zlatko hasanbegović Liberation francuzi antonio negri jure vujić

Kao što to prenose u velikoj pompi domaći liberalno-lijevi mediji, u Hrvatskoj je ponovno odjeknula vijest da su “poznate francuske novine Liberation, koje su 1973. pokrenuli Jean-Paul Sartre i Serge July, objavile su otvoreno pismo koje je ujedno početak peticije u kojoj se poziva na smjenu hrvatskog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Njega se opisuje kao povijesnog revizionista i simpatizera kolaboracionističkog ustaškog režima.”

Prvo što treba reći jest da je francuski list „Liberation“ primarno ideološki lijevo-liberalno obojana novina koja je često prozvana unutar francuske novinarske scene zbog svoje ideološke pristranosti i neobjektivnosti.

Urednik „Liberation“ Serge July je poznati pripadnik 68-osmarske generacije i osnivač pokreta ekstremne ljevice „proleterska ljevica“ a danas slovi kao pripadnik Pariške salonske buržoaske liberalne ljevice.

Drugo,  s obzirom na presedane vanjske i unutarnje medijske političke difamacijske kampanje koja se vodi protiv ministra kulture Hasanbegovića i korelacijski narušava međunarodni ugled Hrvatske u svijetu, legitimno je se zapitati  tko su ( i zašto) su  akteri supotpisali takav članak-peticiju, i zašto ih se uopće   kvalificira  kao „poznate europske intelektualce“?

Naime, ako su svojstva intelektualca, određena ideološka neovisnost i znanstvena objektivnost,  etičko-moralna dimenzija i osjećaj za istinu i pravdu,  i kada čovjeka malo zagrebe po njihovim životopisima onda dolazi do konstatacije da tu zasigurno nije riječ o „nepristranim intelektualcima“ , a još manje o  reprezentativnim europskim intelektualcima s obzirom na izraženu ideološku lijevo-radikalnu provenijencije istih aktera koji ni pošto ne predstavljaju Europu na razini  višeslojne i pluralne zajednice vrednota.

Naime takav post-68-osmarski i post-marksistički sloj „intelektualaca“ mogu isključivo predstavljati sami sebe ili eventualno svoje ideološke frakcije i sekte, jer su većina od njih koji su štovali Staljina , Lenjina, Maoa, Titu i Polt Pota pod okriljem Frankfurtske škole širenjem sekularizma, materijalističkog hedonizma, permisivinosti, i negacijom tradicije i nacionalnih identieta,  decenijama rastvarali iznutra višeslojni ukorijeni europski etnički, vjerski i povijesni identitet,

Među istaknutim potpisnicima tog članka figuriraju: Dario Fo, talijanski dramski pisac, scenograf, režiser, ali poznati aktivist talijanske ekstremne političke ljevice , Miguel Ángel Moratinos, bivši ministar vanjskih poslova lijevičarske vlade José Luis Rodríguez Zapateroa ali i poznat po tome da je obnašao funkciju španjolskog veleposlanika u tadašnjoj SFRJ sve do 1984, Etienne Balibar također post-marksistički teoretičar koji je započeo svoju intelektualnu karijeru u redovima francuske komunističke partije, Antonio Negri,  talijanski filozof postmarksističkog operaizma, koji animira post-strukturalističko idejno lijevo stremljenje, poznat je po svojoj terorističkoj prošlosti unutar redova radikalne ljevice za vrijeme Olovnih godina u Italiji. 1979. g. optužen i suđen je za sudjelovanje u ubojstvu Aldo Moroa  i povezivanja sa Crvenim Brigadama, Chantal Mouffe,  post-marksistička aktivistkinja radikalne ljevice koja zagovara  uspostavu radikalne demokracije i bivša supruga argentinskog  lijevo-radikalnog teoretičara Ernesto Laclaua urednika lista «Radnička borba» , među potpisnicama tu je nezaobilazna  figura postfeminizma i queer-marksizma Judith Butler,  koja smatra da su rod i seksualnost performativne kategorije dobrovoljnog izbora; i kao creme de la creme viktimološke paradigme  nezaobilazni poznati francuski lovci na naciste Beate i Serge Klarsfeld. Čak su protagonisti iste peticije uspjeli pronaći bivšu Nobelovku bivša premijerka Kanade Kim Campbell,  ako to išta znači u ovom kontekstu .

Bilo kojem prosječnom građaninu i  neupućenom čitatelju u finese političke teorije je jasno da riječ o frapantnom homogenom  ideologiziranom rodbinsko-plemensko-intelektualnom  klijentelističkom umreženom  kružoku  čija je jedina zajednička misli voditelja određeno  kroatofobično stigmatiziranje fiktivne „fašizacije Hrvatske“ ali i in extenso i Europe (Orbanizacija Mađarske „tzv. klerikalizacija Poljske)  kako bi zapravo mogli opravdati njihovu „raison d’etre“, njihov opstanak na lijevo-liberalnoj medijskoj sceni antifašističke političke korektnosti.

Ono što je evidentno jest da  je  isti članak-peticija po formi i sadržaju osmišljen i pisan vjerojatno u Hrvatskoj u režiji tzv.kulturnjaka i inicijatora interpelacije o ministru Hasanbegović što  narušava ugled Hrvatske, dok istovremeno  i svjesno (naizgled  paradoksalno) mjesecima tužakaju Hrvatsku, sa internacionalizacijom „slučaja Hasanbegovića“ , a dezinformiranjem, i difamacijom  nanose veliku štetu međunarodnom ugledu Hrvatske u svijetu.

Također treba istaknuti da ono što je zajedničko između navedenih „vrlih europskih intelektualaca“ i Hrvatske zbilje jest da  neki od istaknutih postmarksističkih i radikalno-lijevih estradnih intelektualaca često gostuju u Hrvatskoj primjerice na poziv ideoloških srodnih udruga i kružoka  „subverzive  film festival“ i filozofski teatar (poput Antonio Negria, ( http://www.kinoeuropa.hr/program/4-subversive-film-festival-18056) koji su ugostili Julia Kristevu, Judith Butler, talijanskog pisca Ammanitija i drugi dok je Alain Finkielkraut gostovao na skupu u organizaciji Europskog glasnika, tijekom kojeg su zasigurno vrlo objektivno informirani o „fašizaciji Hrvatske“. Također treba napomenuti da su takva putovanja i gostovanja često sufinancirani iz hrvatskog državnog proračuna Ministarstva kulture.

Na kraju pada mi  na pamet poznati francuski književnik Julien Benda, koji je u djelu Izdaja klera (La Trahison des Clercs) prozivao intelektualce – koje je nazivao klerom, zbog napuštanja bezinteresnog svijeta ideja – zbog izdaje vrednota istine i pravde, kako bi se bolje uključili u postojeće dominantne političke strukture i prigrlili jedan oblik buržoaizacije.

U tom je smislu legitimno upitati se nisu li  ovakvi huškački  pamfleti najbolja ilustracija upravo izdaje klera. Za javnost bi bilo zanimljivo predočiti uz životopise svih  navedenih uglednih anarhoidno-lijevih tzv.„intelektualca“, u kojima bi se brzo razotkrile vidljive proturječnosti između  domaće i  međunarodne salonske subverzivne radikalne lijeve retorike i stečenoga materijalnog akademskog i građanskog statusa.

Autor: Jure Vujić
Foto: Fah/Sloboda.hr