CHE&L-DIV-global_membership-law-v1895401

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) s pravom se pita: jesmo li se za to borili?

Naime, ovih dana objavljen je zastrašujući podatak da u Hrvatskoj blokirane račune ima čak 310 tisuća građana, koji duguju 24,5 milijardi kuna!

Među tim ljudima sigurno je i više od polovice onih koji su sudjelovali u hrvatskom Domovinskome ratu, koji 23 godine nakon početka srpske agresije nemaju za plaćanje najosnovnijih životnih potreba, računi su im mjesecima, pa i godinama blokirani, a oni koji su trenutačno na vlasti jednostavno kažu – pa tko vam je kriv? Oni koje smo izabrali da nas brane, da nam pomažu, da nas slušaju u hrvatskom Saboru, koji bi trebali biti “glas naroda”, donijeli su uz ostalo i Ovršni zakon, nešto najstrašnije što postoji. Od tog zakona samo je gora robija! Ljudima koji su, primjerice, dužni tisuću eura uzimaju stanove i kuće vrednije stotinu, pa i dvjesto puta od duga, a od tog Ovršnog zakona najveću korist imaju banke, javni bilježnici, a osobito pojedini odvjetnici.

Država im je omogućila da pljačkaju narod koji je ostao bez svega.

Već je oko 400 tisuća ljudi na Zavodu za zapošljavanje, a oni koji preuzimaju pojedine velike tvrtke prvo što rade – otpuste većinu radnika, ili im pak mjesecima ne isplaćuju plaće. Takve bi trebalo odmah i po hitnom postupku kažnjavati, a kod nas je obrnuto- što je veći kapitalista, lopov i tajkun, dočekuje ga se s većim počastima i ulaguje mu se na sve moguće načine. Branitelji, oni koji su stvorili Hrvatsku, neprestano ukazuju na te tajkune, koji su se obogatili dok su drugi ginuli, ali zastupnici nemaju ni sluha ni volje da nešto pokrenu. Donose zakone, kao ovaj strašan i zlonamjeran Ovršni, a koji su upereni prema onima koji su uglavnom bili i ostali sirotinja. Banke, koje, kad je god potrebno, država pomaže, a one uopće nemaju razumijevanja za dužnike, nagomilavaju kapital i uglavnom ga odnose van.

Najveći broj ljudi živi u neimaštini, jadu i bijedi, a među njima je podosta i onih koji su sudjelovali u Domovinskome ratu. Naime, u ratu je uglavnom sudjelovala “sirotinja” (kao i 1573, kad je bila Seljačka buna!), a oni koji se sada na sva zvona hvale, a na nekakvim su čelnim pozicijama na i oko vlasti, kako su i sami bili dio braniteljske populacije, u 99 posto slučajeva bili su mobilizirani i to ne za dugo. Da ih nisu zvali, sigurno ne bi ni obukli hrvatsku odoru. Kad je okončan rat, kad su branitelji predali oružje, tada su uglavnom “sve” i – izgubili. Reklo bi se da su pobijedili na bojnom polju, a izgubili za “zelenim stolom”, gdje se nisu mogli nositi sa raznim lopovima i kriminalcima, sa onima kojima je Hrvatska u novčaniku, a ne u srcu. Oni koji nisu bili sudionici rata, koji su ga prespavali, danas pljuju i gaze hrvatske branitelje, govore da su “povlaštena kategorija”, mrze braniteljske udruge i njihove predstavnike, uopće ne mare za naše iseljenike, pa su jednostavno okrenuli tezu – da je riječ o ljudima koji su “ništ koristi” i koji samo traže privilegije! Od pola milijuna registriranih hrvatskih branitelja najmanje je 400 tisuća na rubu egzistencije, a nemali broj već je odavno izgubio volju za životom. Ne znamo možete li uopće zamisliti da su u Brozovo vrijeme nekom bivšem (neškolovanom) partizanu što nije platio jedan ili dva računa iskopčali struju ili vodu? Ili da su u nekoj firmi otpustili bivšeg partizana ili nekog od njegove rodbine, da su ih kao što to rade danas s pojedinim hrvatskim braniteljima – bacili na cestu? Puni su zatvori i psihijatrijske ustanove hrvatskih branitelja, samo što o tome nitko ne govori. Ako i neki hrvatski branitelj možebitno bude osumnjičen, ili ne daj Bože osuđen, ljudi plješću kao da je Dinamo pobijedio Barcelonu ili Real iz Madrida! Ovršni zakon treba pod hitno ukinuti, a bankama, odvjetnicima, javnim bilježnicima i sličnima ne dopustiti da se bogate na sirotinji. Ako primjerice ne platite mjesto za parkiranje, i ako vas zbog toga sude, dug od deset ili nešto više kuna vrlo brzo će dostići i nevjerojatnu brojku od tisuću. Odvjetnici sve “pojedu”.

Bravo, Liniću! Tako se da i tako se može! Umjesto da država otvara nova radna mjesta, osmišljava projekte, dovodi strane investitore, oni jedino što rade omogućuju otvaranje velikih trgovačkih kuća, gdje je od Hrvata jedino Todorić “velemajstor”, dok su “majstori” razni kerumi i slični. Oni nam, pogotovu Todorić, nude parole “kupujte Hrvatsko”, a ako koja firma ne želi prodati svoju robu za bagatelu (da on i takvi što više zarade), jednostavno njihove proizvode bacaju s polica i uzimaju druge, što drugim riječima znači da hrvatski radnici koji (još malo) proizvode ostaju bez plasmana svojih roba. Oni koje vode Konzume, Vindije, Kerumove tvrtke i slične firme, dužni su objasniti hrvatskom narodu, a prije svega hrvatskim braniteljima, kako su zaradili prvi milijun eura! A Državno odvjetništvo nam također treba objasniti kako u tim velikim firmama njihove gazde nemaju problema s financijskim i inim inspekcijama, dok te iste inspekcije zatvaraju lokale i mala i osrednja poduzeća i za najmanje prekršaje? Veliki broj hrvatskih branitelja otišao je u rat sa svojih polja, što znači da su bili relativno uspješni poljoprivrednici. A danas, što je danas s poljoprivredom i tim ljudima? Što je sa zdravstvom, prosvjetom, športom…, sve je to postalo jedna najobičnija “močvara” (kako bi rekao ministar Jovanović).

Dosta je da hrvatska država pretežno uzima i “hrani se” od malih, siromašnih ljudi, da ih za dug od nekoliko tisuća eura tjera iz kuća i stanova, da nema obzira prema hrvatskim braniteljima, da se i dalje državni činovnici ponašaju kao da su općine i županije njihova “prčija”. Samo prije dvije godine nekakve “civilne” udruge (dakle, ne braniteljske) dobile su od države i tko zna od koga sve ne, navodno oko 14,4 milijardi kuna! (sic!) Ne, o tome se ne govori i ne piše, ali kad uspije neki hrvatski branitelj kao poduzetnik, na njega odmah “skaču” i sputavaju ga, kao da je zvijer, a ne čovjek.

Da su hrvatski branitelji uistinu “povlašteni”, onda bi oni umjesto raznih tajkuna i bljedolikih političara stanovali u vilama u elitnim dijelovima grada, vozili se u jahtama i skupim automobilima, odlazili “šeicima” na ljetovanja u inozemstvo, imali prijatelje i znance među bivšim Udbašima, a ovako, poglavito ti koji su bili prvi kad je trebalo, uglavnom danas imaju ono što nisu zaslužili, ili bolje rečeno malo ili ništa.

Oni, a ne ONI, imaju hrvatsku državu!

Autor: Mladen Pavković, predsjednik UHBDR91.