Vlč. Marko Tilošanec služio Mladu misu po tradicionalnom rimskom obredu 30.VI.2013. u crkvi sv. Martina u Zagrebu

Vlč. Marko Tilošanec služio je Mladu misu po tradicionalnom rimskom obredu 30. lipnja 2013. u crkvi sv.Martina u Zagrebu

Hrvatski vjernici, kažu različita provedena istraživanja, većinom ne posjećuju redovno nedjeljnu misu. Razlozi tomu obično se traže u nezanimljivim propovijedima i sâmom obredu mise, pa se čak javljaju prijedlozi uvođenja nekih populističkih i protestantskih elemenata u rimokatoličku liturgiju. No, mi smo posljednje nedjelje prisustvovali katoličkoj misi koja ima drugačije uzore.

Dvorana Češkoga narodnog doma na Bijelu nedjelju 12. travnja igrala je ulogu crkve, a na misu u 10 sati došlo je dosta svijeta, većinom mlađeg. Tu je najavljenu tradicionalnu latinsku misu održao vlč. Marko Tilošanec iz Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Nakon obreda, obavili smo kratki razgovor s velečasnim, željni saznati više o tradicionalnom katoličanstvu kako ga ispovijeda svećeničko udruženje kojemu pripada, kao i o tradicionalnoj latinskoj misi.

Drugi vatikanski sabor kao odmak od crkvene tradicije

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. (lat. Fraternitas Sacerdotalis Sancti Pii X) djeluje od 1970., kada ga je osnovao francuski nadbiskup Marcel Lefebvre, nezadovoljan uvođenjem nove mise i liberalnim reformama u Crkvi proizašlima iz odluka Drugoga vatikanskog sabora. Bratstvo se „temelji na zdravom katoličkom nauku, onako kao što je Crkva uvijek činila, slijedeći njezinu vjekovnu tradiciju u teologiji, u liturgiji, u duhovnosti i u disciplini“, objašnjava nam vlč. Tilošanec. „Smatramo da upravo od obnove svećeništva polazi i obnova Crkve, jer Krist je ustanovio svećeništvo kao nastavak svojega djela. Povjerio je službu naviještanja vjere, službu posvećivanja i vođenja Božjega naroda, to je upravo ono što je ključno, o čemu ovisi život Crkve.“

Nadbiskup Marcel Lefebvre

Nadbiskup Marcel Lefebvre, osnivač Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

Iako se Crkvi često prigovara zastarjelost stavova, tradicionalni katolici upozoravaju na suprotne tendencije pretjeranog prilagođavanja Crkve modernom svijetu unutar kojeg djeluje, prilagođavanju koje za ishod ponekad ima i odricanje od određenih tradicionalnih crkvenih učenja. Vlč. Tilošanec tvrdi kako je „presudni trenutak koji je odredio posljednjih pola stoljeća u Crkvi bio Drugi vatikanski sabor, iz kojega su uslijedile reforme koje – prema uistinu nepristranom sudu teologa – predstavljaju značajan odmak od vjekovne Tradicije. Tu su uvedena načela koja su promijenila njezin praktični život, ali isto tako i njezino teološko usmjerenje. Na Saboru se radilo o onom istom usmjerenju koje su prethodni pape odbacili, o modernističkoj teologiji koja je prethodno osuđena.“ Kao ilustraciju prijeloma koji se u Crkvi dogodio, velečasni koristi izjavu kardinala Suenensa, jednoga od vodećih osoba Drugog vatikanskog sabora, a koji je rekao: „Drugi vatikanski sabor bio je Francuska revolucija u Crkvi.“ Osvrčući se na citiranu metaforu, naš sugovornik objašnjava kako je „nadbiskup Lefebvre tu izjavu, koja dolazi od jednog prelata koji se definitivno nije slagao s njime, koji je imao drugačije stavove, protumačio u trojakom određenju. Francuska revolucija, to su načela slobode, jednakosti i bratstva. Ako to primijenimo na vjeru, možemo vidjeti da ta načela dobivaju kod nas usporedni odraz u teološkoj sferi. Načelo slobode možemo prepoznati u nauku Drugoga vatikanskog sabora o vjerskoj slobodi, načelo jednakosti u načelu kolegijalnosti, a načelo bratstva u politici ekumenizma. I zaista, ako pokušamo sustavno sagledati ta zbivanja, dokumente i posljedice Drugoga vatikanskog sabora, možemo prepoznati ta tri načela kao nešto što određuje današnju Crkvu.“

Zanimalo nas je, s obzirom na rečeno, kakav odnos Svećeničko bratstvo sv. Pija X. kao udruženje rimokatoličkih svećenika kritičnih prema zbivanjima u Crkvi ima prema ustanovi papinstva. Velečasni je jasan: „Bratstvo se čvrsto drži nauka Crkve o primatu pape i papinoj nezabludivosti. No, isto tako, kada govorimo o ustanovi papinstva, moramo razlikovati božanski od ljudskoga elementa. Sama ustanova je ustanovljena od Isusa Krista kao božanska, Petru je predana vrhovna vlast u Crkvi, međutim, vršitelj te službe je čovjek, koji je u svojim postupcima podložan ljudskoj ograničenosti i na taj način je otvoren prostor za postupke i izjave koji se udaljuju od nauka Crkve. U tom svjetlu valja promatrati krizu koja je nastupila u Crkvi nakon Drugoga vatikanskog sabora, gdje su sami pape odobrili i poduprli to usmjerenje koje ide ka udaljavanju od Tradicije Crkve i s čime mi, kao katolici koji se držimo Tradicije, nismo suglasni.“

No, kako današnja kriza u Crkvi nije jedinstvena te vrste u povijesti – objašnjava vlč. Tilošanec – pokazuju primjeri nekoliko papa. „Najpoznatiji je slučaj pape Liberija, koji je u 4. stoljeću potpisao kompromisnu ispovijest vjere koja je pogodovala arijancima. Tomu se usprotivio sv. Atanazije, kojeg je zatim papa Liberije kaznio, ekskomunicirao. No Crkva je poslije Atanazija opravdala, tako da ga danas slavimo kao svetca. Tu je i slučaj pape Honorija iz 7. st. koji je prešutno potpomagao krivovjerje monoteletizma, a zatim i primjer pape Eugena IV. i Martina V. koji su nakon Firentinskog sabora podržali krivovjerje koncilijarizma.“

Govoreći o papinstvu, bilo je nemoguće izbjeći pitanje pape Franje i njegovih nedavnih kontroverznih izjava i postupaka. Po tradicionalnim katolicima, „papu Franju treba promatrati u cjelokupnom kontekstu postkoncilskih zbivanja i usmjerenja koje su podupirali i provodili svi koncilski pape, počevši od Ivana XXIII., Pavla VI., koji je odobrio novi obred mise, Ivana Pavla II., koji je ekumenizam razvio do neslućenih razmjera, itd. Papa Franjo je u tom smislu krenuo korak dalje i poduzeo neke stvari koje su sasvim nečuvene. Najjasniji primjer je biskupska sinoda o obitelji koja još traje, gdje je papa dao potporu kardinalu Kasperu, koji se zalaže za pripuštanje pričesti rastavljenih i ponovno vjenčanih osoba, dakle osoba koje prema nauku Crkve i Evanđelju žive u teškom grijehu i ne mogu biti pripuštene sakramentu euharistije. Tu su zatim bile različite izjave u intervjuima za svjetovne medije u kojima su papine izjave odale dojam kao da su praktički sve religije jednako vrijedne, čime se stavlja u pitanje i poslanje i uloga Crkve.“

Vjerni tradicionalnoj latinskoj misi

No, da nije sve tako crno svjedoči činjenica kako, po riječima velečasnog Tilošanca, „možemo jasno prepoznati trend da zajednice koje su više usmjerene ka Tradiciji – ne samo Svećeničko bratstvo sv. Pija X., nego i zajednice koje djeluju u okvirima komisije Ecclesia Dei, pa i druge konzervativne zajednice – imaju više zvanja i postižu više plodova od onih liberalno i progresivno orijentiranih zajednica i redova, koji naprosto propadaju, nemaju zvanja, koji jednostavno odumiru. Taj trend nije toliko uočljiv u apsolutnim brojkama (i dalje tradicionalni svećenici predstavljaju samo manji postotak), ali ako se pomnije promotri današnja situacija u Crkvi, to se može uvidjeti.“

vlč. Marko Tilošanec Najvažnije vanjsko obilježje Svećeničkog bratstva sv. Pija X., koje ih razlikuje od mainstream Crkve, jest vjernost tradicionalnom latinskom obredu mise. Pitali smo vlč. Tilošanca koji su razlozi inzistiranja na starome obredu i koji je uopće njegov status u Crkvi. „Misal Ivana XXIII. iz 1962. je zadnja varijanta koja se može smatrati kontinuitetom Tradicije. Zanimljivo je da sam Koncil nije donio nikakvu izričitu odredbu koja bi rekla da treba zamijeniti latinski narodnim jezikom. Dapače, u dokumentu Sacrosanctum Concilium stoji da latinski jezik treba zadržati u liturgiji. Međutim, kao i u drugim dokumentima Drugoga vatikanskog sabora, postoje dvoznačne izjave koje su namjerno ubačene u tekstove (može se pouzdano utvrditi da su to bile baš namjere pojedinih teologa i koncilskih otaca), izjave koje će se kasnije tumačiti na liberalan način. Primjerice, stoji točka da se mogu dati veće ovlasti biskupskim konferencijama ili da se može dati šire mjesto narodnom jeziku u liturgiji. Nije precizirano koje bi to bilo mjesto, ali to je kasnije iskorišteno upravo kao protuteža drugoj konstataciji, da treba zadržati latinski jezik u liturgiji. Što se tiče same reforme liturgije, 1969. je uveden novi misal koji se koristi do danas. U godinama prije toga su postupno uvođene određene reforme koje su pripravljale put novomu misalu. De iure novi misal nikada nije promulgiran, niti je stari stavljen izvan snage. Ovo posljednje je potvrdio i papa Benedikt XVI. u svojem motupropriju Summorum Pontificum, gdje je na jedan autoritativni način razjasnio da tradicionalni misal nije nikada stavljen izvan snage te da se svaki svećenik ima pravo služiti. To je zapravo opravdanje stajališta Svećeničkog bratstva sv. Pija X., koje je uvijek zastupalo stav da svaki svećenik ima pravo služiti tradicionalni obred i da novi misal nikoga ne obvezuje. To je de iure, ali de facto je situacija bila takva da se nakon Koncila, pa do danas, vrši pritisak, da autoriteti nameću obavezu svećenicima da su dužni koristiti novi misal. Situacija se malo poboljšala nakon motuproprija pape Benedikta XVI., ali i dalje su mnoge točke ostale iste, jer, iako postoji sloboda da se služi tradicionalna misa, ipak je ona ograničena sa strane autoriteta. Tako da biskupi, koji su zaduženi za pastoralnu skrb u svojoj biskupiji, i dalje prisiljavaju svećenike da služe novu misu. Pravno gledano, stvari su dvoznačno postavljene u samomu dokumentu Summorum Pontificum. On određuje da oba obreda imaju istu vrijednost pa se prema tome opredjeljenje za tradicionalni obred može temeljiti samo na subjektivnim motivima – estetici, duhovnosti, kulturalnim preferencijama i sl., a ne na doktrinarnim razlozima. Osim toga, postoji jedan odlomak gdje se kaže da biskup ima vrhovni autoritet što se tiče skrbi nad liturgijom u svojoj biskupiji. To može značiti da bi biskup jednostavno imao pravo odlučiti da ne postoje pastoralne potrebe za tradicionalnom misom i tako ju uskratiti. S obzirom na to, dokument je podložan širokim interpretacijama. Nigdje nije propisano da novi misal ikoga obvezuje, pa u pravnom smislu riječi novi misal nema snagu zakona“, objašnjava naš sugovornik.

Velečasni Marko Tilošanec naglašava kako pitanje latinskog ili narodnog jezika „nije ključno pitanje kada raspravljamo o tradicionalnoj misi. Sigurno jeste važno pitanje, ali nije najodlučnije. Ne radi se samo o pitanju jezika, nego o obredu. Nadbiskup Lefebvre je znao reći da bi prije služio tradicionalnu misu na francuskom (narodnom jeziku), nego novu misu na latinskom. Mislim da to dobro ilustrira u čemu je problem. Problem je što je novi obred na taj način reformiran, tako da potpuno odgovara protestantskim obredima. To je naš glavni prigovor: uvedene su stvari koje ne izražavaju katoličku vjeru, odnosno ne izražavaju tako jasno one temeljne istine vjere, koje se tiču samoga obreda mise, Kristove trajne prisutnosti, žrtvene naravi svete Mise, uloge svećenika kao posrednika između Boga i ljudi – te istine jednostavno ne dolaze do izražaja u novoj misi.“

Katolička tradicija i u Lijepoj našoj

A što je s Hrvatskom? Skrećemo pažnju na tezu da je u Hrvatskoj, prema uvriježenom stavu, u prošlosti čak i prije reformi Drugoga vatikanskog sabora održavana misa na narodnom jeziku. „Radi se o jednom stereotipu koji se kod nas često ističe. U nekoj mjeri je točno da smo imali narodni jezik u Crkvi, konkretno obrednik na hrvatskom jeziku. No, za glagoljaški obred koji se služio nije sasvim točno reći da je riječ o narodnom jeziku, jer se radilo o jednom arhaičnom (crkvenom staroslavenskom, op. L. M.) jeziku, koji se nije tijekom vremena modificirao, nego je zadržan u svojemu drevnom obliku. Ta je privilegija vrijedila za neka mjesta, dok se u pretežitom dijelu Hrvatske služio tradicionalni obred latinske mise, kao i u čitavom zapadnom katoličkom svijetu“, jasan je velečasni. Postoje također primjeri hrvatskih crkvenih velikodostojnika koji su bili bliski idealima tradicionalnih katolika. Takav je „primjer sarajevskog nadbiskupa Smiljana Čekade, koji se na Drugom vatikanskom saboru odlučno zalagao za latinski jezik. On je jasno dao do znanja da bi uvođenje narodnog jezika moglo uroditi dalekosežnim posljedicama za život Crkve. Kazao je da bi se moglo dogoditi dvoje – ili novi Duhovi u Crkvi, ili pak Kula Babilonska, a da je njemu ipak izglednije ovo drugo. Tu je zatim nadbiskup Franić, koji je na Saboru bio jasan zastupnik tradicionalne linije crkvenih otaca. Kasnije to nije došlo do izražaja kao u nadbiskupa Lefebvrea, jer je on prihvatio reforme, ali se u teološkom smislu zalagao za Tradiciju. Tu su i teolozi Vladimir Merćep i Čedomil Čekada, koji su značajni po svojoj kritici progresivističkih, liberalnih zbivanja u Crkvi koje su uslijedile nakon Drugoga vatikanskog sabora. Mogli bismo čak navesti kardinala Šepera, koji nije bio istomišljenik nadbiskupa Lefebvrea, nije imao razumijevanja za njegov slučaj, ali je osobno zadržao svoja tradicionalna uvjerenja, nije se slagao s nekim novouvedenim stvarima poput primanja pričesti na ruku, i sl.“

Nadbiskup Marcel Lefebvre služi tradicionalnu misu

Nadbiskup Marcel Lefebvre služi tradicionalnu misu

Zanimalo nas je, također, kako se tradicionalni katolici odnose prema činjenici da je Crkva u Hrvatskoj konzervativnija od one u zapadnim zemljama. Vlč. Tilošanec ističe kako je „apostolat Bratstva najrazvijeniji u Francuskoj i Americi, odnosno općenito u zemljama zapadnoga svijeta, gdje je kriza u najvećoj mjeri zahvatila Crkvu. Točno je da je situacija u hrvatskoj Crkvi konzervativnija, da je bolja nego u zapadnim zemljama, da je kriza nije u toj mjeri zahvatila. Međutim, da bismo ispravno pristupili tom pitanju, moramo uzeti u obzir da su i u hrvatskoj Crkvi na snazi ista ona načela koja djeluju u zapadnim zemljama, samo što se nisu razvila do one mjere kao na Zapadu. U Hrvatskoj se sasvim jasno može uočiti da orijentacija naših crkvenih struktura ide u tom smjeru. To je sasvim jasno ako gledamo koje reforme, koji noviteti se uvode, koje prakse se promiču, kako se služi nova misa, u ekumenizmu, u nauku na našim teološkim fakultetima…. Sasvim je jasno da Crkva ide u tom smjeru. Ljudi lakše uočavaju stvarno stanje u Crkvi u mjeri u kojoj je kriza više zahvatila Crkvu, pa će tako biti i u Hrvatskoj u doglednoj budućnosti.“

Pitamo za kraj kakve perspektive za razvoj tradicionalnog katoličanstva u Hrvatskoj vidi Svećeničko bratstvo sv. Pija X., na što vlč. Tilošanec naglašava kako smatraju da „u Hrvatskoj još ima puno one vjerske supstance, da su ljudi zadržali onaj zdravi vjerski duh, da u tradicionalnoj misi, u djelovanju Bratstva mogu prepoznati onaj istinski izraz katoličke vjere. I u tom smislu, može se jasno uočiti da sve više ljudi upoznaje i prihvaća Tradiciju u mjeri u kojoj su materijali, informacije o tradicionalnoj misi, i općenito o Tradiciji u Crkvi, dostupni. Do sada to nije bio slučaj, bilo je uopće jako teško čuti nešto o tradicionalnoj misi, o razlikama između tradicionalne i nove mise, o motivima djelovanja i poslanju Svećeničkog bratstva sv. Pija X. U mjeri u kojoj se ljudi više susreću s tim informacijama, počinju prepoznavati vrijednost Tradicije u Crkvi.“ Djelovanje Bratstva u Hrvatskoj zasada se sastoji od povremenih posjeta, održavanja svetih Misa po tradicionalnom obredu i predavanja u Splitu i Zagrebu. No, ako je vjerovati tvrdnjama našeg sugovornika, produbljenje krize u Crkvi, ali i u modernom društvu, čini se da bi za ishod moglo imati samo to da tradicionalni katolici postanu ona snaga koja će obnoviti istinsku katoličku vjeru, pa time i Crkvu samu. Na kraju krajeva, modernisti u crkvenim redovima su imali svoju šansu, možda je vrijeme da ju sad dobiju tradicionalisti?

Autor: Leo Marić

Više fotografija s nedjeljne tradicionalne mise pogledajte u galeriji dolje.