Kažu nam kako su kršćani netolerantni zato što se ravnaju dogmama ‘iz neke prašnjave znanstveno-fantastične knjige stare 2000 godina’, a koje nisu uklopive u neke ‘vrijednosti’ koje nam se u 21. st. pokušavaju nametnuti odozgora. Još nam kažu kako kršćani nasilno nameću svoj moral i svjetonazor svima drugima. Dodaju i to da su upravo religije kao što je kršćanstvo zaslužne za mnogobrojna krvoprolića u prošlosti. Također zazivaju raskidanje Vatikanskih ugovora i društvenu marginalizaciju ne samo Crkve kao institucije, nego i ljudi koji javno ispovijedaju svoju kršćansku vjeru. Uz naravno standardno optuživanje Crkve da je u svojoj prošlosti bila predvodnica borbe protiv znanstvenog napretka i da su njezini pastiri pohlepni ljudi bez solidarnosti.
Ove kritike odavno već nisu dio nikakvih rubnih skupina po bespućima interneta ili nekih radikalnih, ali marginalnih marksista u politici. One su postale mainstream i umjetno se, putem sve kontroliranijeg javnog mijenja, ustoličavaju u javnom životu (i) naše zemlje, a sve veća kritična masa svih društvenih slojeva počinje pridavati sve veću važnost ovakvim protukršćanskim pamfletima.
Što npr. reći na zakon koji krši slobodu vjeroispovijesti, i to na način da tjera katolike da pod sredstvima prisile moraju sufinancirati javno zdravstvo, a samim time i pobačaje, umjetnu oplodnju, kontracepcijske pilule, a već sutra možda eutanaziju, surogat majčinstvo i promjenu spolova ? Što reći na takav udar na slobodu vjeroispovijesti ?
To da netko nije kršćanin za kršćanina je logična stvar. Ne postoji naime kršćanska verzija talibana i Šerijatskog zakona. Kršćanoliko okruženje za kršćanina je sustav zapadne liberalne demokracije, neotuđiva individualna prava baš za svakog čovjeka i vladavina prava.
No nije li ironično da Crkvu i njezine članove za netoleranciju optužuju isti oni kojima smetaju ljudi koji svoju vjeru i svjetonazor shvaćaju ozbiljno ? Dakle oni koji druge optužuju za netoleranciju sami organski ne mogu smisliti one koji ne dijele njihove vrijednosti.
Mnogo toga je rečeno protiv kršćanstva. Pa ipak, nitko ne može zanemariti činjenicu da tu “znanstveno-fantastičnu knjigu staru 2 000 godina” mnogi ljudi, sebe uključujući, doživljavaju kao početak uređenja svog života i uređenja ljudi oko sebe, kao ishodište znanja, morala i mudrosti.
Što se tiče ubijanja u ime religije, nje je bilo puno više prije pojave kršćanstva (u poganskom svijetu) ili usprkos kršćanstvu (komunizam). Ako je jedna struja svojim utjecajem u društvu smanjila krvoproliće ili pridonijela ukidanju ropstva onda je to bila upravo kršćanska vjera.
Kada su u pitanju iznesene kritike protiv financiranja Crkve i Vatikanskih ugovora, one imaju smisla jedino ukoliko obuhvaćaju prethodni prestanak financiranja svih ljevičarskih nevladinih udruga za ljudska prava. Nakon toga neka se toliko puta napadnutoj Crkvi povrati sva imovina koju su joj komunisti oduzeli. Tek onda se može (i treba) razgovarati o eventualnom prestanku financiranja iste.
Država sama po sebi ne financira ništa; državu sačinjavaju ljudi i sve financiraju ljudi. A ljudi u našoj Hrvatskoj su u 85% katolici. Dakle katolici su ti koji financiraju sve iz proračuna, pa tako i svoju Crkvu. A nažalost prisilno financiraju i mnoge tzv. nevladine udruge za ljudska prava. I baš zato katolicima prvima odgovara prestanak “državnih” subvencija. Za katolike bi to bio jedan iznimno razborit prijedlog.
To što smo sekularna država ne znači da smo i totalitarna država. Ili netko kao prototipe najprikladnijih sekularnih država ističe SSSR i komunističku Kinu?
Dakle logično je da u sekularnoj državi ne postoji niti jedna institucionalno povlaštena religija niti službena državna religija. To ne bi trebalo nikome biti sporno, a ponajmanje kršćanskim vjernicima.
No to što je Hrvatska sekularna država ne znači da su i kršćanski vjernici u njoj državljani drugog reda!
A Hrvatska nije samo sekularna država, ona je isto tako i demokratska država. I u toj sekularnoj i demokratskoj državi Hrvati su u 85 od 100 slučajeva rimokatolici. Samim time nije nelogično da upravo u takvoj sekularnoj i demokratski uređenoj državi rimokatolici vode glavnu riječ, već je to nešto samorazumljivo.
Sekularna država, ukoliko je i demokratska, nigdje ne smije braniti slobodu ispovijedanja vjere. A podsjećam da sloboda ispovijedanja vjere ne znači samo ispovijedanje u svoja 4 zida ili u crkvenim zgradama, nego baš u prvom redu na javnoj površini i u javnom životu.
Kršćanin ne može biti kršćanin isključivo u privatnosti svoja 4 zida i/ili zgradi crkve. Ako je netko kršćanin onda je to i na ulici, i na radnom mjestu, i na sveučilištu, i na ulici, i u kavani, i u gostima, i u političkim organizacijima, i u civilnom sektoru – ma svuda gdje god dođe on je kršćanin i nosi svoje kršćanstvo sa sobom. Ovo navedeno sekularna država i sekularni zakoni ne samo da priznaju nego i potiču. To ne priznaju, ne potiču i na to imaju prigovor jedino mentalni komunisti i drugi totalitaristi.
Sloboda ispovijedanja vjere ne znači samo ispovijedanje u svoja 4 zida ili u crkvenim zgradama, nego baš u prvom redu na javnoj površini i u javnom životu.
Moral iz Dekaloga, raskošne gotičke katedrale i skulpture svetaca, načelo supsidijarnosti, praksa otvaranja sveučilišta i širenje pismenosti, znanstveni rad i forsiranje književnosti na narodnim jezicima, karitativne ustanove, redefinicija milosrđa kao velikodušnosti umjesto slabosti, prava žena, osuda tiranske vlasti, svetost svakog ljudskog života, sintagme koje su ušle u svakodnevnu porabu svih europskih riječnika (npr. 7 smrtnih grijeha) itd., sve su to stvari koje su prešle uski okvir kršćanske religije iz koje su izvorno potekle i postale su zajednička baština čitave Zapadne civilizacije.
Inzistirati na njima, čak štoviše nametati ih u javnom životu, nije nikakva stvar uskogrudnosti ili fanatizma kršćana. To je postao preduvjet pripadnosti samoj Zapadnoj civilizaciji. Po tome se danas razlikuju civilizirani ljudi od neciviliziranih.
Autor: Ivan Biki