Nakon 23 godine od početka srpske agresije na Republiku Hrvatsku, na Međunarodnom sudu pravde (ICJ) u Haagu vodi se žestoka bitka u kojoj se Hrvatska i Srbija međusobno tuže za genocid. Saslušavaju se brojni svjedoci, pregledavaju se brojni dokumenti. Ništa od toga što se tamo događa ne smije biti objavljeno do početka travnja. Oni koji na bilo koji način prate suđenje, pa čak i obični građani, obvezali su se na šutnju do završetka rasprave. Hrvatska bi morala dobiti ovaj spor, ali to se nadaju i Srbi, koji nas optužuju (to im je jedan od najjačih argumenta!) da je u Vojno-redarstvenoj akciji Oluja etnički protjerano 250 tisuća Srba – na traktorima! I to, da ti pamet stane, s područja Knina, kojeg su Srbi okupirali, gdje su (pod nadzorom promatrača UNPROFOR-a!) ubijali, masakrirali i proganjali sve što je bilo hrvatsko! Ponašali su se kao da je Krajina srpski teritorij, tako da u taj kraj nekoliko godina Hrvati nisu imali pristupa. Osim toga, “presjekli” su komunikaciju, pa preko “njihova” teritorija dugo niste mogli u Split, Dubrovnik i ostale južne krajeve. Srbi, koji su nasljednici bivše Jugoslavije, zajedno s braćom Crnogorcima i zločinačkom Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA) imali su u planu pripojiti Krajinu Srbiji, pa su i čitavo vrijeme rata govorili “gdje živi i jedan Srbin tamo je – Srbija!” Prvi hrvatski predsjednik, vojskovođa i pobjednik hrvatskog Domovinskoga rata dr. Franjo Tuđman, 4. kolovoza 1995., objavio je Proglas hrvatskim građanima srpske nacionalnosti s okupiranih područja Knina, Gračaca, Lapca, Korenice, Slunja, Gline, Dvora i Petrinje. To je dokument od neprocjenjive važnosti i neprestano ga treba isticati, tim prije jer srpski okupatori u vrijeme Domovinskoga rata nikada ni slučajno nisu pozivali nevini hrvatski narod da ostane, već su ih pretežno na licu mjesta ubijali, palili im kuće, tvornice, sve do čega su došli, a čak su masakrirali i ranjenike. A Tuđman je u tom povijesnom (ali već zaboravljenom) govoru, u kojem je sve rečeno, uz ostalo naglasio:
– “Budući da su propali svi pokušaji, pa i jučerašnji pregovori u Ženevi, i hrvatskih vlasti i međunarodne zajednice za mirnu reintegraciju hrvatskih okupiranih krajeva, budući da začetnici pobune u Hrvatskoj, Martić i dr., umjesto da se odazovu pozivu za mirnu reintegraciju, nastavljaju rat protiv hrvatske države, i zajedno sa kolovođama pobune u Bosni, Karadžićem i dr. kuju nove osvajačke planove za zajedničko osvajanje zaštićene zone Bihać, što Hrvatska ne može dopustiti, budući da hrvatski i bosanski Srbi ne samo da sprečavaju povratak prognanika već i nastavljaju s progonom nesrpskog stanovništva, budući da srpski ekstremisti, od samih početaka pobune pa i sada, prizivaju u pomoć ostatke talijanskog fašizma, nudeći podjelu hrvatskog teritorija između talijanskog i srpskog imperijalizma, budući da razularene srpske postrojbe, i dalje vrše terorističke napadaje na civilno pučanstvo od Slavonije do Dalmacije, granatiraju hrvatska područja i gradove Otočac, Gospić, Karlovac, pa i za vrijeme dok u Ženevi s hrvatskom delegacijom vode političke razgovore o mirnoj reintegraciji, ponovno bombardiraju i područje Dubrovnika gdje su pale nove ljudske žrtve, i budući da su svi pokušaji, hrvatske države i međunarodne zajednice, da pobunom otuđeni dijelovi hrvatskoj teritorija budu na miran način vraćeni pod hrvatski suverenitet bili odbačeni i izigrani, hrvatska je država prinuđena da poduzme vojno-redarstvene korake za ponovno uključivanje navedenih okupiranih područja u svoj ustavno-pravni poredak. Prisiljeni smo na takvu odluku da bismo, nakon četiri godine (sic!) uzaludnog pregovaranja stali na kraj daljnjem izigravanju hrvatske i međunarodne javnosti i da bismo osigurali početak vraćanja prognanika na njihova ognjišta” – rekao je Tuđman, te nastavio:
– “Stoga u ime demokratske vlasti hrvatske: pozivam pripadnike srpskih paravojnih postrojbi, koji su svojevoljno ili prisilno mobilizirani u paravojne srpske postrojbe, da predaju oružje hrvatskim vlastima, uz jamstvo (!) da će im biti udijeljena amnestija prema važećim hrvatskim zakonima. Pozivam inicijatore pobune da shvate uzaludnost svoga pothvata i njegovu štetnost za srpsku zajednicu u Hrvatskoj, ako ustraju u pobuni, da se predaju hrvatskim vlastima i prihvate oprost ili pravično suđenje za svoje prijestupe. Pozivam hrvatske građane srpske nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu kod svojih kuća, i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, dočekaju hrvatsku vlast, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava, i omogućiti izbori za lokalnu samoupravu prema hrvatskom Ustavu u Ustavnom zakonu uz prisutnost međunarodnih promatrača.”
Prvi hrvatski predsjednik je na kraju istaknuo i ovo: “Pozivam predstavnike Srbije i Crne Gore ( i njihove SR Jugoslavije) da prestanu podupirati ekstremiste s okupiranih hrvatskih područja, što se očitovalo i na jučerašnjim ženevskim pregovorima na kojima je sudjelovao i jugoslavenski otpravnik poslova kad su hrvatski Srbi odbili prihvatiti mirnu reintegraciju okupiranih područja. To bi bio prvi korak prema općem rješenju hrvatsko-srpskih odnosa na čitavom interesnom prostoru dva susjedna naroda, odnosno normalizacije odnosa na osnovama međusobnog priznanja. Odlučili smo da prekinemo patnje i neizvjesnost hrvatskih prognanika s okupiranih područja, a da hrvatskim Srbima zajamčimo ljudska i etnička prava u ustavno-pravnom poretku demokratske Hrvatske”.
Dakle, ovaj se proglas “orio” 4. kolovoza 1995., ali Srbi ga nisu poslušali, već su se dali nagovoriti od svojih vođa, ratnih zločinaca, da pripreme traktore, kamione i zaprežna kola, pa da se skupno odsele u Srbiju, gdje ih čeka “med i mlijeko”. Većina Srba koji su četiri (sic!) godine bili “red i zakon” u Krajini s pravom su se bojali, jer su znali kakva su zvjerstva činili prema Hrvatima, pa su na taj način mislili da će izbjeći kaznu. U tom “protjerivanju”, kojeg uopće nije bilo, sudjelovali su i ljudi poput bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj, ali i pripadnici UNPROFOR-a, koji bi trebali tj. morali reći samo jedno-istinu, a ta je da su Srbi dragovoljno otišli, prije toga su i mnogi od njih sami spalili svoje kuće da se u njih ne usele “ustaše”, ali i da su sami ubijali svoje sugrađane da ne dođu u ruke hrvatskim braniteljima.
Šteta što nisu slušali i čuli Tuđmanov proglas!
Međutim, dok se sudi za genocid, u Hrvatskoj bi se trebalo suditi veleizdajniku Stjepanu Mesiću jer je slao u Haag povjerljive dokumente koji su lažno optuživali sve, od Tuđmana, pa do hrvatskih branitelja!
Autor: Mladen Pavković
Foto: Ilustracija