“To tako ne ide, ovo je njemački proces!” upozorio je Antu Nobila predsjednik sudskog vijeća Manfred Dauster prvog dana suđenja u slučaju Perković-Mustač, a nakon što je Nobilo pokušao pročitati izjavu u kojoj se od državnih odvjetnika traži da se očituju u vezi sa spoznajama koje posjeduje obrana po kojima je “najmanje jedan svjedok” pod utjecajem Njemačke obavještajne službe (BND) od koje prima upute kako svjedočiti i “novčane nagrade”.
Za Antu Nobila, odvjetnika Josipa Perkovića, mediji pišu kako je hladan, nepokolebljiv i opsesivno kompetitivan, a kolege govore da je „spreman učiniti apsolutno sve da obrani klijenta i pritom ne preza ni pred čim“. Čedo Prodanović je medijima kazao kako u Hrvatskoj sigurno postoji barem 50 odvjetnika koji poznaju pravo bolje od Nobila, no Nobilo je spreman raditi i do 16 sati dnevno, potpuno je usredotočen na slučaj koji mu je u fokusu i kada na nečemu radi, tada zna baš sve o tome, tada je najbolji.
Anto Nobilo rođen je 4. prosinca 1950. godine u Splitu, a proveo je mladost u Splitu, Osijeku i Karlovcu gdje mu je otac, inače zaposlenik u Udbi i pomoćnik Josipa Boljkovca, službovao. Nobilo je studirao i završio pravo u Zagrebu. Krajem 1970-ih godina radio je kao pripravnik u Okružnom javnom tužiteljstvu, a nakon toga je četiri godine bio tužitelj u Donjoj Stubici.
Procesi Ante Nobila
Odvjetnik Mirko Sunić i sestra profesorica Mirna Žakman-Sunić, osuđeni su 1985. na 4 godine zatvora, zbog krivičnog djela iz člana 131 KZ SFRJ, tj. tzv. neprijateljske propagande. Tužitelj u tom procesu bio je Anto Nobilo. Naime, Mirko Sunić je 1983. godine pisao novinaru Vjesnika Đorđu Ličini u kojem je prosvjedovao protiv njegova pisanja o Amnesty Internationalu, odnosno zato što je Ličina u jednom članku za tu uglednu međunarodnu organizaciju utvrdio da “nastupa s buržujskih pozicija i da ima antikomunistički karakter”.
No, prvi veliki proces za koji se veže ime Ante Nobila je proces protiv Andrije Artukovića, bivšeg ministra u vladi NDH. Na suđenju koje je održano u Zagrebu tijekom travnja i svibnja 1986. godine, okružna javna tužiteljica Ivanka Pintar-Gajer i njezin zamjenik Anto Nobilo, za Artukovića su tražili smrtnu kaznu na koju je i osuđen, no presuda nije nikada izvršena. Umro je 16. siječnja 1988. u zatvoru. Ivo Goldstein je 29. studenog 2010. u emisiji ‘Markov trg’ na OTV-u izjavio pak kako je proces protiv Andrije Artukovića bio montiran i da je isti osuđen na temelju lažnih dokaza i izjava svjedoka za djela koja ne samo da nije on počinio, nego se uopće nisu dogodila. Večernji list je nedavno pisao kako je Nobilo tada želio „svim silama dobiti taj proces, nije prezao ni od toga da u dogovoru s Udbom prisluškuje Artukovićeve branitelja Željka Olujića i Srđu Popovića. Taj podatak ne iznose samo njegovi protivnici, nego se i sam Nobilo hvalio tim ‘podvigom’ u jednom intervjuu“.
Klikni LIKE ako smatraš da bivši jugoslavenski tužitelj Anto Nobilo ne bi smio obnašati javne dužnosti!
Nobilo je 1989. godine prijavio Franju Tuđmana zbog njegova javnog istupa u Klubu hrvatskih književnika, a prijavu i danas brani argumentom kako je postupio prema tada važećim zakonskim propisima. Vladimir Šeks kazao je u intervjuu za Večernji list kako se „najveći prijepor s Nobilom dogodio u prvoj polovici 1990. godine“.
„On je tada bio važan član jedne skupine koja se sastojala od pripadnika javnog tužiteljstva, istražnih sudaca i policije. Oni su po nalogu partije stvorili operativnu grupu. Njihov je plan bio uhićenje točno određene skupine, Tuđmana, mene i još desetak čelnika HDZ-a. Nobilo je bio zadužen da podnese zahtjeve za istrage te za određivanje pritvora“, rekao je Šeks.
Tužitelj je bio i 1991. godine kada je bio uhićen Željko Ražnatović Arkan koji je na intervenciju Josipa Boljkovca, velikog prijatelja Nobila, pušten iz zatvora. Nobilo je radio i na postupku protiv Gorana Hadžića za „krvavi Uskrs“, pokrenuo je istragu ubojstva zagrebačke obitelji Zec, zločina u Pakračkoj Poljani, a radio je i na slučaju protiv “grupe Labrador” – agenata KOS-a koji su bili u strukturi hrvatske vlasti.
Iz Okružnog javnog tužiteljstva odlazi 1992. godine i odlazi u odvjetničke vode, kada i otvara odvjetnički ured uz pomoć Vjekoslava Šafranića, s kojim ga inače veže ljubav prema borilačkim sportovima. Naime, Šafranić je bio jedan od pionira karatea, a Nobilo tae kwon doa u bivšoj Jugoslaviji. Nobilo je bio član, a kasnije i selektor i trener jugoslavenske, odnosno hrvatske tae kwon do reprezentacija. Nosilac je crnog pojasa 8. dan.
“Medijski” odvjetnik
Nobilo slovi kao „medijski“ odvjetnik jer su mu predmeti itekako medijski praćeni što mu je donijelo i slavu i novac. Prvi predmet, medijski popraćen, bilo je zastupanje Željka Meseca zbog financijskog inženjeringa, zatim obitelj Šefika Mujkića, poduzetnika iz Slavonskog Broda kojeg su do smrti pretukli SZUP-ovci. Klijenti su mu bili i Ena Begović koju je branio u postupku u kojem joj se sudilo zbog pogibije motociklista na Jarunu, Miroslav Kutle, branio je i Nikicu Jelavića u postupku protiv tzv. zločinačke organizacije kada je bio na „ratnoj nozi“ s tadašnjim državnim odvjetnikom Radovanom Ortynskim koji je na kraju bio smijenjen, Hrvoja Petrača, bivšeg potpredsjednika Vlade Damira Polančeca, bankaricu fra Šime Nimca, Jasminu Bilondić i Dragu Mačeka kojeg je zastupao u aferi Brodosplit, a zastupao je i Danka Končara u slučaju Cetinski što je, pisali su mediji, bilo sporno pošto mu je kćer Ivana bila u braku sa sinom bračnog para Cetinski.
Zastupao je generala Tihomira Blaškića u Haagu. Glavna teza mu je bila „dvostruka linija zapovijedanja“, no protiv Nobila je Haaški sud pokrenuo istragu radi davanja povjerljivih podataka medijima i odavanja imena zaštićenog svjedoka.
Branio je i prvog hrvatskog ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca koji je bio osumnjičen da je počinio ratni zločin u svibnju 1945. godine protiv civilnog stanovišta u Dugoj Resi. Uhićenjem Boljkovca Nobilo tada nije bio zadovoljan jer se radilo “o starom i teškom čovjeku sa srčanim problemima koji pije čitav niz lijekova”.
“Demonstracija sile prilikom uhićenja bila je neprimjerena. Njegovu kuću okružili su naoružani specijalci maskirani fantomkama, a ne vidim koji su to problemi mogli biti kada se uhićuje starca od 91 godinu, koji može hodati samo uz upotrebu dvije štake”, rekao je tada Nobilo medijima, a oborušio se zbog toga na tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka te nazvao uhićenje “političkom predstavom”.
S tim se složio i bivši predsjednik RH Stjepan Mesić, inače Nobilov partner u nanbudu, braneći Boljkovca kao istinskog hrvatskog domoljuba, antifašista i prvog ministra unutarnjih poslova RH.
Poduzetnik i nasilnik
Osim što je vladao u odvjetničkim vodama, Nobilo je krenuo i u poduzetničke pa je s Mićom Carićem kupio tvornicu Nadu Dimić, ali i robnu kuću Šavrić u Čakovcu. Bivša Nobilova supruga Jadranka kazala je u Nacionalu 2004. kako je tvornicu kupio njezinim novcem, ali i kako ju je fizički zlostavljao. Policija ih je oboje prijavila za remećenje javnog reda i mira nakon njihovog sukoba u odvjetničkim prostorijama, a postupak je obustavljen. Radi tog je incidenta Vesna Pusić odlučila kako tada više neće biti HNS-ov kandidat za ministra pravosuđa.
Agresivan je bio Nobilo i 2009. godine kada je na ulici ošamario 15-godišnjaka. Naime, djeca su prosvjedovala zbog dječjeg igrališta koje im je obećalo poglavarastvo i blokirala su Zeleni val. Nobilo, iznerviran zatvorenom cestom udario je dječaka i čak mu prešao preko noge automobilom, pisali su mediji. Nobilo je tada tvrdio kako su djeca krenula na njega kontejnerima i kako je želio izbjeći sudar s kontejnerima, no priznao je da je udario dječaka.
Sa bivšom suprugom Jadrankom dobio je dvije kćeri, Ivanu i Franu te sina Niku. Vjenčao se sa sutkinjom zagrebačkog općinskog suda Vinkom Maravić s kojom ima jednog sina.
Izvor: Narod.hr