pismo kćeri hrvatskog branitelja

[quote]”Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti.“ Bl. Alojzije Stepinac[/quote]

Ovaj govor našeg blaženog Alojzija Stepinca održan je 3. listopada 1946. godine. Čak 69 godina nakon mi se srce slama jer ga mogu primijeniti i danas jer donosi bit ove situacije na Trgu svetog Marka. Na branitelje iznose optužbe mjesecima, odbija se razgovor s njima, naziva ih se sramotnim imenima. Ljudi trpe ismijavanje, osude, napade u njihov prostor i pokušaje ugrožavanja njihove sigurnosti. Ti ljudi ne mogu mirno čekati svoju starost kao drugi. Niz drugih problema ih muče.

Dosta je. Stvarno mi je dosta. Boli me srce moje. Zašto? Dosta mi je. Umorna sam. Umorna sam od gledanja svoga oca kako se muči. Umorna sam od objašnjavanja da to nije šala i da su ljudi osjetljivi. Umorna sam od argumentiranja prosvjeda, argumentiranja branitelja. Umorna sam od svih vas koji gajite negativne osjećaje prema braniteljima. Dosta mi je osuda za ovakva i onakva prava onih koji ne znaju za pravicu. Dosta mi je ustručavanja govorenja da mi je otac branio Hrvatsku jer iza toga slijedi niz osuda od strane onih kojima je bilo bolje u Jugoslaviji i koji su tolerantni. Dosta mi je da u državi koju je moj otac stvarao moram gledati što ću i kako reći jer ljudi nemaju razumijevanja pa ja trebam imati za njih.

Scene u kojima svećenik mora stati između policije i branitelja su za mene noćas bile stravične. Ljude koji su prespavali noćas u crkvi poznajem od malih nogu i teško mi je bilo gledati taj prizor. Ujutro im nije dana hrana i piće. Zar je to ponašanje prema ljudima koji su došli razgovarati? E pa nemam razumijevanja više, nemam tolerancije sada.

Recite mi, je li normalno da 69 godina nakon Stepničeva govora, isti govor mogu izreći branitelji koji prosvjeduju? Je li to vama normalno Hrvati i Hrvatice?

Ne traje ovo samo ovih nekoliko mjeseci. To traje od kad je završio rat. U svim zemljama se ratni  veterani poštuju, ali u Hrvatskoj se blate i stigmatiziraju. Nije ovo neistina, nego činjenica. Jedno su riječi, a drugo djela. Percepcija da se s braniteljima i članovima njihovih obitelji može „našutavati“ kako kome odgovara i postupati kako je kome volja bile su kapljice koje su prelile čašu. Godinama čekati rješavanje zahtjeva, čekanje ministra da dogovori sastanak s ministrom zdravlja, čekanje da se ispune obećanja i provedu dogovori, čekanje da se počne poštovati Vukovar. Sve to su bile kapi koje su prelile čašu suza. Suza hrvatske majke koja tuguje.

Klikni LIKE ako ti je dosta ponižavanja hrvatskih branitelja!

Branitelji su odlučili da ne mogu dalje i da ne mogu tolerirati nebrigu. I što se dogodi? Prosvjed. I što se traži? Razgovor s premijerom. I što je upitno? Meni ništa, ali vama očito sve. Kažu da nisu prosvjed prijavili. Danas jesu. Sa sviješću da ulaze u sakralnu građevinu nasrnuli su na branitelje iako su se potonji nalazili na crkvenom teritoriju. Jednu stvar nikada nećete razumijeti. Kada jedan uz drugoga stanu, oni su spremni obraniti sebe i svoju čast. To su i učinili što je protumačeno kao napad na policajca. Pokušaj otimanja jednog od prosvjednika i prijetnja da će ih sve uhititi je ponašanje koje govori puno o našoj policiji. Ljudi na površini crkve Sv. Marka nikome nisu naudili. A žele razgovor s premijerom.

Premijer navodi kako će razgovarati s ministrom branitelja Matićem i braniteljima u ponedjeljak te da gaji suosjećanje prema toj populaciji. Svi moji neistomišljenici, dični intelektualci koji smatrate branitelje nižepozicioniranom skupinom prema inteligenciji, kulturi, toleranciji i ostalim karakteristikama, uključite malo razum, a i srce. Zar bi vas, vaše očeve, majke, unuke zaista netko mogao nagovoriti na spavanje na hladnoći, u teškim uvjetima? Na izlaganje osudama i ismijavanju? Smiješni ste. Kada vas glava zaboli, nemoćni ste i nefunkcionirajte. Dajte, HDZ ne stoji iza prosvjeda i dosta s tim izjavama.

Osobe koje su emocionalno osjetljive ostaviti da čekaju još par dana uz prethodni period od osam mjeseci? Obećavati ljudima razgovor i ne ispuniti obećanje pa im onda postavljati ultimatume. Tko ne bi maknuo šator kada bi bio siguran u vjerodostojnost riječi? Papa Franjo pere noge u zatvoru, obilazi siromašne, a naš vrli premijer ne može doći i obratiti se braniteljima bez posredništva. Kada bih bila premijerka i kada bi najteže bolesni veterani boravili nekoliko sati na ulici, sišla bih i došla do njih. Nekoliko sati, a ne mjesecima. To je nešto što se podrazumijeva od osobe koja je u službi svome narodu.

Najava razgovora u kojem će sudjelovati i ministrom branitelja Matićem? Kada djevojku, ženu, poslodavca, radnika čekate tri godine da odradi neke stvari koje su zakonska direktiva i kada ljudi umiru u tom periodu, čekanja više nema. To vam je, vjerujem, svima jasno. Nema čekanja još tri godine. Tada je tvoj sugovornik potrošio sav resurs strpljenja i razmijevanja koje je imao. Izgubio je dosljednost i povjerljivost. Izgubio je poštovanje. To se dogodilo ministru Matiću. Kada vas jedan tim izigra nekoliko puta, glup bi bio čin nastavka suradnje  i zbog toga branitelji ne žele raditi s osobom koja ih je izigrala u niz situacija. Mislim da to te ljude ne čini luđacima, nego razumnim osobama.

Premijer Milanović  nije znao za pola stvari i vjerujem još uvijek ne zna i zbog toga odbija javni razgovor već neko vrijeme. Ne znam stvarno zašto mu treba sve ovo? U Okučanima je dobio nekoliko konkretnih upita i rekao da će provjeriti još jednom ako je situacija takva i takva te da će razgovarati.  Pitam se je li premijer svjestan da su to ljudi, bolesni ljudi, neki, osim fizički, i psihički i on ih ignorirara. U mjesec dana im se nije obratio. Tko zna jesu li na životu svi koju su mu se obratili u Okučanima. Nadajmo se da jesu. Pitanja su goruća, ljudi umiru dok prosvjed traje. Je li to u službi premijera? Pa pitam premijera, gdje je kraj? Gdje je kraj njegovom egu, a početak ljudskosti? Kaže da ima suosjećanja za ljude koji su dali svoje zdravlje za Hrvatsku? Da ima suosjećanja, ja ne bih ovo pisala.

Da ima suosjećanja, razgovarao bi. Za suosjećanje je karakteristično da osoba dijeli bolnu emociju s drugom osobom. Ja to kod premijera naše države nisam primijetila. Od pucanja cijevi, preko tankih šnita kruha do ismijavanja novinara koji mu se na konferenciji obraćaju. Vi mislite da taj čovjek ima suosjećanja za branitelje? Osoba koja suosjeća ne priča, nego to pokazuje djelima. Uvjeti u kojima se odvio razgovor davnih dana između premijera i bračnog para Glogoški meni ukazuju na očito neznanje premijera o tome što njegov cijenjeni ministar (ne) čini u svom ministarstvu. U svim zemljama bi kada dođe do krizne situacije odgovorna osoba u državi došla i posjetila ljude, a neki bi vjerovali ili ne i odstupili. Premijer toliko suosjeća da nije nogom kročio u šator, a pozvan je od samog početka. Kada suosjećaš ne dopuštaš da situacija u zemlji kulminira. Ne odmahuješ rukom dan prije, a dan kasnije tvrdiš da si za dijalog i postavljaš ultimatume. Ne dopuštaš da najteže ranjavane osobe završe na podu u crkvi. Mjesec dana branitelji čekaju poziv na razgovor? Jesu li oni životinje. Dragi moji. Nešto čekaš cijeli život, kao što ti ljudi čekaju da njihovo dostojanstvo kao boraca u Domovinskom ratu bude djelima poštovano. Poštovano ne samo riječima, a onda djelima postavljajući ploče u Vukovaru. Kad nešto čekaš toliko dugo, igre premijera više ne toleriraš.

Zašto? Ne možete zamisliti životne sudbine ljudi. Ne možete zamisliti, ali možete pokušati suosjećati i uključiti i srce i emocije i razum. Svjedoci ste pokušaju suicida branitelja i broju od gotovo 3000 ljudi koji su počini suicid. Ovo nije zezancija dragi moji. Živjeti sa slikama, u boli, suočavati se sa životom danas, a sanjati scene od prije 20 godina je stravično. Gledati oca kako trpi bolove od svoje 2. godine je nešto što ne želim nikome na ovome svijetu. Ne želim nikome ovaj osjećaj tuge i razočaranja. Svi znate da je obitelj okružje u kojem odrastamo. Ne mora biti to nužno slika majke, oca i dvoje djece. Neki su nažalost odrasli u domu, s nekim drugim osobama i ti ljudi su njihova obitelj. Vjerujem da kada bi se nešto loše dogodilo bilo kome u vašoj obitelji da bi to bila iznimno teška situacija. Funkcioniranje bi vam bilo otežano i na emocionalnoj, socijalnoj, materijalnoj, tjelesnoj i svim drugim razinama. Kada bi to trajalo neki duži period pa čak i cijeloga života, bilo bi još teže. Nepodnošljivo bi vam bilo slušati kako to nije nikakav problem, kako pretjerujete u žaljenju i izricanju vlastitih muka, kako želite izvući maksimalnu korist od države u ovoj situaciji u kojoj jeste. Ministri koji su zaduženi za vaš problem vas javno ponižavaju govoreći vam da ste uzeli sve što ste mogli i da će drugi ljudi zbog vas ostati gladni kruha.Svakog jutra uz kavu, čitate u novinama kako ste teret svojoj državi i kako tražite  povlastice. A VI? Samo želite da sustav koji ne funkcionira prema vašem problemu počne funkcionirati. Strpljivo ste čekali reakciju i pomake i došli do točke od koje ne možete dalje. Vjerujem da svi imate neki problem. Ono što razlikuje tebe i braniteljskog prosvjednika je hrabrost i ljubav prema Hrvatskoj da promijeni stvari na bolje. U ovom opisu su i BLOKIRANI; i UDRUGA FRANAK; i IMUNOLOŠKI ZAVOD; i građani koji mjesecima čekaju na red u bolnicama; i roditelji koji čekaju rješavanje papirologije kako bi mogli posvojiti djecu, i sportaši koji ne dobijaju plaće, i umirovljenici koji moraju kopati po kontenjerima kako bi skupili ono malo boca koje pronađu i povećaju si mirovinu, i djeca koja čekaju da im se odobre potrebni asistenti u nastavi, i radnici koji čekaju na plaće koje kasne, i studenti kojima se smanjuju prava, i svećenici koji su zbog iznimaka konstantno izloženi blaćenju i osuđivanju,… Ljudi moji, to smo svi mi. NE BUDI SLIJEP POKRAJ ZDRAVIH OČIJU. Molim te.  Otvori oči svoj srca i shvati da tu nije samo riječ o braniteljima.

Oni su oni koji su odlučili boriti se za bolju Hrvatsku. Umjesto da gajiš mržnju prema tim ljudima, gaji ljubav. Voli i ti našu Hrvatsku kao što ju oni vole i podrži ih. Gledati na televiziji situaciju  i davati zle komentare ti ne će ništa dobroga donijeti. Nije ti jasno što žele. Žele da Hrvatska za koju su se borili bude bolja. Bolja neovisno o političkoj opciji koja će vladati njome, bolja za nas, njihovu djecu. Mom ocu se naziru suze u očima kada vidi u kojem smjeru ide Hrvatska jer želi da njegovi potomci žive u Hrvatskoj za koju su se oni borili. Blaženi Alojzije Stepinac umro je služeći drugima. Branitelji su već jednom dali svoje zdravlje, oni su poslužili svoja tijela za Hrvatsku, za tebe koji ih ismijavaš, koji ih ponižavaš, koji im poželiš pljunuti u lice jer u njima vidiš samo njihove mirovine. Premijeru, ministri, saborski zastupnici, nemojmo dopustiti da se to dogodi ponovno. Znam da nekima nije uobičajeno boriti se za ideale, ali nama je.

To su ideali zajedništva, ljubavi i pravednosti za sve. Kao kćer 100%-tnog HRVI-1. skupine, nije me strah živjeti za bolju Hrvatsku. Nije me strah istupiti i reći. Nije me strah voljeti Hrvatsku, i širiti tu ljubav. Molim vas da i vas ne bude strah živjeti onako kako vam srce nalaže, a ne politička opcija. Zapamtite da su to nekada bili brodograditelji, članovi sisačke rafinerije, radnice TDR-a. Jučer radnici imunološkog zavoda i branitelji. Danas branitelji iz Savske 66 i veliki broj branitelja iz cijele Hrvatske.  Sutra to možeš biti ti. Premijer nema suosjećanja za ove ljude, hoće li imati za tebe sutra?  Hoćeš li ti sutra tražiti utočište u crkvi Sv. Marka jer te premijer ne želi primiti na razgovor. Ne dopusti da hrvatska majka tuguje. Tuguje zbog ljudi koji su stvarali ovu zemlju i tebe.

Studentica psihologije, katolkinja i kći 100%-tnog HRVI 1. skupine,

Gabrijela Matić

Izvor: Braniteljski.hr