Ona nikoga ne optužuje. Ne upire prstom i ne proziva. Niti jednom tijekom dvosatnoga razgovora nije povisila ton, niti se u njezinu glasu osjetila gorčina, baš kao što joj se ni u očima nije pojavila mržnja. Tek je jednom, ali samo na trenutak, na djelić sekunde, hineći da ju je vjetar ošinuo, pustila suzu. Došlo joj je teško, novinar je pitao i više nego što je smio, zakopao je preduboko i pogodio točno u njegovo srce – jer lako je za njezino, njezino je otvrdnulo poput mramora – točno na ono isto mjesto gdje su ga pogodili i 15. lipnja 1942. godine.
O vrgoračkim žrtvama u Jugoslaviji se šutjelo. Kao što se i inače šutjelo o svim ratnim i poratnim žrtvama stradalim od partizanske ruke, noža ili puške. Čudno je, međutim, što se o vrgoračkim žrtvama nastavilo šutjeti i nakon uspostave hrvatske države.
Diljem zemlje je teško bilo iti koraknuti a da se ne upadne u kakvu crvljivu jamu punu ljudskih kostiju, počeli su se otvarati i najmučniji dosjei, a svijest podešavati na frekvenciju koja kaže da su i antifašisti mogli činiti zločine i da onaj šapat u šumama Žumberka i jauk s otočića ispred Dubrovnika nisu bili tek neodesničarski umišljaji, no o vrgoračkim žrtvama, o ženama i muškarcima koje su, ničim izazvani, pobili oslobodioci, jedva da se koja riječ prozborila.
Na cesti s dvoje djece
Zorica Majstrović živi je svjedok vremena u kojemu je bilo sasvim normalno da vam uniformirana osoba upadne u stan i da, ovisno kakve ste sreće, ubije vas ili nekog od vama bližnjih. Zorica Majstrović spada u skupinu nesretnih. Nju su, naime, poštedjeli. Ubili su joj supruga i ostavili je na cesti s dvoje male djece. Ostavili su je da živi i da nam 71 godinu kasnije, na balkonu stana u splitskim Plokitama, prepriča kako je u Vrgorcu, u jednome danu, ubijeno 33 žena i muškaraca. Izvučeni su iz svojih stanova i bez riječi pojašnjenja strijeljani. Jedan po jedan. Metak u cijev, repetiraj, naciljaj, opali. Metak u cijev, repetiraj, naciljaj, opali. Pa tako 33 puta, za 33 rupe u prsima, za 33 trupla u vrgoračkoj crvljivoj jami o kojoj se tek zadnjih godina počelo naglas govoriti.
– Otac mi je bio radićevac, predsjednik HSS-a za Bugojno i u staroj Jugoslaviji nepoželjan čovjek, ali moj suprug i ja nikad nismo bili politični. Vojmir je bio činovnik u poreznoj upravi, pa kako bi on dobio premještaj, tako sam i ja s njime išla. On Makaranin, a ja Bugojanka, on Dalmatinac, a ja Bosanka, on bi šugoman, a ja ručnik, on maslinovo, a ja sojino ulje. Dva svijeta su to bila, a opet, voljeli smo se, jako…
– zbori baka, prabaka i šukunbaka Zorica i sve mjerka kolegu Todorića. – Što je ovo, došla dva novinara da me unakrsno ispituju – smije se naša domaćica, pa se pravi da ne zna da do kraja mora ispričati svoju priču. Tog 15. lipnja 1942. godine dvojica su joj se s puškama na vratima pojavila. Partizani, kažu. Narodna vlast. Došli po Vojmira. “Ajde, Vojmire, nećemo ti ništa”, bilo je sve što su rekli.
– Pun je zatvor uglednih Vrgorčana bio. Sve nevin do nevinoga. Običan svijet koji, baš poput mog Vojmira, nikad uniformu nije odjenuo. Jesu, bili su viđeni ljudi, ali nikakve veze s okupatorima nisu imali. Kad sam ga posjetila, Vojmir mi je rekao da spremim djecu i da ćemo, čim ga puste, preko Biokova pobjeći -D prisjeća se Zorica. Bio je to njihov posljednji susret. Sljedeći put, a bilo je to iste večeri, Zorica je vidjela tek Vojmirov leš. U crvljivoj jami s još 32 Vrgorčana.
– Na groblju su ih strijeljali. Prvi me stražar nije pustio da ih vidim, a drugi mi je, evo, kao da ga sada čujem, rekao: “Gledaj, ali ne plači.” Sutradan sam sa suprugom ubijenog profesora Albina Valdagnija, našeg prijatelja koji je u trenucima prije smaknuća potpuno osijedio, došla na isto mjesto, ali tamo više nije bilo nikoga, partizani su bili otišli, a leševe su pobacali u jednu grobnicu. Vojmira sam jedva našla. Na prsima mu je bila rana velika kao tanjurić od bijele kave.
Tijelo mu je bilo pri samome dnu, svojim sam rukama druge leševe prebirala da bih do njega došla, izvadila ga i kao čovjeka sahranila. Nisam mogla podnijeti pomisao da ne znam gdje mu je grob i da nemam gdje zapaliti svijeću – vraća se Zorica u ratnu ‘42. i stišće zube. Kada je zapucalo, evo se – jaka je Bugojanka, ne lomi se ta lako – opet smije, mislila je da to susjed Rade pali kamion. Eto koliko je politična bila. Ni za rat nije marila. A kad su partizani prvi put oslobodili Vrgorac, ni na kraj pameti joj nije bilo da će Titovi vojnici obilaziti stanove.
– Ubijali su, ali nisu krali. Krali su poslije, ali to vas, pretpostavljam, ne zanima. A ne zanimaju ni mene ubojice. Nisam vas primila da bih se osvećivala, da bih ubojice tražila, nego da bi se istina saznala. Jer, bilo je ovako kako vam kazujem i nikako drukčije. Neka se zna da su nevini ljudi pobijeni, da je među njima bila i jedna žena koju su ubili samo zato jer joj muža nisu našli kod kuće, a da je jedna šnajderica, petero djece je imala, strijeljana samo zato što je šivala za jednu ustašku familiju. I još nešto neka se zna. Žive su ih svezali žicom, pa su, dok su se trzali, jedan drugoga kidali. To me godinama progonilo – mučno će Zorica.
A te godine, poslije zločina o kojemu su Vrgorčani morali pola stoljeća šutjeti, bile su, ima li lakše riječi, strašne. Zorica je, bez suca i porote, proglašena narodnim neprijateljem. S djecom se preselila u Makarsku i trpjela poniženja. Ali glavu nije saginjala. Niti je leđa savijala.
– U čovjeku koji je u nevolji rodi se neka energija. Možeš ga gaziti, ali ga nećeš zgaziti. Gadno je bilo, ni na Božić nismo imali što za jesti, ali nisam se dala, odricala sam se i djecu učila skromnosti i poštenju. I čini mi se da nisam pogriješila. Što vi mislite? – pita Zorica, a odgovor, kako i ne bi sa svojih 99 godina, zna bolje od ikoga.
Prvoborac Ivan
Na muževu penziju čekala je dvije godine. A kad ju je konačno dobila, kad je valjda stota molba urodila plodom, bila je to neslužbena potvrda da je u ime naroda ubijen nevin čovjek.
– Nemojte se ljutiti, krade mi se pamet, ali bio je jedan prvoborac Ivan, kojemu sam prezime zaboravila, koji mi je pomagao pisati molbe. A sve uzalud, tri su se šefa u unutrašnjem odsjeku promijenila, a moj je slučaj stajao. Svaki put sam sa suzama izlazila vani. A onda sam sama sastavila molbu i napisala da i moja djeca imaju pravo na koricu kruha. I tada sam dobila penziju – kaže Zorica. Zorica Majstrović danas živi na relaciji Stockholm – Split – Bugojno.
Kćerka joj je u Bosni, a sin u Švedskoj. U Split svrati kod unuka.
– Kad su mi odveli Vojmira, za mene se svijet promijenio. Od toga dana na ljude gledam drugim očima, s velikim nepovjerenjem. Djeci to smeta, ali ja se promijeniti ne mogu. A sad, gospodin novinar, sve ovo fino izbrišite.
– Zašto? – Što će vam ovo, još će se tko na mene naljutiti. Ne treba mi da me netko u stotoj godini mrzi.
Izvor: Slobodna Dalmacija