do “europskih vrijednosti” na brdovitom Balkanu.
U tom smislu Srbiji će biti puno teže ispuniti uvjete “europskih vrijednosti” nasuprot “bezličnom” Stieru, nego nasuprot strastvenom Kovaču.
Što bi Srbija dala u kontekstu “europskih integracija” da je s druge strane ostao Hrvatina Karamarko ili “šakojadni” Milanović? Vjerujte, suho zlato.
Tko će biti u pravu u vezi s ovom vladom, moj razočarani hadezeovac ili ja, vidjet ćemo. Sanadera i Karamarka sam brzo pročitao, čemu lažna skromnost, svi moji tekstovi o njima su u arhivama, i zbog njih sam pretrpio hrpu neugodnosti baš od onih koji danas već ližu ono Plenkoviću. Želudac mi se nakon svega dobro drži. Valjda ni treći put neću pogriješiti, valjda treći put Bog ne pomaže…
Autor: Ivica Šola / Glas Slavonije