Svake godine, pa tako i ove, s dubokim pijetetom prisjetit ćemo se pogibije dvanaestorice hrvatskih redarstvenika i tragičnog događaja koji se dogodio u Borovom Selu nedaleko Vukovara, 2. svibnja 1991. Toga su dana srpski četnici, poglavito dio ekstremnih pobunjenih mještana ovoga mjesta masakrirali i na gotovo zvjerski način ubili nevine hrvatske branitelje, pripadnike Specijalne policije: Stipana Bošnjak (1955.), Antuna Grbavca (1961.), Josipa Culeja (1966.), Mladena Šarića (1965.), Zdenka Pericu (1965.), Zorana Grašića (1969.), Ivicu Vučića (1961.), Luku Crnkovića (1970.)., Marinka Petrušića (1966.), Janka Čovića (1965.), Željka Hralu (1968.) i Mladena Čatića (1971.). Tom prigodom ranjen je i 21 hrvatski policajac. Ovo je jedan od najvažnijih događaja u povijesti hrvatske policije, ali i hrvatskog Domovinskoga rata.
Veliki broj hrvatskih branitelja, a osobito pripadnika Specijalne policije toga se dana okupljaju u Borovom Selu, te podno spomen obilježja polažu vijence i pale svijeće u znak sjećanja i štovanja na Junake hrvatskog Domovinskoga rata, po kojima bi mnoge kulturne i ine ustanove, ulice i trgovi trebale nositi njihova imena. Ali, ne samo da ih se i u tom pogledu marginalizira, veliko je pitanje, prije svega, Državnom odvjetništvu RH, koliko će još proteći vode Dunavom i Dravom dok se ne privedu pravdi oni koji su učinili ovaj strašni zločin?
O ovim junacima ne pišu se knjige, ne snimaju se filmovi, a još manje razni frljići i oni okupljeni oko nekakve “Documente” spremni su prikazati i neku kazališnu predstavu. O njima i njihovu junaštvu se ne uči u školama, a razni pupovci također šute i prelaze kao spužvom preko ploče kad je ovaj strašni događaj u pitanju.
Na dan njihove smrti, dakle, 2. svibnja, očekujemo u Borovu Selu da će se okupiti i cijeli državni politički vrh, a da se ne će dogoditi da sami branitelji i članovi njihovih obitelji jedino budu nazočni odavanju počasti.
Spomenik 12-torici poginulih hrvatskih redarstvenika se nalazi u središtu Borova Sela. Otkriven je 2002. godine, kad je ministar policije bio Šime Lučin. Do tada smo počast ovim poginulim junacima uglavnom odavali na ulazu u ovo selo, gdje su branitelji posadili 12 čempresa. Međutim, na inicijativu tadašnje Koordinacije udruga proizašlih iz Domovinskoga rata Vukovarsko-srijemske županije, koju je vodio Ivan Čačić, a u koju se uključila i moja malenkost, kao predsjednika Udruge UBIUDR Podravke, počeli smo razmišljati o postavljanju spomen obilježja. Moja je ideja bila da mi iz Koprivnice dostavimo spomen ploču, a da branitelji iz Vukovara i Vinkovaca doslovno preko noći postave postolje, pa da na taj način odamo zasluženo priznanje ovim junacima, kad do tada država po tom pitanju nije ništa uradila. Čačić je tu umnogome podmetnuo leđa zajedno sa svojim suborcima. Ali, kad je ministar policije saznao za našu namjeru stvari su se počele odvijati užurbanim tempom.
Obzirom da je te godine preostalo malo vremena do 2. svibnja, dakle do obljetnice, a naše su namjere bile vrlo ozbiljne, gotovo preko noći počelo se i na razini Vukovarsko-srijemske županije i Grada Vukovara o tome ozbiljno razmišljati. Negdje mjesec ili dva prije same obljetnice osobno me nazvao tadašnji ministar policije i rekao da su uputili dopis Općini Borovo Selo da im odobre lokaciju (naša je želja bila da se spomenik postavi na stvarnom mjestu njihove pogibelji) te da im zbog kratkoće vremena nedostaje financijskih sredstava, pa ukoliko sam ja u mogućnosti sa svojom Udrugom u tome pomoći bili bi iznimno zahvalni. Kako sam tada bio zaposlen u Podravki kao novinar prvo sam se obratio svom šefu, nekadašnjem voditelju Dnevnika TV Zagreb do početka devedesetih, Srbinu Drenislavu Žekiću. Rekao sam mu da se njegovo selo nalazi nedaleko od Borova Sela, te da bi bila lijepa gesta da on kao Srbin da svoj doprinos, nagovorivši Upravu Podravke da za ovaj spomenik osigura barem pola prijeko potrebnih financijskih sredstava. Čovjek je to od prve prihvatio, založio se, sredstva smo dobili i uplatili, a njegov je jedini uvjet bio da ga ne spominjemo.
Tako je na otvaranju ovog spomenika poglavito od Čačića, ali i drugih odana zahvalnost UBIUDR Podravka i mojoj malenkosti, što nam je bila čast da smo mogli dati svoj skromni doprinos. Na svečano otkrivanje došli su mnogi visoki uzvanici, no ostali smo iznenađeni da su na spomeniku pisala samo imena 12-torice redarstvenika, ali ne i zbog čega i od čije su ruke ubijeni (masakrirani). Nismo bili zadovoljni mjestom postavljanja spomenika, pokraj partizanskog, usred sela, ali tu se ništa nije moglo promijeniti. Tek pred dvije godine, brat jednog od ubijenih redarstvenika Stevo Culej, također jedan od Junaka Domovinskog rata, ispod ploče ovog spomen obilježja postavio je dodatnu ploču na kojoj je pisalo: “Dana 2. svibnja 1991. godine u Borovu Selu srpski teroristi podmuklo su iz zasjede izvršili masakr i ratni zločin nad ranjenim i zarobljenim pripadnicima Specijalne policije RH”. Sviđalo se to nekome ili ne, ali to je bila istina.
Svake godine neki srpski vandali sprejem nastoje uništiti ovo spomen obilježje, pa čak razbacuju vijence i lampione, kad ih se postavi. To navodno rade ljudi iz ovoga sela, koji se još ne mogu pomiriti s hrvatskom državom. Tu i tamo se nekog od tih vandala i uhiti, ali tamošnji Srbi obično kažu da to rade – djeca. A na dan obilježavanja, 2. svibnja, svi Srbi koji žive u ovom selu, obično spuštaju rolete na svojim prozorima, da ne gledaju one koji dolaze s hrvatskim zastavama odati počast ubijenim hrvatskim redarstvenicima, pa im obiteljske kuće izgledaju kao “uklete”. Nikada se nitko od njih nije ispričao, pomolio ili zatražio oprost. No, veća je i žalosnija stvar što je navodno tek jedan srpski zločinac procesuiran (dobio je smiješnih 3,5 godine zatvora). Desetoro osuđenih na 20 godina zatvora (u odsutnosti) je pomilovano Zakonom o općem oprostu, koji je donesen kako bi se abolirali Srbi koji su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv Hrvatske. Vojno tužiteljstvo u Osijeku je 1992. podiglo optužnicu protiv 51 osobe za ratni zločin, ali njihovi su postupci obustavljeni, osuđenici pušteni…
To je nama naša borba dala!
Drugim riječima, knjiga spomena na 12 poginulih hrvatskih redarstvenika u Borovom Selu i dalje ostaje otvorena. Dokle?
To tim prije što se i neprestano veliki broj hrvatskih branitelja uhićuje, osuđuje, ( tobože i za nešto što nema veze s ratom, a i te kako ima!), pa čak i u Srbiji i Republici Srpskoj, koje su bile agresori na Republiku Hrvatsku.
Ova još jedna skorašnja obljetnica možda će potaknuti hrvatske organe gonjenja da se ipak prvo trebaju pozabaviti agresorima a ne žrtvama, odnosno da je njihov “igrokaz” već dobro poznat, a on glasi – malo sudimo jednima, malo drugima, pa da svi pupovci, stanimirovići, pusići i ostali budu zadovoljni.
Naime, dosta nam je “optužnica i istraga”, (nakon kojih se ništa ne događa), nad srpskim zlotvorima iz vremena Domovinskog rata, vrijeme je, gospodo i drugovi da se – krene!
A sve one koji su krivi što se još ni 23 godine od početka srpske agresije nisu procesuirali srpski zločinci, koji sve više uzdižu glave, pa čak i prijete, treba staviti na optuženičku klupu, (kakva amnestija!), jer je očito da nisu željeli (po čijem nalogu) istinski voditi istrage i suditi onima koji su ubijali, rušili i klali diljem Hrvatske.
Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate!
Tko se još sjeća ovog “zbora” srpskih četnika koji je ulicama okupiranog Vukovara pjevao te i takve pjesme? Ne, njih se “nitko” ne sjeća, pa čak ni novokomponirani Srbi, kojima je Srbin “zanimanje”, ala Pupovac koji samo kad čuju da je netko napisao ili viknuo “Za dom” tresu im se gaće i bezrazložno optužuju Hrvate kao genocidni, ustaški, pa čak i fašistički narod!
Autor: Mladen Pavković