Dugo je trajalo. Mislim na nacionalni zanos i zajedništvo. Još nakon mimohoda čuo sam Vesnu Pusić kako kaže da je dobro da su u mimohodu sudjelovali vatrogasci i gorske službe spašavanja, inače bismo poslali poruku militarizma. Zaboravio je revni novinar upitati komu. U najavama, pak, središnje proslave u Kninu upadljivo se nametalo pitanje zviždanja političarima. Ni riječi ni spomena o mogućim prvotnim uzrocima tog zviždanja. Sugestija da uvježbane prste i usne imaju samo HDZ-ovi članovi nedodirljiva je i nepovrediva.
I onda na scenu stupa Facebook, blagoslovljen bio. Domagoj Margetić. Divno ime. Pokušavam zamisliti roditelje Margetiće kako sina nazivaju ponosnim imenom jednog bezobraznog, ali za Hrvatsku jednog od najznačajnih srednjevjekovnih vladara. Iz poštovanja prema istom nastavljam samo početnim slovom imena. D. Margetiću se gadi ova država. Tuguje za gotovo 400.000 prognanih Srba. Da bi anulirao asocijacije koje nudi njegovo ime, D. očito preuzima historiografsku metodologiju D. Ćosića. Nema veze, od viška glava ne boli. Regurgitacija njegovih humanističkih stavova najednom mi postaje tragikomična. D. konačno spominje bratstvo i jedinstvo, te jugoslavenske blagoslove koje su Tuđman i Milošević, tobože, na salveti sodomizirali. Zaista je tužno kad u jednom dijelu teksta napišeš da svi koji razmišljaju kao ti bivaju smjesta označeni kao jugoslaveni, da bi svoje jugoslavenstvo tako dirljivo istaknuo u drugom dijelu. To govori ili da se obraćaš ljudima koje smatraš glupima ili da sam nisi pretjerano usredotočen… No, to nije kraj. Ustvari to bi bio i jadan početak, ako uzmemo u obzir da je D. beznačajna osoba u kreiranju javnog mnijenja, tek kravlji flatus u atmosferi.
Mimohod, kojeg su zamislili vladajući, dakle osobe, ne ću biti zločest i reći poslodavci nekih, ali svakako izvan predizbornih razdoblja stavova bliskih idućim novinskim veličinama. Tomislav Klauški. Zamišljam njegove roditelje… Ma, pustimo sad to. Gdje su partizanske postrojbe u mimohodu, pita se taj čovjek. Uzeo sam minutu da zamislim taj perverzni scenarij i predočim partizanske uniforme koje ne bi izgledom bar podsjećale na one koje je nosila jugoarmija ili njihovi krajišnici. Nadalje, piše Tomislav kako je to nov nasrtaj na slobodu Hrvatske, jer ti su partizani oblikovali današnje granice Hrvatske. O, Bože, hvala im na tomu, kazali bi jednakim zanosom Istrani i Hercegovci, Međimurci i Posavljaci, Zadrani i Fojničani. Petar Štefanić se nadovezuje na te misli, šali se kako će za 20 godina ipak biti na mimohodu. Možda se i zabunio, ja se sjećam nekih mimohoda, ali prije 20 i više godina, zaista su sudjelovali hrvatski partizani u mimohodima, eno, Simo Dubajić mi je prva asocijacija. Postavljam si pitanje, kad smo mi kao narod postali toliko nazadni da ne želimo nepismene opančare za svoje faraone, kad smo postali toliko okrutni da ne prihvaćamo volju većine hrvatskih Srba da napuste zemlju u kojoj ne žele živjeti, kad smo, a to je zaista odvratno, počeli više žaliti za hrvatskom mladošću koja odlazi iz zemlje u kojoj je htjela živjeti, koju su njihovi očevi za njih stvorili? Pa naravno, u crnim devedestim godinama 20. stoljeća. Tad je Franjo Tuđman hipnotizirao 90% građana Hrvatske i, otkrit će Dejan Jović, prisilio ih na neovisnost. Prokleti nacionalnizam, bar da se netko danas sjeti uloge udbaša u tomu, ne, nego se još i njih dobre duše proziva.
Gledam emisiju Retro na HRT4, prilog iz 1971. ljeto na Bundeku. Miroslav Lilić pita čovjeka zašto nije na moru, ovaj kaže da nema novaca. Zatim u prilogu iz sredine osamdesetih prikazuju ljude kojima je jedini izvor zarade rasprodaja vlastite imovine na Hreliću. Proklete hulje klerofašističke, sigurno su psovali Igoru Mirkoviću kad ih je ogolio u istini o sretnoj djeci.
Danas je u Pačetinu skinuta hrvatska zastava, a kuća Hrvata koji ju je istaknuo preuređena je četničkim parolama. Nema Klauškog, nema Mirkovića, nema Štefanića, nema Margetića, nema Indexa. Nekako nije liberalno i u duhu bratstva pisati o tomu. Nema Jovića, Teršeličke, Bosanca, koji bi rekli da trebamo slaviti Erdutski sporazum, po kojemu su počinitelji ovog sramotnog čina ostavili svojevremeno ukradene traktore u svojim kućama.
Tuđman je rekao da mu nije žao što su Srbi koji nisu htjeli Hrvatsku otišli iz Hrvatske. Ima li potrebe za servilnim isprikama ili, još gore, reprodukcijom sanu-ovskih laži? Znači li to da nije bilo Srba koji su prihvatili Hrvatsku? Bi li itko od nas plakao za gostom čija djeca su nam uništila dom? Je li liberalizam toliko isključiv da nas oslobađa od iskrenosti i istine?
Oluja je točka na kraju rečenice i početno slovo novog poglavlja, svršetak rata i početak Hrvatske na novim temeljima. Zato smeta jugoslavenima, zato je mi slavimo!
Autor: Krešimir Kartelo