Europska politička elita okupila se 8. svibnja u poljskom Gdanjsku kako bi proslavila 70. obljetnicu kapitulacije Njemačkog Reicha. Na taj su dan prije sedam desetljeća feldmaršal Wilhelm Keitel u ime Njemačke i maršal Georgij Žukov u ime Sovjetskog Saveza potpisali sporazum o njemačkoj predaji, nakon što je dan prije jednaki sporazum potpisan i u Reimsu s anglo-američkim vojnim predstavnicima. Njemačka predaja zaustavila je ratna razaranja na europskom kontinentu, ali i bila uvod za nebrojene zločine kako sovjetskih, tako i anglo-američkih okupatora.
Za mnoge stanovnike srednje, istočne i jugoistočne Europe jedna je okupacija zamijenjena drugom. Simbolički, njemačke sabirno-radne logore poput Auschwitza, Buchenwalda ili Dachaua, zamijenila je njihova sovjetska inačica. Glavna uprava logora (ru. Главное управление лагерей), ili skraćeno Gulag, bio je sustav sovjetskih sabirno-radnih logora smještenih većinom u Sibiru koji su služili zatvaranju političkih protivnika komunističkog režima, kao i cijelih naroda koji su stajali na putu moskovskom imperijalizmu. Više od 200.000 njemačkih civila deportirano je u sibirske gulage 1945. godine, a mnogi od njih nikada više nisu vidjeli svoju domovinu. Procjenjuje se da su vojnici Crvene armije, usto, silovali oko 2 milijuna Njemica. Nije bilo dobne diskriminacije – silovalo se sve staro od 8 do 80 godina. Horde Rusa i Azijata pritom su vježbale i sovjetski kolektivizam uvodeći gang rape praksu, pa je u silovanjima znalo sudjelovati i do 12 vojnika. Iza tih je zločina stajao neumoljiv mesijanski stav da oni služe oslobođenju Europe. Britanski povjesničar Antony Beevor smatra kako je „Crvena armija uspjela uvjeriti samu sebe da se, jer je preuzela moralno poslanje osloboditi Europe od fašizma, može ponašati kako god želi…“
Da zločini nisu imali samo „osvetnički“ karakter svjedoči slučaj Poljske. Iz te zemlje, koja je također bila žrtva njemačke okupacije, 1945. je u gulage deportirano preko 50.000 Poljaka, dok je najmanje stotinu tisuća žena silovano. Posebno su se na meti našli i mali baltički narodi, koji su u drugoj polovici 1940-ih doživjeli brutalne sovjetske zločine nad civilnim pučanstvom. Tijekom ožujka 1949., u manje od mjesec dana, sovjetske su vlasti u okviru operacije „Priboj“ deportirale u sibirske gulage oko 90.000 Estonaca, Latvijaca i Litvanaca. Slična sudbina, ali u nešto manjim brojkama, zadesila je i Čehe, Mađare, Slovake te Rumunje.
Hrvatska je sovjetske zločine doživjela u manjoj mjeri od svojih sjevernih i istočnih susjeda jer je bila pošteđena sveobuhvatne sovjetske okupacije, koja je krvavi trag ostavila samo u dijelovima Slavonije i Srijema. U susjednoj Srbiji, pak, sovjetski su zločini u Vojvodini i u Beogradu nešto znatniji, pa se barata i s peteroznamenkastim brojkama. Ali ništa zato, jugoslavenski komunisti nadoknadili su propušteno. Od 1945. do početka 1950-ih, tijekom godina terora, Titova vlast odgovorna je za stradanje više stotina tisuća civila i vojnih zarobljenika. Komunistički su zločini u Hrvatskoj promijenili i samu genetsku strukturu stanovništva, ostavivši naš narod bez svoje političke i akademske elite. Taj aristocid, po riječima Tomislava Sunića, utjecao je i na daljnju sudbinu Hrvatske, njezin duhovni, kulturni i ekonomski razvoj.
Znajući sve to – a riječ je o javno dostupnim i više-manje poznatim podatcima – kako je moguće da itko u današnjoj Europi slavi taj dan? Čak i uzevši u obzir da je razdoblje koje je prethodilo svibanjskoj predaji Njemačkog Reicha i pobjedi anglo-američkih i sovjetskih snaga za neke zemlje srednje Europe, poput primjerice Poljske i Češke, bilo jednako mračno, i dalje zbunjuje: zašto slaviti zamjenu jedne okupacije drugom? Jer, Dan pobjede za veliki dio Europe bio je samo to – Dan pobjede Gulaga nad Auschwitzom.
Autor: Leo Marić