Masovni odlazak mladih iz Hrvatske jednako pogađa i one koji napuštaju svoju domovinu kao i one koji oni koji promatraju njihov odlazak – obitelji, prijatelji, kolege. O tome je na sam dan Uskrsa pisala Vladi Biljana iz Slavonskog Broda čije vam otvoreno pismo prenosimo u cijelosti:
“Rastužuje me…
Svakodnevno smo svjedoci raznih komentara, reakcija, ukazivanja na razne probleme… koje sam jednostavno prestala i čitati, jer već unaprijed znam tematiku istih. Pitala sam se zbog čega se ljudi obraćaju na taj način, i nisam uspjela dokučiti odgovor, do sada.
Prije nekoliko dana sam razgovarala s jednim kolegom. Pitala sam ga za brata koji je otišao u Njemačku. Rekao mi je kako je dobro te da uskoro ide cijela obitelj s njim. Sestra im je od prije s obitelji u Švicarskoj. Izgledno je da će i on otići u Njemačku sa svojom obitelji . Znači ova cijela „loza“ je za Hrvatsku praktički izgubljena! Koliko ima takvih „loza“?
Ovaj razgovor me stvarno rastužio.
Rastužuje me i moja mlađa kćer, koja je u 1. razredu osnovne škole ostala bez dvoje prijatelja (u toku školske godine), koji su s roditeljima otišli van Hrvatske. Starija kćer je u nekoliko navrata govorila kako su kolege iz škole otišli, a neki i iz njenog razreda to isto najavljuju za kraj školske godine.
Rastužuje me kada razgovaram s mladima koji studiraju i ističu kako će nakon završenog fakulteta, a svjesni da neće moći dobiti posao, otići VAN i raditi BILO ŠTO! Znači, kada im Hrvatska isfinancira školovanje, onda ih pusti neka svojim znanjima doprinose tamo negdje…
Ja sam u stvari sretna osoba. Imam divnu obitelj, svi smo zdravi a suprug i ja smo zaposleni. Vidite kako nam malo treba za sreću! No, kada pogledam oko sebe, tužna sam.
Starija mi je kćer pri kraju osnovne škole i već razgovaramo o tome s čim bi se željela baviti kada poraste. Razmišlja o glazbenoj akademiji ili medicini, a najradije bi oboje. Super, što god da odabere. Mi roditelji, kada nam dijete kaže da bi završilo medicinu, razmišljamo o tome kako će nas moći liječiti kada ostarimo… no gledam svoju kćer i razmišljam koga bi ona mogla liječiti, ljude u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj ili … Rastužuje me i to što znam da odgajam djecu, usmjeravam ih, govorim im kako trebaju učiti i nešto postići u životu, da bi jednog dana svoja postignuća ostvarile van Hrvatske.
Volim Hrvatsku, ali STVARNO VOLIM! Volim svoju obitelj, volim svoj grad, volim firmu u kojoj radim, volim sve što je Hrvatsko.
„Obična“ sam građanka i ponekada imam osjećaj kako samo mi „obični“ ljudi, a koji smo „meso“ ove zemlje, volimo Hrvatsku!?
Prije nego smo imali svoju državu, svjedoci smo da je puno ljudi napustilo Hrvatsku, i kroz nekoliko desetljeća, ta brojka je poprimila impozantnu veličinu. Razlozi su bili prvenstveno političke a onda i ekonomske naravi. Okruženje u kojemu su ljudi morali napuštati svoje domove su tada stvarali „drugi“. Sada mi se čini da je intenzitet odlazaka znatno veći, i postavljam si pitanje, tko nam je sada u ulozi „tihog ubojice“ nacije? Država će nam se svesti na enklave oko glavnog i nekoliko drugih gradova, je li to ono što želimo?
Pozivam sve Vas koji ste krojači naše ZAJEDNIČKE sudbine, da uperite pogled prema nebu, zažmirite i oslušnete tihe jecaje ljudi koje predstavljate, svi Vi načelnici, gradonačelnici, župani, predstavnici najviših državnih tijela! Vi imate ČAST, MOGUĆNOST i ODGOVORNOST da ispunite svoju ulogu, za koju ste s najvećim i iskrenim povjerenjem odabrani.
MOLIM VAS, ne dopustite da se dogodi to, da jednog dana svjetski povjesničari pričaju o jednoj naciji, kojoj se začetak nazire još od stoljeća 7. i koja je kroz povijest bila razbijena na nekoliko država, potom dijelom drugih država, i konačno kada je postala kompletna i samostalna, nije se bila u stanju održati, ubila ju je bijela kuga, a čije su klice – sami začetnici.
Biljana, Slavonski Brod”
Izvor: Sloboda.hr