U prostornom perimetru par ulica, u Zagrebu su na jednoj strani održani Subversive film festival kao tradicionalna meka anarhoidno-radikalne salonske ljevice, a na drugoj u hotelu Westin Fesival progresivne kulture, „Kulfest“- festival progresivne kulture, „prvi festival ljudskog dostojanstva, ekonomske slobode i kulture života“ kako su ga nazvali organizatori, koji je trebao okupiti gospodarsku i političko-intelektualnu kremu hrvatskog konzervatizma.
Iako sam sklon kritizirati svaki oblik festivalizacije politike pa i društvene rasprave, svakako držim da je hvalevrijedno da i suprotna konzervativna strana ima mogućnost progovoriti i raspravljati o društvenim temama poput kulture hegemonije, pitanja abortusa, ljudskog dostojanstva, tema koje su do sada monopolizirale kulturnjačko-medijski lijevi „mainstream“.
Međutim, kad je riječ o konzervativnoj misli, mislim da takvu višeslojnu idejnu matricu ne treba staviti u jednoličnu konzervu i miješati kruške i jabuke. Na tom je skupu na žalost izostavljen, što zbog neznanja ili pak određene ideološke anglosaksonske filiacije organizatora i sudionika, širi prikaz višeslojne europske kontinentalne tradicije konzervativne misli, kojoj svakako prostorno i vremenski Hrvatska pripada, misli koja je progonjena i stavljena pod tepih za vrijeme komunističke vladavine. Organizatorima, školovanima i obrazovno-društveno uvjetovanima američkim ili britanskim sveučilištima, zamjeram reduciranje konzervativne misli na anglosaksonsku ili neokonzervativnu inačicu, što ne samo da je redukcionističko već i neodgovorno u odnosu na mlađe i buduće generacije konzervativnih intelektualaca.
Na skupu je napravljen pravi performance o konzervatizmu Edmunda Burkea kojeg se prikazalo ocem konzervativne misli, kao da „pismeni konzervativni puk“ tek otkriva Edmunda Burkea. Naravno da je Burke zaslužan za filozofsko-političko tumačenje konzervativizma, ali je konzervativizam kao politička i filozofska misao postajala puno prije njega u kontinentalnoj Europi, te treba uvijek napomenuti kako je konzervativizam kao idejna matrica uvijek društveno kontekstualizirano mišljenje.
Konzervatizam kao pojam pronalazimo već kod Chateaubrianda 1818. Brojne su škole europskog konzervativizma: tradicionalni konzervativizam s kontra-revolucionarnom strujom Josepha De Maistrea i Louis de Bonalda, kršćanski korporativizam Rene de La tour du Pina, tradicionalni njemački konzervatizam romantičarskog pokreta sa F. Gentzom, Novalisom, A. Müllerom, Schlegelom kao romantičarska reakcija na modernu i zagovaranje na povratak starog monarhističkog poretka.
Moderna njemačka konzervativna revolucija Weimarske republike kao pokušaj sinteze revolucionarne strategije i konzervativne misli, koji artikulira ideološke matrice idealizma, nacionalizma i političkog protu-liberalnog romantizma. Dakle, konzervativna misao nije unidimenzionalna i uvijek treba imati na umu njezinu heterogenu višetradicijsku društvenu i prostorno-vremensku dimenziju.
Na skupu se nije čulo o pojavi njemačkog i austrijskog neokonzervativizma s kojima Hrvatska ima više poveznica negoli s američkim paleo-konzervatizmom (Alex Jones Pat Buchanan James Burnham Russell Kirk Thomas Molnar Robert Nisbet Robert Taft) i neokonzevatizmom (Leo Strauss, Allan Bloom, James Burnham, Irving Kristol, Daniel Bell, Pierre Hassner), koji duboko zadiru u američki protestantski mesijanski mentalni sklop. Moglo se nešto reći i o konzervativnim restaurativnim tendencijama A. Gehlena, H. Freyera, H. Schelskyja – kao predstavnicima kulturnog tehnokratskog konzervatizma, pa i o reformskom konzervatizmu C. G. Krockowa ili svjetonazorskom konzervatizmu Lübbea iz 80-tih godina. Također treba napomenuti da konzervatizam ne mora biti nužno vjerski orijentiran već može biti i laički usmjeren poput europskih suverenista republikanaca, koji zagovaraju socijalni i kulturni konzervativizam.
Druga kritična točka skupa jest poistovjećivanje konzervatizma sa slobodnim tržištem ili pak klasična infantilna bolest anglosaksonskog pro-kapitalističkog konzervatizma kao mješavine religije i puritanskog licemjera, slobodnog poduzetništva, domoljublja i privatnog vlasništva, pa se moglo detektirati uvozne elemente američkog Bible belta (protestantski „Biblijski pojas“ južnog djela SAD), kao pokušaj sinteze vjerskog i tržišnog fundamentalizma što bi svakako kao alternativa bila druga krajnost nakon pogubnog iskustva jugoslavensko komunističkog poretka, i na mala vrata uvod u jednu vrstu „političkog protestantizma“.
Moglo se čuti također kako glavni razlog ekonomskog rasta leži u što slobodnijem tržištu, a ne u prirodnim resursima (uzimajući primjere Čilea i Poljske), ne uzimajući u obzir društveno-povijesne i strukturalne i makro-gospodarske specifičnosti Hrvatske kao tranzicijske zemlje. Nemojmo zaboraviti da se 90 tih pod sintagmom slobodnog tržišta i privatizacije sustavno opljačkalo javna dobara Hrvatske nacije. Kad bi se u potpunosti Hrvatska prepustila „igri tržišta“ prepustili bi i ono malo prirodnih i nacionalnih resursa što još imamo, na milost i nemilost tržišnih špekulacija i porobljavanja, stoga je država (nesavršena kakva je) kao zaštitni regulativni mehanizam, važna radi zaštite nacionalnih resursa i interesa.
Vrlo je tendenciozno pa i opasno poistovjećivati konzervativizam s neoliberalnim kapitalizmom u trenutku kada je globalna financijska kriza pokazala pogubnost deregulacije i hiper-liberalizacije financijskog tržišta te odvajanje fiktivne špekulativne ekonomije od realne ekonomije. Također treba imati na umu da je europski tradicionalni konzervativizam uvijek imao socijalnu izraženu dimenziju i gajio tradiciju katoličkog socijalnog nauka uvijek stavljajući naglasak na važnost državne korektivne i regulacijske uloge zbog nepravde i nejednakosti koje generira tržište u pogledu monopola i koncentracije kapitala.
Nasuprot anglosaksonskog tipa konzervativizma koji se podudara sa kapitalističkom protestantskom etikom rada (vidjeti M. Weber), koji veliča Smithovu „nevidljivu ruku„ i spontani društveno-gospodarski poredak, europski je konzervativizam nastojao uskladiti imperative socijalne pravde s tržišnom dinamikom što se očitovalo kroz iskustva socijalnog ko-partnerstva u njemačkom Rajnskom kapitalizmu i unutar austrijskog korporativizma, te iskustvu skandinavskog socijalnog kapitalizma. Velika je tako razlika između anglosaksonskog i europskog konzervatizma kad je u pitanju uloga države u reguliranju društvenih i gospodarskih odnosa.
Naime, kod anglosaksonskih konzervativaca, koji podržavaju liberalnu demokraciju, razvidno je ograničavanje moći države, dok europski konzervativizam (izuzev ultra-liberalnog ekonomskog modela britanskih konzervativaca i tačerizma koji je uništio englesku radničku klasu) zagovara autohtoni model intervencionističke države kao nužni korektiv tržišnim disfunkcijama. Možda treba postaviti pitanje bi li se Orbanova Mađarska (a Orban glasi kao konzervativac i veliki zagovaratelj kršćanskih vrednota) mogla oduprijeti financijskom i bankarskom lobiju odgovornom za rastvaranje mađarskog društva i ekonomije, da nije koristila državne intervencionističke poluge i da se prepustila slobodnom tržištu? Uvoz stranih političkih, društvenih pa i gospodarskih modela često je tijekom povijesti bio poguban za hrvatski narod, bilo da je riječ o boljševičkom internacionalizmu, personalnoj uniji, ili južnoslavenskom federalizmu.
Takvi su modeli propali zbog konstruktivističke, umjetne naravi i nepoštivanja povijesnog državnog kontinuiteta. Tako bi i „novi hrvatski konzervativci“ trebali voditi računa da se izbjegne oponašanje poljskog, anglosaksonskog ili bilo kojeg drugog neokonzervatizma. Podsjetimo da se u Hrvatskoj između dva svjetska rata iskristalizirala idejna filozofska i politička matrica hrvatskog konzervatizma, a nositelji takvih težnji bili su Lazar B. Hellenbach, Ivo Pilar, Milan pl. Šufflay, Vinko Krišković, Julije Makanec, Kerubin Šegvić, Filip Lukas, Tias Mortigjija, Milivoj Magdić, Vilko Rieger – oni su već tada razmišljali o nužnosti konzervativne revolucije.
Ne treba zanemariti još uvijek vrlo aktualan fundus socijalnog nauka katoličke Crkve enciklike pape Pija XI “Quadragesimo anno”, koji stavlja naglasak ne samo na slobodu pojedinca i privatno vlasništvo već i na nužnost socijalne pravde i općeg interesa zajednice. Zašto ne razmišljati nakon komunističkog jednoumlja, o obnovi vlastitog puta suverene socijalne politike kombinirajući osnovne ciljeve kršćanskog socijalizma s vjerskim i moralnim kršćanskim naukom. Nije slučajno da se cjelokupni socijalni nauk Crkve temelji se na razmatranju Ordo Socialis (“društveni poredak”), a ne na idolatriji spontanog tržišta „nevidljive ruke“ koje favorizira moćne i bogate pojedince ili grupe na uštrb interesa zajednice.
Također se treba postaviti pitanje zašto bi konzervativizam trebao bezuvjetno zagovarati „tržišni model demokracije“ jer postoje i drugi oblici vladavine demokratskog izražaja poput referendumske, direktne ili kooperativne demokracije pa i kršćanska demokracija koja nije tržišna i svoje filozofske korijene vuče još od Tome Akvinskog, aristotelijanske ontologije i kršćanske tradicije personalizma (vidjeti Joseph Görres, Emmanuel Mounier, Étienne Gilson i Jacques Maritain). Na kraju, na žalost nije bilo puno mjesta za formuliranje konzervativnih stajališta oko međunarodnih odnosa ( neokonzervatizam bivše Bushove administracije, pitanje Europe, geopolitička opozicija Atlantizma i Euroazije ) koja bi možda ( ili ne ! ) razotkrila neke podjele unutar konzervativne obitelji.
Autor: Jure Vujić