Za ratne i ine zločina nakon Drugog svjetskog rata, ali i u hrvatskom Domovinskom ratu često se čuje i naglašava da – povijest treba prepustiti povjesničarima. To bi isto tako bilo, da se malo našalimo, da se razni zločini prepuste povjesničarima, a ne policiji, DORH-u, Uskoku i sličnim službama koje već ima kao mladoga graha. Zločin je zločin! I treba biti sankcioniran, bez obzira kad se i pod kakvim okolnostima dogodio.
Ako je netko orobio banku prije deset ili pedeset godina nikada niste čuli da taj čin treba prepustiti povjesničarima, već da na tome radi, istražuje nitko drugi nego – policija. Eto, sada se u Munchenu sudi okorjelim Udbašima Mustaču i Perkoviću zbog navodnog okrutnog ubojstva. Da se ovim zločincima sudi u Hrvatskoj vjerojatno bi zadužili “povjesničare” da im “sude”, odnosno da donesu svoj sud o njihovim strašnim nedjelima. I što bi se dogodilo – pojeo vuk magare! Tako povjesničari istražuju koliko je bilo žrtava u Vukovaru, Škabrnji, Voćinu, Šibeniku, Zadru, Gospiću, Kninu, Vinkovcima, Županjii, Staroj Gradiški, Golom Otoku, Jasenovcu, Teznu, Bleiburgu, Jazovki, Maceljskoj šumi i na još tisuće lokacija gdje su Titovi antifašisti obavljali okrutne zločine bez suda i suđenja, baš kao i zločinačka JNA i srpski i ini agresori u Domovinskom ratu. Jedni kažu da je bilo toliko žrtava, drugi onoliko. Tome je jedino zajedničko da zbog masakriranja, prije svega nevinih Hrvata, nitko nije odgovarao. Zašto? Nisu li postojale ubojice-zvijeri ili ih do danas nitko i ne traži?
S obzirom na ro da je riječ o teškim ubojstvima, ratnim zločinima koji ne zastarijevaju, pa i tzv. običnim ubojstvima postavlja se pitanje: što povjesničari imaju s time, tim više kad se zna da su u Hrvatskoj glavni “povjesničari “,”osmoškolci” ala Goldstein i slični, koji su uvijek pisali i pišu kako “aga kaže”? Otkada su povjesničari zaduženi da otkopavaju kosti nevinih ljudi i da na taj način broje tko je na kojem području, primjerice, stradao od Titove ruke (bez suda i suđenja). Partizanski general Ivan Šibl pisao je da su partizani sudili na smrt i seljake za prikrivanje deset kilograma soli (vidi Vjesnik u srijedu, Zagreb, 17.02.1967., stranica pet).
Ako je zločin zločin, a jeste, zbog čega u ovom slučaju hrvatska policija i ini organi ne istraže: koliko je i na koji način nevinih ljudi ubijeno nakon Drugog svjetskog rata (sve do devedesetih), a koliko u Domovinskom ratu, zatim koliko su tih zločinaca uhitili, priveli pravdi i koliko ih je osuđeno. Nakon toga, trebaju doći povjesničari (ne nikako lažni, potkupljivi i primitivni Goldsteini, Teršeliči, Pupovci i slični) i u javnost izaći s točnim podatcima.
Povijest treba prepustiti povjesničarima, ali ne i istrage o zločinima, jer povjesničari ne primaju plaće kao policajci, doušnici, izdajice i mutikaše ala Perković, Manolić, Mustač i slični krvožednici.
Stoga, neka policija, na zahtjev Dorh-a, Uskoka i ostalih tajnih i inih službi već jednom pokrene istragu, jer nevini životi su u pitanju. I to na stotine tisuća – Hrvata.
Neka policija, a ne povjesničari ustvrde zločine koje je, ako je, počinio Josip Broz, a ne da već i mala djece znaju tko su ratni i ini zločinci, a da to “ne znaju” oni koji su za ovakve stvari dobro plaćeni i čiji je to zadatak.
U Hrvatskoj još ima na tisuće doušnika i izdajica, a oni su pretpostavljamo za dobru nagradu, i te ka ko spremni razotkriti ubojice koji se i danas slobodno šeću slobodnom, samostalnom i neovisnom hrvatskom državom.
Autor: Mladen Pavković