Ukoliko je spomenuti odred uopće formiran, radilo se o skupini članova lokalne partijske organizacije koja je u strahu pred viješću da je Njemačka prekršila pakt o nenapadanju i prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom pobjegla u šumu. Koliko je njihov tadašnji čin bio nebitan, ukazuje i broj suprotnih informacija glede imena njihova zapovjednika. Prema tome, na osnovu navedenih podataka, posve je nejasno koji se događaj 22. lipnja svake godine u jednoj od sisačkih šuma obilježava kao državni praznik.

Dana 22. lipnja 2011. godine navršit će se 70 godina od njemačkoga napada na Sovjetski Savez. Istoga datuma u Hrvatskoj, u okolici Siska, obilježit će se osnutak Prvog partizanskog odreda na prostoru bivše Jugoslavije. S obzirom na to da se osnutak spomenutog odreda u samostalnoj i međunarodnoj priznatoj Republici Hrvatskoj obilježava kao »Dan antifašističke borbe«, nužno je glede njegova osnutka navesti nekoliko podataka.

Naime, tekstovi napisani na temu osnutka Sisačkog odreda, koji se naziva »partizanskim« ili »antifašističkim«, uglavnom imaju jasnu političku pozadinu i vrlo nisku – ili gotovo nikakvu – razinu znanstvene vrijednosti. Unatoč tomu, oni su gotovo jedini izvor za retrospektivne spoznaje o tom događaja te ih je, stoga, nužno navesti. Prvo i osnovno, vrijedi navesti kako se 22. lipnja u socijalističkoj Jugoslaviji – dakle, u državi temeljenoj na vrijednostima »antifašizma« i »NOB-a« – nije obilježavao.Umjesto njega, obilježavao se 27. srpnja: “Lički su ustanici 27. srpnja 1941. oslobodili Srb. Taj se događaj do 1991. obilježavao kao Dan narodnog ustanka, državni praznik u Hrvatskoj.”[1]

Dan 22. lipnja počeo se obilježavati tek u razdoblju raspada jugoslavenske države: “U Republici Hrvatskoj od 1991. godine 22. lipnja slavi se kao Dan antifašističke borbe, državni praznik.” [2]

TKO JE CAPO?

Navedene činjenice važne su zato što se na temelju njih može razumjeti kakav je bio status prvoga odreda iz kojega je nastala Jugoslavenska armija, od 1951. godine preimenovana u Jugoslavensku narodu armiju. Drugim riječima, premda su pripadnici Sisačkog odreda participirali u vlasti jugoslavenske države, njihova uloga u Drugom svjetskom ratu – dakle, u ratu u kojem je ta država i nastala nije smatrana suviše važnom. Ta okolnost može se činiti čudnom jer je Sisački odred bio ne samo prvi odred na prostoru današnje Republike Hrvatske, odnosno jugoslavenske Socijalističke Republike Hrvatske, nego i prvi odred na prostoru bivše jugoslavenske države. Unatoč tomu, njegov osnutak u razdoblju u kojemu je isticanje partizanskih simbola i više nego aktualno – nije se obilježavao.

Premda se razlog neobilježavanja osnutka Sisačkog odreda za vrijeme Jugoslavije može tumačiti kao manifestacija unutar partijskih obračuna, činjenica jest da je tadašnji jugoslavenski doživotni predsjednik, Josip Broz Tito, u pismu od 14. srpnja 1979. godine (odnosno, ‘jula’ kako je napisao) odao priznanje „drugu Vladi Janiću-Capi, članu Savjeta Federacije“, među ostalim, i na „organizovanju prvog partizanskog odreda u našoj zemlji“.[3]

Spomenuto pismo važno je zato što pokazuje da je Tito znao i odao priznanje Capi na „organizovanju“ Sisačkog odreda, premda se – što je vrlo znakovito – osnutak toga odreda nije javno obilježavao. Drugim riječima, tijekom onog razdoblja u kojem je Tito Capi interno odao priznanje zbog osnutka (odnosno, ‘organizovanja’) Sisačkog odreda, Capina je politička karijera u okvirima Jugoslavije bila uglavnom nepoznata. Tu okolnost dokazuju i sljedeći primjeri. U jednoj od knjiga visokopozicioniranoga Ivana Šibla, objavljenoj prvi put godine 1967., Sisačkom je odredu posvećena tek jedna rečenica, a njegova se osnivača – Vladu Janića-Capu (kako gaje nazvao Tito) – pogrešno imenuje kao Vjekoslava Janića, dok mu se nadimak Capo i ne spominje: “Grupa sisačkih komunista na čelu sa željezničkim radnikom Vjekoslavom Janićem, članom CK, odlazi u šumu Brezovicu 22. lipnja 1941, dakle na dan napada Hitlerove Njemačke na SSSR.”[4]

prvi partizanski odred vlado janjić capo Sisački partizanski odred šuma brezovicaSpomenuti Šiblov navod vrlo je značajan zato što Šibi osim Vjekoslava Janića na više mjesta u knjizi spominje i Vladu Janića kome, kao i Vjekoslavu Janiću, prilaže fotografiju.[5] Dakle Šiblov podatak ne može se shvatiti kao zabuna ili tiskarska pogreška. (Uostalom, Šiblovu knjigu je objavio Naprijed, službeno glasilo Saveza komunista Hrvatske, pa su u izdanjima takve vrste tiskarske pogreške vrlo malo vjerojatne.) Iste godine kad i Naprijed, beogradski Vojno-izdavački zavod objavio je knjigu Sedma udarna banijska divizija u kojoj je jedan od priloženih članaka, onaj Marijana Cvetkovića pod nazivom Sjećanje na formiranje Sisačkog i banijskog partizanskog odreda, posvećen osnutku Sisačkog odreda. U spomenutom članku Cvetković, poput autora uvodnoga teksta u spomenutoj knjizi, Đure Kladarina, Capu naziva ‘Vlado Janjić Capo’, pripisujući mu osnutak Sisačkog odreda.[6]

Uspoređujući Šiblov tekst s Cvetkovićevim (i Kladarinovim) može se uočiti kako su se iste godine – 1967. – u dvjema različitim publikacijama (jednoj objavljenoj u Zagrebu, drugoj u Beogradu) pojavile dvije inačice identiteta osnivača Sisačkog odreda. Prema prvoj, zagrebačkoj, on je Vjekoslav Janić, a prema drugoj, beogradskoj, on je Vlado Janjić.

POBJEGLI U ŠUMU KADA SU ČULI DA JE NJEMAČKA NAPALA SSSR

Sljedeća knjiga u kojoj se spominje Sisački odred, s tom razlikom što mu je u ovom slučaju posvećeno više mjesta, jest drugi svezak Novih priloga za biografiju Josipa Broza Tita, objavljenih godinu dana nakon Titove smrti, 1981. U navedenoj knjizi s mnoštvom priloga, objavljen je članak Darka Stuparića Prvi sisački odred u kojem autor navodi kako je Sisački odred formiran 22. lipnja u rano jutro, tek nekoliko sati nakon što je Drago Žuk, koji je u četiri sata toga dana čuo vijest da je Njemačka napala Sovjetski Savez, o tome obavijestio Marijana Cvetkovića. Glavni motiv formiranja odreda bio je, prema Stuparićevu zapisu, mišljenje Cvetkovića i Cape – Stuparić ga izričito naziva Vladom Janićem-Capom – da će odmah početi hajke na komuniste. Sukladno tome, donesena je odluka “da se ugroženi komunisti povuku u šume”.[7]

Na temelju toga, Stuparić tvrdi “da ne treba previše isticati odred, davati mu neko posebno značenje” jer “on ima značenje koje je imao svaki drugi dio naše Partije”.[8] Govoreći o brojnom stanju, Stuparić navodi kako se odred sastojao od dvije skupine od kojih je svaka brojala 16 pripadnika, dakle ukupno 32 pripadnika.[9]

Spomenuti članak u kojem se suptilno ukazuje na mogućnost da je odred nastao zbog straha njegovih pripadnika da će zbog novonastalih okolnosti – prekid pakta o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Sovjetskog Saveza – biti uhićeni, ukazuje i na okolnost da komunisti, barem oni u Sisku, od hrvatskih državnih vlasti do njemačkog napada na Sovjetskog Savez nisu bili uhićivani. Također, na temelju pitanja koje je jedan od pripadnika Sisačkog odreda navodno uputio Capi i Cvetkoviću (“Ako se zavučem u štagalj i ako budem ondje pet-šest tjedana, hoće li sve ovo završiti?”)[10], moglo bi se zaključiti kako je stvarni motiv formiranja Sisačkog odreda bio prilično različit od onoga koji se službeno navodi.

Dvije godine nakon izlaska prve posmrtne Titove biografije, Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske, Institut za historiju radničkog pokreta i Školska knjiga objavljuju zbornik sjećanja zagrebačkih partijskih aktivista u kojima je, u jednom od tekstova, spomenut i Sisački odred. Slavko Markon, koji je, kako sam navodi, bio zadužen da Sisačkom odredu prenese direktivu o otpočinjanju diverzija, poput Cvetkovića i Kladarina, Capu naziva „Vladom Janjićem“.[11]

Markon, slično Cvetkoviću, tvrdi da je Capu (u njegovoj se inačici radi o Vladi Janjiću, a ne o Vladi Janiću ili Vjekoslavu Janiću) osobno poznavao, pa je malo vjerojatno da ni nakon četrdesetak godina poznanstava ne bi znao kako se točno zove. Je li njegova inačica – a time i Cvetkovićeva i Kladarinova – Capina stvarnoga imena doista točna?

Ako je suditi prema podatku iz knjige Ivana Jelića – objavljenoj od strane izdavačke kuće Globus – Markon, Cvetković i Kladarin u krivu su glede pitanja točnoga Capina imena. Jelić, očito poglavito odan Titu, navodi njegovu inačicu Capina imena, nazivajući ga u tekstu ispod njegove slike Vlado Janić Capo.[12]

NIJE PRVI PARTIZANSKI ODRED U EUROPI

Za kraj vrijedi spomenuti i tekst jednoga od najpoznatijih jugoslavenskih povjesničara, Nikole Anića, koji u svojoj knjizi iz 2002. godine, objavljenoj u suizdavaštvu sa Savezom antifašističkih i boraca i antifašista Republike Hrvatske, u vrlo polemičkom tonu opisuje nastanak Sisačkog odreda: “Prvi partizanski odred, koji je osnovan u Hrvatskoj, odnosno u okupiranoj Jugoslaviji, formiran je 22. lipnja 1941., u šumi Žabno kod Siska. Bio je to Sisački narodnooslobodilački partizanski odred. Nastao je zalaganjem rukovodstva NOP-a i angažiranjem Vlade Janjića Cape. Osnovali su ga hrvatski komunisti, njih 39 Hrvata, koji su odmah počeli s borbenim akcijama. Nije to prvi partizanski odred u okupiranoj Europi, niti prvi antifašistički odred ti Europi, kako se dugo govorilo. Prve oružane partizanske postrojbe u okupiranoj Europi pojavile su se još 1939., u okupiranoj Poljskoj, onda u Norveškoj, Francuskoj, zemljama Beneluksa, u Grčkoj itd. Sisački NOP odred je prvi antifašistički partizanski odred u okupiranoj Jugoslaviji, u Hrvatskoj.”[13]

Anićeva verzija Capina imena – u njegovu slučaju riječ je o Vladi Janjiću zanimljiva je jer u svojoj istoj knjizi, tristotinjak stranica dalje, u prilogu pod brojem 10., navodi (spomenuto) Titovo pismo Capi od 14. srpnja 1979. godine u kojem Tito Capu naziva – Vladom Janićem. Prema tome, navedena Anićeva knjiga glede kontroverznosti Capina imena najjasnije ukazuje na nejasnoću glede Sisačkog odreda (?) i osobe koja ga je formirala, odnosno, prema Titovim riječima, ‘organizovala’. Drugim riječima, čak i kad bi se izostavile sve inačice Capina imena osim onih koje se mogu pročitati u Anićevoj knjizi; Vlado Janjić i Vlado Janić, još uvijek bi i te dvije inačice bile i više nego indikativne glede pitanja što se stvarno događalo u sisačkim šumama u prvim ljetnim danima godine 1941.

No, ne samo ime organizatora, nego ni stvaran broj pripadnika Sisačkog odreda nije nikada jasno i precizno ustanovljen. Prema tome, Anićeva tvrdnja prema kojoj je Capin odred brojao 39 pripadnika posve je neprovjerljiva. Osim što Anić ne dokumentira svoj podatak o broju pripadnika Sisačkog odreda (kao izvor mu služi njegov vlastiti novinski članak, koji je, kako navodi, krajem lipnja 1991. godine objavio u Vjesniku pod pseudonimom »Anton Nikolić«)[14] još je značajnije što postoje Stuparićevi podatci – doduše, podjednako neprovjerljivikao i Anićevi – prema kojima je Sisački odred bio formiran od dviju skupine od kojih je svaka brojala 16 pripadnika. Slično kao i u vezi s Capinim identitetom, vrijedi se zapitati što je od navedenoga – ako je uopće išta – doista točno?

U konačnici, ni Anićeva tvrdnja prema kojoj je Sisački odred nosio naziv ‘partizanski’ ne može se smatrati točnim. Naime, kako navodi sam Anić, naziv ‘partizan’ za postrojbe pod zapovjedništvom Komunističke partije Jugoslavije službeno je ustanovljen tek 26. rujna 1941. godine[15] – dakle, puna tri mjeseca nakon što je Sisački odred formiran (?) – a, osim toga, što se može zaključiti iz navedenih publikacija, malo je vjerojatno da su pripadnici Sisačkog odreda odlazeći u šumu službeno formirali svoj odred razmišljajući oko njegova naziva.

Najvjerojatnije, ukoliko je spomenuti odred uopće formiran, radilo se o skupini članova lokalne partijske organizacije koja je u strahu pred viješću da je Njemačka prekršila pakt o nenapadanju i prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom pobjegla u šumu.

Koliko je njihov tadašnji čin bio nebitan ukazuje i broj suprotnih informacija glede imena njihova zapovjednika. Prema tome, na osnovu navedenih podataka, posve je nejasno koji se događaj 22. lipnja svake godine u jednoj od sisačkih šuma obilježava kao državni praznik.

Autor: Vladimir Šumanović/Hrvatski list

Literatura:
[1] Nikola Anić, Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske 1941.-1945., Multigraf Marketing / Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2005., str. 35.
[2] N. Anić, Narodnooslobodilačka vojska, str. 34.
[3] N. Anić, Narodnooslobodilačka vojska, str. 361.
[4] Ivan Šibl, Zagreb Tisuću devetsto četrdeset prve, Naprijed, Zagreb, 1967., str. 376.
[5] Na 66. stranici navedene Šiblove knjige priložena je fotografija Vlade Janića, a na stranici 157. fotografija Vjekoslava Janića.
[6] Sedma udarna banijska divizija, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1967., str. 35., 21.
[7] Darko Stuparić, »Prvi sisački odred« u: Vladimir Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, II., Liburnija, Rijeka, 1981., str. 395.
[8] D. Stuparić, Nav. članak, str. 398.
[9] D. Stuparić, Nav. članak, str. 398.
[10] D. Stuparić, Nav. članak, str. 397.
[11] Slavko Markon, »Prenošenje direktiva za oružane napade« u: Zbornik sjećanja Zagreb 1941-1945, n., Gradska konferencija SSRNH / Institut za historiju radničkog pokreta / Školska knjiga, Zagreb, 1983., str. 56.
[12] Ivan Jelić, Od ustanka do slobode: Hrvatska u NOB, Globus, Zagreb, 1982., str. 64.
[13] N. Anić, Narodnooslobodilačka vojska, str. 34.
[14] N. Anić, Narodnooslobodilačka vojska, str. 34.
[15] N. Anić, Narodnooslobodilačka vojska, str. 47.