Poznata je stvar kako Ministarstvo vanjskih poslova RH u mandatu ministrice Vesne Pusić mnogi zovu i Ministarstvom stranih poslova u Republici Hrvatskoj. No nije daleko ni istina kako se to ministarstvo ponovno pretvorilo u Jugoslavensko ministarstvo spoljnih poslova s obzirom na broj starih kadrova koji u njemu egzistiraju zahvaljujući upravo osovini Pusić-Milanović-Mesić-Josipović. I sam pogled na današnju kadrovsku strukturu MVEP-a sugerira kako je ministrica i potpredsjednica Vlade Vesna Pusić u njemu zadnjih godina zbrinula većinu starih jugoslavenskih diplomata na vrlo privlačne veleposlaničke funkcije u hrvatskim veleposlanstvima širom svijeta.
Kada bi nekome iz demokratskog zapadnoeuropskog ili sjevernoameričkog svijeta rekao da je takvo što moguće u državi koja je prije samo četvrt stoljeća raskinula sve veze s državom tih istih diplomata i državom koja je zločinački napala Hrvatsku, vjerojatno bi malo tko u to povjerovao. Vjerojatno bi mislili da se radi o nekom dobrom vicu ili eventualno nekom jeftinom političko-špijunskom romanu.
Zar uopće treba podsjećati kako su se Nijemci svojim diplomatima iz Ministarstva vanjskih poslova komunističkog DDR-a odmah 1990. godine zahvalili i poslali ih na slobodno tržište rada, a pojedince su izveli i pred lice pravde. Bilo im je jednostavno neshvatljivo da bi komunistički indoktrinirani diplomati koji su odreda bili suradnici tajnih istočnonjemačkih i sovjetskih policija i službi (SED – komunistička stranka DDR-a, STASI, KGB) nastavili raditi u MVP-u demokratske i pravne države ujedinjene Njemačke. Erichu Honnecekeru suđeno je zbog raznih zločina i ubojstava u DDR-u, ali su mu zbog bolesti dopustili da nakon bijega u Moskvu i naknadnog izručenja ode u egzil u Čile gdje je 1994. godine umro. Osim njemu, suđeno je i nizu visokopozicioniranih dužnosnika DDR, dok su ostali imali doživotnu zabranu javnog djelovanja.
Lončarovi kadrovi
Hrvatska, međutim, od osamostaljenja do danas uvijek čini ekstremne negativne primjere kada je u pitanju lustracija, državotvornost i normalno funkcioniranje države. Primjerice, komunistički čelnik Ivica Račan je 2000. godine postao premijer i u dijelu medija proglašen je reformiranim demokratom, dok je primjerice stari Titov kadar Budimir Lončar postao prvi i nezaobilazni savjetnik prvo predsjednika Stjepana Mesića a zatim i Ive Josipovića. Udbaši, članovi partije i suradnici raznih antihrvatskih institucija infiltrirali su se u sve pore društva. Budući da sadašnju tzv. “hrvatsku” diplomaciju ne smeta povijest nekih ljudi, jugoslavenski diplomati su se brzo „presvukli” u tzv. stručnjake, pri čemu se potpuno zanemarila činjenica da su bili diplomati neprijateljske države.
Posebno je znakovito što se veleposlanici iz jugoslavenske diplomacije koji su po godinama starosti i po sili zakona već odavno morali biti u mirovini i dalje imenuju na veleposlanička mjesta Republike Hrvatske u svijetu. Umirovljenički jugoslavenski kadar iz jugoslavenske diplomacije danas čini više od 10 posto ukupnog broja veleposlanika i generalnih konzula Republike Hrvatske.
Evo nekih takvih primjera koji su se doslovce iz mirovine vratili na veleposlanički posao:
1. Frane Krnić, veleposlanik u Danskoj, rođen je 1943. godine. Danas ima 72 godine i obnaša čak četvrti mandat uzastopce, što je u diplomaciji demokratske države nepojmljivo. Bivši predsjednik Josipović ga je prošle godine ponovno imenovao za veleposlanika u Danskoj kako bi mu osigurao kontinuitet ako bi eventualno došlo do promjene vlasti. Krnić je između ostalog bio šef SID-a (Služba za informacije i dokumentaciju koja se bavila “neprijateljskom” emigracijom) u jugoslavenskom Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove u Beogradu.
2. Ljerka Alajbeg, današnja veleposlanica u Bugarskoj je također u sedmom desetljeću života. Ima uzastopne mandate kao veleposlanica u Belgiji, generalna konzulica u Subotici pa je otišla u mirovinu da bi se ponovno vratila zahvaljujući Vesni Pusić i Ivi Josipoviću te je postavljena za veleposlanicu u Bugarskoj. Bila je među inima i Milanovićeva politička mentorica i bliska suradnica Budimira Lončara iz vremena jugoslavenske diplomacije. Zoran Milanović ju je predložio, Budimir Lončar podržao, a Ivo Josipović sa zadovoljstvom imenovao za veleposlanicu u Bugarsku.
3. Aleksandar Stipetić, veleposlanik u Bugarskoj ima također 70 godina, u jugodiplomaciji bio je zadužen za praćenje i špijuniranje hrvatske emigracije u Njemačkoj. Također je radio u SID-u kod Frane Krnića.
4. Damir Grubiša, sadašnji veleposlanik u Italiji ima 69 godina, imenovan je iz mirovine, bio je šef kabineta jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara i ključni svjedok jugo-tužiteljstva u montiranim procesima protiv hrvatskih studenata nakon Karađorđeva 1971. godine u Rijeci.
5. Nenad Prelog, veleposlanik u Južnoafričkoj Republici ima 67 godina. Inače, Vesna Pusić mu je vjenčana kuma. Imenovan iz također iz mirovine. Bio je član Saveza komunista Jugoslavije – sekretar partije, 2000. godine s upisao u HSS da bi postao pomoćnik ministra Picule i veleposlanik u Irskoj, a 2014. godine se upisao u HNS da bi postao veleposlanik u Južnoafričkoj Republici.
6. Ivana Perić (rođ. Sutlić), veleposlanica u Crnoj Gori, ima 65 godina. Imenovana iz mirovine, udana je za srpskog državljanina u Srbiji gdje žive više od 30 godina, sestra Vanje Sutlića i bliska prijateljica Vesne Pusić. Iako u Srbiji živi više od 30 godina od 2000. godine bila je zaposlena kao diplomatska savjetnica u hrvatskom veleposlanstvu u Beogradu. U predstavništu INA-e u Podgorici zaposlila je sina preko HNS-a i ministrice Vesne Pusić.
7. Zvonko Plećaš, generalni konzul u Düsseldorfu (68 godina). Radi se također o bivšem umirovljenku kojeg je vratio bivši predsjednik Ivo Josipović. Kada je 2000. godine bio generalni konzul u Muenchenu skinuo je spomen ploču sa zida zgrade konzulata na kojoj je pisalo da je HDZ (Muenchena i Njemačke) pokupio sredstva i organizirao kupnju zgrade hrvatskog konzulata u Muenchenu. Dok je bio jugoslavenski konzul u Düsseldorfu prilikom prosvjeda Hrvata pred konzulatom domogao se jedne hrvatske zastave koju je naočigled svih izgazio nogama i potom rastrgao.
8. Vojko Senker, jugodiplomat koji je radio u SID-u kod Frane Krnića, takođe je napunio 70 godina. Nakon umirovljenja ponovno je aktivan i sada radi nepoznati posao u Tunisu gdje RH uopće nema diplomatsko predstavništvo. Navodno je mjesto izmišljeno nakon što je prošle godine zbog ratnih djelovanja zatvoreno hrvatsko veleposlanstvo u Libiji. Za njega ljudi u MVEP-u kažu da je potpuna nepoznanica i što radi i za koga.
9. Zoran Bošnjak, veleposlanik u MVEP, novinar komunističkih glasila iz bivše Jugoslavije, nije bio jugoslavenski diplomat, umirovljen je pa opet zaposlen na ugovor u MVEP RH na plaću od više od 10 000 kuna neto. Iako ima završenu samo srednju školu godinama je imao status veleposlanika u MVEP i čak je od strane SDP-a bio postavljen za v.d. ravnatelja Diplomatske akademije u MVEP RH.
Ovo je samo dio jugoslavenskih diplomata koji su našli utočište u Hrvatskoj diplomaciji, odnosno diplomaciji države protiv koje su se oni na svom poslu u jugodiplomaciji godinama borili svim sredstvima.
Kuprešak: Kad jednom stekneš prijateljstvo sa Srbinom, to je zauvijek
Posebna priča je sadašnji Pusićkin pomoćnik Željko Kuprešak koji je to mjesto zaslužio petogodišnjim službovanjem u Beogradu (od 2008. do 2013.). Tamo se pokazao u “pravom svjetlu” pa je 2013. vraćen da bude Pusićkina desna ruka. Iako je zapravo čistokrvni HDZ-ov kadar, on je postao politički podoban nakon što se istaknuo izjavama u medijima u kojima je veličao Beograd i hvalio širokogrudni srpski narod, a u isto vrijeme omalovažavao i kritizirao Zagreb i Hrvate.
– Tko god dođe ovdje, jednostavno progovori beogradski jer Beograd asimilira, tvrdio je Kuprešak u beogradskim medijima, ističući da su Srbi vrlo veseo i ugodan narod, dobri domaćini i širokogrudni. “Ja sam, kazao je novinarki što je poslije i opovrgavao, kao student došao iz Vinkovaca u Zagreb, ali trebalo mi je 15 godina da uspostavim kontakt sa Zagrepčankama i Zagrepčanima jer Zagrepčani teško i rijetko prihvaćaju ljude. Ovdje u Beogradu situacija je posve drukčija, nitko te ne gleda poprijeko i svi te odmah prihvate. I to je ono što je prelijepo. Dok u Zagrebu nije tako. Tamo se još uvijek zna tko je stari purger, tko je stari Zagrepčanin, zna se tko su Dalmatinci, tko su Slavonci, a tko Hercegovci, objašnjavao je Kuprešak razliku između glavnih gradova Hrvatske i Srbije novinarki u četiri oka.
– Srbi su dobri prijatelji. Kad jednom stekneš prijateljstvo sa Srbinom, to je zauvijek. Potpuno su opušteni i normalni, s njima se vrlo lako komunicira za razliku od Hrvata, ustvrdio je Kuprešak.
Kuprešak je u spornom razgovoru kojeg je nedvojbeno vodio, ali nije autorizirao, citirao i poznatog srpskog književnika Momu Kapora, velikog prijatelja Radovana Karadžića koji se 90-ih godina prometnuo u gorljivog zagovornika četničke ideologije.
– I kada dođeš u Beograd, baš kao što je rekao Momo Kapor, imaš potrebu postati Beograđanin, dok u Zagrebu imaš potrebu ne biti Zagrepčanin. Mi smo konzervativniji i zatvoreniji, a Beograd je otvoren i svi su dobrodošli. Zato se ljudi koji ovdje dolaze tako dobro osjećaju, imaju potrebu vratiti se, i vrlo često i ostanu živjeti ovdje, govorio je hrvatski veleposlanik za beogradski Blic. Dodao je da ga je u Beogradu posebno impresioniralo to što su knjižare bile pune na Badnji dan (????), dok u Zagrebu tada nitko ne kupuje knjige. Nahvalio je zatim ljepotu mladih Srpkinja, srpsku hranu, piće i restorane, srpsku dobrodušnost i otvorenost te iznio još pokoju primjedbu na račun hrvatskog mentaliteta…
– Hrana je kod vas jeftinija, a imate najbolju hranu na svijetu. Najbolje i najukusnije meso, kao i voće i povrće. To je danas teško naći bilo gdje u svijetu. Vina su također dobra, pogotovo bijela. Rakije su nadaleko čuvene i poznate − kajsijevača, dunjevača, šljivovica… Kajmaka, sireva, šunke, pršuta, ćevapa, pljeskavica, pogača, ajvara, turšije, ma svega imate, zanio se Kuprešak.
– Srpkinje su prekrasne žene, to je činjenica, i to je jedan od brendova Srbije. Znam da svi mlađi Hrvati jedva čekaju da otopli i da se Srpkinje raskomote te počnu da se šetaju, nastavio je sa pohvalama Kuprešak. Tada mnogi od njih prestaju voziti auto, jer, kako kažu, ne mogu se koncentrirati pa ne žele ni sebi ni drugima ugrožavati život, pojasnio je nadahnuti Kuprešak koji je nakon toga trebao dobiti doživotnu šup kartu iz Hrvatske, a završio je kao drugi čovjek Pusićkinog ministarstva. Očito ne slučajno.
Kako bilo novu predsjednicu ako želi biti vjerodostojna i štititi hrvatske nacionalne interese čeka puno posla upravo u diplomaciji, jer je sukreator hrvatske vanjske politike, a bez njezina blagoslova ne može se imenovati niti jedan veleposlanik. Prema tome, trebat će joj velika metla, a nekima će doslovce trebati i noga u stražnjicu.