Bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić umjesto da se pokrije preko glave i da se više ne javlja, poglavito kad je riječ o stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, on iskorištava svaki trenutak da još nešto kaže ili bolje rečeno da se usprotivi onima koji poput predsjedničke kandidatkinje HDZ-a Kolinde Grabar Kitarović, argumentirano i jasno nastoje ukazati na njegovu katastrofalnu politiku.
A samo jedna u nizu Mesićevih svjesno (!) napravljenih grešaka je bila da je, 2000. godine, nakon otvorenog pisma dvanaestorice hrvatskih generala, od kojih se za svakog od njih može reći da su Junaci hrvatskog Domovinskoga rata, poput Mao Ce-tunga, poslao u – mirovinu, s obrazloženjem da se kao aktivni vojnici ne mogu baviti politikom.
No, da je tada shvatio, a nije, o čemu su pisali generali, vjerojatno danas, nakon toliko godina od tog povijesnog i dobronamjernog pisma, hrvatski branitelji i stradalnici ne bi na ulici tražili svoja prava, niti isticali da ih se čitavo vrijeme marginalizira, gazi i pljuje. A još manje bi kandidatkinja za predsjednicu države imala razloga kazati da će ih rehabilitirati.
Dakle, Janko Bobetko, Davor Domazet Lošo, Ivan Čermak, Ivan Basarac, Krešimir Ćosić, Ante Gotovina, Damir Krstičević, Ivan Kapular, Mirko Norac, Miljenko Filipović, Ivan Korade i Nojko Marinović u tom su sjajnom pismu uz ostalo “s ogorčenjem konstatirali da dobar dio medija i političara o Domovinskome ratu govori još samo i jedino kao o nečemu negativnom, problematičnom, pa i sramotnom, premda je Domovinski rat temelj na kojem su izrasle hrvatska sloboda, suverenost i neovisnost.” Zatim su naglasili da “drže nedopustivim i nečasnim da se o braniteljima i invalidima Domovinskog rata govori samo kroz šačicu onih koji su se stvarno ogriješili o njegovu čistoću, ili o pozitivne zakone, a istodobno prešućuje sve ono pozitivno i veličanstveno u čemu je sudjelovala golema većina najboljih hrvatskih sinova.” Također su mu već tada napomenuli da posebno naglašavaju da nisu protiv sankcioniranja zločina ili kriminalnih djela, da nepotrebno demonstriranje sile, proglašavanje krivca prije sudske presude, pa čak i prije provedene istrage, uključujući tu i licitiranje haaškim optužnicama, a u čemu, na žalost, ne sudjeluju samo mediji, svakako ne pridonosi klimi tolerancije i izgradnje demokratske Hrvatske, da nikakvi sukobi, a najmanje terorizma ili bilo kakvo nasilje, o kojima se tako olako govori, nisu i ne mogu biti u interesu nikoga te da se na zapovjedna mjesta u vojsci postave školovani i najsposobniji ljudi, koji su se prije svega dokazali u Domovinskom ratu. Na kraju su pozvali najodgovornije osobe i institucije države, kao i mjerodavne čimbenike civilnog društva, a napose medije, da se odupru negativističkom i povijesno nekorektnom i neistinitom prikazivanju Domovinskog rata, da zaštite čast i dostojanstvo hrvatskih časnika i vojnika, itd., i tako redom.
Gdje su Mesić i njegovi poltroni u tome vidjeli “politiku”, odnosno što sagledavajući danas, nakon toliko godina, ovaj i ovakav čovjek može reći što je neistinito i nedobronamjerno u ovom pismu?
No, stječe se dojam da su hrvatski generali, prije vremena, kao vidovnjaci, u svemu što smo i nismo nabrojali uz ostale vidjeli Mesića, ili bolje rečeno njegovu sramnu politiku, prema ljudima koji su istinski, čestito i junački stvarali hrvatsku državu. On se jednostavno prepoznao u ovom pismu, pa je brže – bolje poslao Junake hrvatskog Domovinskoga rata u “ropotarnicu”, kako bi se izvukao od svoje, blago rečeno, “ne higijenske” uloge.
Stoga je Kolinda Grabar Kitarović itekako u pravu kad je rekla da će kao svoj treći potez u slučaju da postane predsjednica rehabilitirati umirovljene generale, a to bi, za jednog Mesića, značilo da mora na “optuženičku klupu”, da nije bio u pravu, a kako i bi kad se tijekom svoja dva mandata, pa sve do danas zalagao i zalaže suprotno od onoga što su mu poručili hrvatski generali. Kad bi se to dogodilo, tada bi Mesiću prvo trebalo oduzeti čin, koji inače nije ničim zaslužio, generala Hrvatske vojske, a potom i sve privilegije koje i nakon odlaska s dužnosti predsjednika još uvijek, na žalost, uživa. Mesić zna dobro da bi nešto takvoga bilo moguće, pa je opet brže-bolje bez argumenata, s vikom i galamom, kao u nekoj balkanskoj krčmi, nastojao omalovažiti prijedlog Kitarović, ali ovoga puta to mu nije i ne će uspjeti.
Bivši predsjednik države mora odgovarati, prije svega hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskoga rata, a potom i cijelom hrvatskom narodu.
Dosta je bilo te sramote zvane – Mesić!
Autor: Mladen Pavković