Novinar Ante Tomić, perjanica hrvatskog (?) novinarstva, čovjek na kojeg je nema tome dugo netko (ne)opravdano bacio kantu s govnima, a koji je zatim brže-bolje pozvan u većinu medija koji su pod nadzorom onih koji su trenutačno na vlasti da se brani od toga smrada (što inače nije uobičajena praksa, osim kad su tomići u pitanju!), ponovno u Jutarnjem listu (27. ožujka 2014.) u rubrici “Zadnja” sa svojim člankom “Tomislav Karamarko protiv crvene petokrake” nanovo je “zasmrdio” hrvatski medijski prostor. U tom košmaru od teksta ovaj “velikan” uz ostalo navodi da je Karamarko loš, očajan gubitnik, jedan od onih koji se svađa sa sucima i kad je utakmica završena. Već po tome se vidi na koju “crvenu” stranu puši, odnosno puše ovaj člankopisac, kojem se mora odgovoriti, bez obzira na smrad koji je doživio. Zatim piše, zamislite, da je “sedamdeset godina prošlo od kraja Drugog svjetskog rata, a on (Karamarko, op.p.) još uvijek ne može podnijeti da su njegovi popušili.” Tomić potom naglašava da bi Karamarko “zabranio crvenu zvijezdu samo da se nekako zaboravi tko su bili pobjednici i koga je čitav slobodni svijet priznao za pobjednike, izmotavajući se, kao što se svi gubitnici izmotavaju, da su pod crvenom zvijezdom počinjeni mnogi zločini. Pod crvenom zvijezdom su, istina, počinjeni zločini, partizanska pobjeda nije sasvim čista, ali tko bi uopće našao i jednu pobjedu koja je bila, da tako kažemo, ekstra djevičanska. Tomislav Karamarko bi kao povjesničar morao znati da nema simbola koji je umrljan krvlju”- kaže člankopisac, te dodaje: “Priča o zabrani crvene petokrake uistinu je samo jad i frustracija čovjeka koji se ne može pomiriti s porazom. Netko bi mu trebao napokon blago, suosjećajno, očinski objasniti: “Gospodine Karamarko, gotovo je. Ne trudite se više. Drugi svjetski rat ste izgubili. Pokušajte sa stolnim tenisom.”!
Prvo, kako je Karamarko izgubio (sic!) Drugi svjetski rat kad je rođen 1959., drugo ovaj trenutačno jedan od vodećih hrvatskih političara ukazuje da su pod crvenom zvijezdom petokrakom, poglavito nakon 1945. učinjeni brojni krvavi zločini nad nevinih Hrvatima (i ne samo njima), a da za ta zlodjela, zbog kojih svijet Josipa Broza svrstava među deset najvećih zločinaca na kugli zemaljskoj, još do dana današnjega nije odgovarao ni jedan Udbaš, komunista, partizan, pa ni nitko od članova obitelji Tomić, za koje neki tvrde da su neki članovi ove obitelji, bili dobro povezani s partijom i Udbom. Kako bi uostalom i Ante, njihov sin, skočio tako visoko sa svojim posprdnim člancima da nije bilo potpore sa strane, pitanje je nad pitanjima.
Taj i takav Tomić nema pojima da je i jedan ratni zločinac ala Veselin Šljivančanin s ponosom nosio crvenu zvijezdu petokraku kad je 18. studenoga 1991. pobjedonosno ušetao u okupirani Vukovar, ni da su pripadnici tzv. JNA nosili istu tu zvijezdu kad su ubijali, masakrirali, rušili Škabrnje, Dalj, Osijek, Dubrovnik, Knin, Voćin, Karlovac, Lipik, Pakrac, Novu Gradišku, Slavonski Brod, Gospić, Vinkovce, Županju, spalili brojna sela, itd., i tome slično i da je iza tih “petokrakaša” samo dosad otkriveno 145 masovnih grobnica s nevinim Hrvatima. On “nema pojima” ni da su ti s petokrakom ubili oko 400 hrvatske djece, razrušili 12 bolnica, na stotine škola, vrtića, te na desetine tisuća obiteljskih kuća. Ne u Srbiji, nego u Hrvatskoj.
Nakon 1945., dakle kad je rat već bio gotov, Brozovi “junaci” poubijali su na stotine tisuća ljudi, pretežno nevinih Hrvata. I opet, nitko zbog toga nije odgovarao.
Tomić i razni tomići su hrvatska nepogoda, navodni “instrumenti” raznih službi, koji su samo nastavili gdje su Srbi nakon Domovinskoga rata stali. A to govori i članak kojeg smo gore spomenuli.
Inače, razni tomići su izvrsni “trgovci”. Tako je, sjećam se, u najvećoj prehrambenoj tvrtki u Koprivnici, Drenislav Žekić, Srbin, koji je do 1990. vodio Dnevnik Televizije Zagreb, a u ovoj firmi je bio sve do pada Marinca i Šestaka, koji se sada zbog kriminala vuku po sudova, šef Službe za informiranje, naručio (ne za male novce) neki roman od ovog istog Tomića. Bila je to dobro plaćena narudžba. Kad je Tomić dostavio tu publikaciju (glavni štos je bio da Tomić u tom “radu” spomene Vegetu!) u firmi, kad su to pročitali, nisu znali što bi s tim “remek-djelom” pa su ga još nekoliko godina čuvali u ladici. Na kraju su ga tiskali i podijelili radnicima te firme, a oni su s njime uglavnom napunili – kontejnere za smeće.
Što o tome ne piše Tomić, već čeka (što mu mi ne želimo) da ga netko možebitno zalije – mokraćom!
Autor: Mladen Pavković
Foto: 6yka.com/ hrhb.info