Hrvatska nacionalna povijest pokazala je da je hrvatski narod kao orah, ali ne onaj truli ORaH Mirele Holy bez hrvatskih temelja, već onaj tvrdi, neuništivi, na kojem su mnogi osvajači “polomili zube”. Hrvatski domoljubi se s ponosom i s pravom nadahnjuju slavnim povijesnim činjenicama poput one da je hrvatski narod antemurale christianitatis, s pravom i ponosno slave i uzvisuju borbe za slobodu protiv raznih krvnika i rušitelja Hrvatske – Ugara, Mletaka, Osmanlija, a posebno velikosrba i jugonacionalista.
Pritom stvaraju romantičnu sliku o hrvatstvu vječno okruženom zlom i patnjom koje su potresale i još uvijek potresaju hrvatski narod; o zarobljenom i potisnutom hrvatstvu za kojeg su se na različite načine borili i čuvali ga najodaniji sinovi i kćeri Domovine, te ga nastojali iznjedriti na površinu upravo na hrvatskim povijesnim i etničkim prostorima.
Paradoks položaja političkog, pa i kulturnog i gospodarskog, hrvatstva i protuhrvatstva je prisutan i danas, a veći je tim više što danas postoji država Hrvatska. Razlika je jedino što se u 21. stoljeću bitke vode prema drugima načelima. Prisutna je kulturna, retorička, medijska i više planska borba, a ne afektivna, reakcionarna i oružana. Okolnosti su se također promijenile.
Veća je opasnost od unutarnjih neprijatelja, a nekadašnji vanjski neprijatelji mogli bi čak uz stabilno i jedinstveno hrvatsko društvo izgrađeno na čvrstim tradicionalnim moralnim zasadama, te uz nedvosmislenu hrvatsku vanjsku politiku, postati i prijatelji u zajedničkoj borbi tradicionalne Europe protiv natruha i trendova globalizacije, liberalizma, kapitalizma i štetnog euroatlantskog tržišnog sistema provodljivog kroz Svjetsku banku, MMF, burze, multinacionalne kompanije i o njima ovisne bankarske sustave pojedinih država.
No, današnjem hrvatskom društvu nedostaje jedinstven pogled prema vanjskoj i još više prema unutarnjoj opasnosti, a prepuštanjem romantičarskom promatranju stvarnosti hrvatska domoljubna, nacionalna, opcija je postala samozatvorena i neučinkovita, a još k tome neodređena i bez jasne vizije te razjedinjena, postala je infantilna i cirkusantska.
Domoljublje
Danas sve domoljubne političke stranke u RH imaju načelni stav da u politici mora prevladavati domoljublje. Istodobno skoro sve domoljubne stranke u Hrvatskoj zaziru već od samog pojma nacionalizam. No, prisutnost domoljublja u svim sferama društva svake države bi se trebala podrazumijevati. Domoljublju bi se trebalo učiti od malena u obitelji, školi, na fakultetima. Domoljubni sadržaj bi trebao prevladavati u medijima, posebno na nacionalnoj televiziji.
Domoljublje je povezano s osjećajima pojedinca prema vlastitom narodu i domovini. Stoga bi u svakoj državi trebala prevladavati domoljubna atmosfera kako bi mladi naraštaji mogli razviti osjećaj ljubavi, a ne ravnodušnosti ili čak prezira prema vlastitom narodu i domovini. Nacionalizam je ideologija, povezan je s razumskim shvaćanjem i promatranjem stvarnosti. Dakle, nacionalizmu je mjesto u politici. Svaki narod gradi svoj nacionalizam na temelju svojeg povijesnog iskustva, kulture, mentaliteta i prema vlastitim narodnim potrebama. Nacionalizam nije samo teoretski zamisliv niti je univerzalan. Nacionalizam svakog naroda je različit i oni domoljubi koji žele predvoditi narod ne trebaju i ne smiju odustajati od nacionalističkih ideja pod pritiscima anacionalnih krugova.
Razlog pretjerane prisutnosti opreza u današnje hrvatske desnice je jednostavan. Naime, lijevo – liberalni, anacionalni, kroatofobni, nelustrirani krugovi – medijski, politički i civilni iz tzv. nevladinih udruga – većinom proizašli iz bivšeg jugokomunističkog sistema, čiji su bili nosioci i stvaraoci, nametnuli su u javnosti svoj stil govora, rječnik i vlastito tumačenje prošlosti i sadašnjosti.
Činjenica je da su se ti današnji tzv. ljevičari organizirali bolje nego današnji tzv. desničari i sada upravljaju i kontroliraju Hrvatskom koju su priželjkivali i stvarali „desničari”. Pojam političke ljevice i desnice je i inače zamršen te mnogima nejasan, a u sadašnjem hrvatskom slučaju postao je apsurdan. U Hrvatskoj se vodeća ljevica i vodeća desnica ne razlikuju toliko po vrijednostima, stavovima i idejama koje zagovaraju koliko se razlikuju po tome tko je za Hrvatsku, a tko je, poput bivšeg predsjednika Mesića, sadašnjeg predsjednika Josipovića, premijera Milanovića, ministrice Pusić, njezina brata Zorana, Vesne Teršelić i drugih njima ideološki bliskih pojedinaca, protiv nezavisne Hrvatske, a za tzv. Region, Zapadni Balkan itd…
Revitalizacija jugoslavenstva
Oni svoju politiku revitalizacije jugoslavenstva provode pod krinkom pomirbe, tolerancije i ljudskih prava, a zapravo izjednačuju krivnju žrtve i agresora u Domovinskom ratu, falsificiraju povijest i zatiru istinu o partizanskim zločinima pod plaštem antifašizma. Očito je da u Hrvatskoj postoji samo antihrvatska ljevica. Moguće je da i postoje neki hrvatski domoljubi s određenim lijevim stavovima, ali ne postoji organizirana hrvatska ljevica domoljubnog karaktera.
S obzirom da se današnja hrvatska desnica određuje suprotno od uhljebljene i vladajuće ljevice, ona nema jasnije i smislenije određenje osim da je za Hrvatsku. A kada za tu Hrvatsku treba učiniti nešto konkretno, zastane sve samo na retoričkoj razini. Pitanje je kuda bi se ideološki svrstali mnogi HDZ-ovci, HSS-ovci, pa i HSP-ovci, kada bi u Hrvatskoj vladala zdrava domoljubna atmosfera i kada Hrvatska ne bi imala organiziranog antihrvatskog neprijatelja.
Osim povremenih prosvjeda radnika, poljoprivrednika, prosvjetara i branitelja, u hrvatskom narodu osjeti se ipak uvelike rezignirani stav koji nije neočekivan obzirom na svekolike društvene okolnosti u Republici Hrvatskoj. Ali kako promijeniti situaciju? Vrijeme za jadikovanje je prošlo, a za spas ga je sve manje. Hoće li svehrvatski pokret za radikalni preokret biti potaknut iz vrhova domoljubnih stranaka, iz akademskih krugova, Crkve ili iz puka? Ili će Hrvatska propasti i nestati?
Autor: Branimir Boljfetić
Izvor: HKV