Objavljujemo u cijelosti priopćenje pravne skupine stranke Hrast u kojem progovaraju o šteti koju bi hrvatskim nacionalnim interesima mogao nanijeti zakon o strateškim investicijama.
Stranka Hrast obavještava hrvatsku javnost o štetnosti zakona o strateškim investicijskim projektima koji izrijekom proglašavaju sve veće privatne investicije proglašavaju projektima “od interesa za Republiku Hrvatsku”.
Korištenje te pravne formulacije – u tom zakonu koji u velikoj mjeri suspendira mjesnu i područnu samouprava, dakle dobra zajamčena Ustavom RH– ima važan razlog: naime Ustav RH dozvoljava izvlaštenje (prisilno oduzimanje) privatne imovine samo onda kada je to „u interesu Republike Hrvatske“. Sličnu odredbu nalazimo i u članku 36. Zakona o cestama, te se rješenja o izvlaštenju nekretnina za potrebe gradnje cesta bez iznimke pozivaju na taj zakonski članak. Znamo, da investitor ceste ne mora pregovarati sa vlasnicima zemljišta, nego traži od državne vlasti da provede izvlaštenje.
Ubuduće će nadležna državna tijela moći (i morati) donositi i rješenja o izvlaštenju također i na temelju čl. 3. Zakona o strateškim investicijskim projektima. „Strateški investitor“ ne mora nekretnine kupovati, nego će „pregovore“ sa vlasnicima prepustiti nadležnim tijelima državne vlasti.
Inače, moramo priznati da Vlada RH prepoznaje probleme koji doista često muče privatne investitore, i koji su doista prečesto vezani uz razne opstrukcije na lokalnim razinama vlasti. Moramo, međutim, također konstatirati da je vrlo upitno promišljanje da bi se takvi problemi smjeli rješavati npr. praktičnim razvlašćivanjem lokalnih samouprava na hrvatskim otocima, čim „strateški investitor“ uvjeri Vladu da je spreman na neki otok uložiti dvadeset milijuna kuna. Naime je upravo odiozna zamisao da takav strateški investitor tretira općinske/gradske i županijske vlasti na način kako se inače tretira susjede, i da za svaku sitnicu trči u Zagreb, gdje bi mu navodno poštenije, stručnije i razumnije službe po ministarstvima trebale pružiti „državnu uslugu“.
Predloženim novim Zakonom o izvlaštenju se razvlašćivanje naroda prenosi i dalje: valja sada i same stanovnike hrvatskih otoka lišiti imovine, kako bi „strateški investitori“ sa dvadesetak milijuna kuna mogli po tim (npr.) otocima graditi – uz naknadu za zemljište kao da ne kupuju gradilište, nego pašnjak ili maslinik.
Vrlo je upitno, da li je takvo rješenje sukladno čl. 50. Ustava RH i čl. 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, temeljnih propisa koji ograničavaju korištenje nacionalizacija i sličnih prisilnih zadiranja u vlasništvo.
Ovdje nevolja uopće ne završava. Naime je u Konačnom prijedlogu novog Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade iz travnja 2014. godine, predložila jedna radikalna promjena sustava izvlaštenja u RH. Naime se ustavnu obvezu da se prijašnjeg vlasnika obešteti prema „tržišnoj vrijednosti“ namjerava zakonski provesti na jedan novi – i za vlasnike mnogo nepovoljniji – način.
Naposljetku je u čl. 46. st. 3. novog Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade iz lipnja 2014. („Narodne novine“ br. 74/2014) propisuje točno kako je Vlada predložila: sada se (tobožnja) tržišna vrijednost utvrđuje „uzimanjem u obzir uporabnog svojstva nekretnine koju je imala prije promjene namjene koja je povod izvlaštenja“ (čl. 46. st. 3. Konačnog prijedloga zakona iz travnja 2014.).
Da bismo točno razumjeli doseg ove odredbe, poslužiti ćemo se tumačenjem koje za medije daje sam ministar pravosuđa Orsat Miljanić:
„Vlada svojim prijedlogom nastoji spriječiti i špekuliranje. Događalo se, kaže Miljenić, da se sazna gdje će se što graditi, a špekulanti onda preuzmu nekretnine za malu cijenu.
U pravilu se radi o poljoprivrednom zemljištu koje se nakon prenamjene izvješćivalo po cijeni građevinskog. To se događalo na cijelim trasama cesta, naveo je Miljenić.
Zato bi se, prema Vladinu prijedlogu, pri izvlaštenju vlasniku plaćalo prema uporabnom svojstvu nekretnine prije promjene njezine namjene.“( „Vlada predlaže brža izvlaštenja“, Poslovni.hr 24.4.2014.)
Makar nam gospodin ministar pokušava ovaj povratak na sustav koji smo imali u Zakonu o eksproprijaciji iz 1978. godine – kada se privatna zemljišta oduzimalo za potrebe tzv. organizacija udruženog rada, koja bi npr. pašnjak uz samu obalu mora platila kao pašnjak, pa onda iskoristilo kao gradilište za izgradnju hotelskog naselja – prikazati kao nekakvu borbu protiv špekulanata, moramo konstatirati da je posrijedi jedan pokušaj da se zarada špekuliranja sa zemljištem u cijelosti „eksproprira“ za korist nosilaca političke vlasti: naime se svaka mogućnost zarade na (primjerice) prenamjeni maslinika u gradilišta za hotelska naselja – predaje u ruke „strateškim investitorima“ i političarima koji pospješuju njihove investicije.
Ponovimo ovaj važni dio drugačijim riječima (često nam važni detalji pobjegnu, u mnoštvu riječi koje čitamo): sustav kojega danas predlaže Vlada RH više uopće ne predviđa uzimanje u obzir svih okolnosti koje bi „kupac“ (dosadašnji vlasnik) i „prodavatelj“ (korisnik izvlaštenja) koristili, kada bi slobodno pregovarali o kupoprodaji zemljišta. Ona dosadašnjem vlasniku određuje nekakvu „pravičnu“ naknadu (naime takvu, koja odgovara cijeni za njivu ili pašnjak) – kakvu međutim korisnik izvlaštenja sigurno neće „pravično“ zaračunati budućim kupcima npr. stanova i poslovnih prostora (turističkih apartmana …) koje će sagraditi na tako izvlaštenoj nekretnini: bilo bi naime nerazumno i sa stajališta savjesnog gospodarskog poslovanja neprihvatljivo, da korisnik izvlaštenja raspolaže tako stečenim nekretninama za cijenu manju od tržišne: gospodarstvenici ne smiju prodavati građevinsko zemljište po cijeni poljoprivrednog. Gospodarstvenik će svojem kupcu (sa kojim doista slobodno ugovara cijenu) zasigurno zaračunati cijenu građevinskog zemljišta, a ne nekakve bivše njive.
Naime moramo znati da se tržišna cijena formira slobodnom (dakle, bez prisile, zablude i prijevare) pogodbom prodavatelja i kupca. Prepoznajući potrebu da se nekretnine u javnom interesu ipak povremeno izvlašćuju, dobra europska tradicija je izgradila sustav u kojem stručnjaci – uvažavajući sve okolnosti koje kupci i prodavatelji u praksi uzimaju u obzir – procjenjuju kakva bi bila tržišna cijena pojedine nekretnine, da je riječ o slobodnoj prodaji. U slobodnoj prodaji, znamo, nitko neće prodavati građevinsko zemljište po cijeni poljoprivrednog.
Uz to Ministar nepotrebno mistificira pitanje informacije o budućim promjenama prostornih planova i raznim investicijskim aktivnostima: naime informacije o budućem prolasku cesta, gradnji tržišnih centara u određenom kraju, ili pak gradnji industrijskih pogona koji onečišćuju okoliš – posve uobičajeni, posve legitimni, i iznimno važni faktor u formiranju tržišne cijene. Takve informacije postaju problematičnima tek u slučajevima kada je riječ o nedopuštenom korištenju povjerljivih informacija – za kakve slučajeve pravni poredak posvuda u slobodnom svijetu predviđa kaznenopravnu odgovornost (za kaznena djela poput zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. Kaznenog zakona, ali i razna druga kaznena djela), te tzv. građanskopravne sankcije poput proglašenja ugovora ništetnima.
Druge špekulacije su posve legalne. Osoba koja je recimo u Hrvatskoj 2014. godine spremna ulagati u relativno jeftiniju kupnju dovršenih a neuseljenih stanova, sa idejom da će te stanove za nekoliko godina moći prodati skuplje – nema se čega sramiti: takav je posao zakonit, a zarada na njemu poštena.
Možda bi takav nasrtaj na privatno vlasništvo kakav sprema Vlada RH doista bio efikasniji od dosadašnjeg stanja: zašto bi neki Šime sa Krka ili Štef sa djedovinom na obodu nekog od zagrebačkih naselja gdje „strateški investitor“ želi uložiti dvadesetak milijuna eura u „stratešku investiciju“ gradnje stanova za tržište ostvarili tzv. građevinsku rentu (naime, razliku između cijene poljoprivrednog i cijene građevinskog zemljišta) zbog koje njihovo zemljište umjesto sto tisuća „poljoprivrednih“ kuna vrijedi dva milijuna „građevinskih“ kuna? Vjerojatno je mnogo „efikasnije“ da razliku između cijene poljoprivrednog i građevinskog zemljišta lijepo poklonimo „strateškim investitorima“.
Europski sud za ljudska prava u u toč. 26. presude u slučaju Vajagić protiv Hrvatske zauzima drugačije stajalište – takvo određivanje „pravične“ umjesto „tržišne“ naknade je dopustivo jedino u posve iznimnim slučajevima:
26. Sud nadalje ponavlja da se u mnogim predmetima zakonitoga izvlaštenja, kao što je izvlaštenje zemljišta radi izgradnje ceste ili u druge svrhe „u javnome interesu“, tek potpuna naknada može smatrati razumno povezanom sa vrijednošću imovine (vidi predmet Former King of Greece and Others v. Greece, br. 25701/94, § 36., 28. studeni 2002.). Međutim, kako točno ističe Vlada, legitimni ciljevi „javnoga interesa“, kao što su oni kojima teže mjere gospodarske reforme ili mjere predviđene za postizanje veće socijalne pravde, mogu zahtijevati manju naknadu nego što bi to bila potpuna tržišna vrijednost (ibid.). Ipak, ovaj se predmet tiče izvlaštenja koje nije niti bilo provedeno kao dio procesa gospodarske, socijalne ili političke reforme, niti je bilo povezan s bilo kojim drugim specifičnim okolnostima.
Štoviše, čini se da čak i mjerodavno domaće pravo traži da dužna naknada podnositeljima zahtjeva odražava sadašnju tržišnu vrijednost imovine, imajući na umu njeno korištenje u trenutku izvlaštenja (vidi stavak 7. ove presude). Prema tome, Sud u ovome predmetu ne nalazi nikakav legitimni cilj u „javnome interesu“ koji bi mogao opravdati naknadu manju od tržišne vrijednosti (vidi, mutatis mutandis, predmet Scordino v. Italy (br. 1) [GC], br. 36813/97, § 102., Europski sud za ljudska prava, presuda u predmetu Vajagić protiv Hrvatske, 16.10.2008.)
Zacijelo bismo se morali složiti sa ovakvim tumačenjem odredbi Prvog protokola uz Europsku konvenciju za ljudska prava i temeljne slobode, kakvu daje Europski sud za ljudska prava kao tijelo ovlašteno za tumačenje Konvencije. Ako se sa takvim tumačenjem slažemo, zacijelo moramo biti i protiv ovakvog grubog zadiranja u privatno vlasništvo, kakvo se danas predlaže Hrvatskom saboru.
Mi u Hrastu ćemo se trajno zalagati za rješenja koja neće biti u suprotnostima sa demokratskim standardima, načelima tržišnog natjecanja i zdravim razumom; za rješenja koja neće štetiti hrvatskim interesima niti pogodovati kriminalnim špekulacijama i samovolji vladajuće elite – elite koja i preko ovog novog zakona nastoji proširiti svoje ovlasti da ne-tržišnim metodama upravlja javnim i privatnim dobrima i ostvaruje probitke sebi i sebi podobnima.
Želimo trajno promjeniti politiku, koja više neće usmjeravati kapital u smjeru svojih sponzora, nego će nastojati da svakom građaninu poduzetniku osigura jednake uvjete za razvoj i stvaranje novih vrijednosti.
Zato pozivamo Hrvatsku javnost i sve ostale domoljubne opcije i pojedince da pojačaju pritisak da se koruptivne mogućnosti ovoga zakona ne stave u funkciju, i da se njegove odredbe koje omogućavaju zakidanje privatnih vlasnika što prije ukinu.
HRAST – pravna skupina
Zagreb ,10. srpnja 2014.