Dok većina odlazi u suprotnom smjeru, 21-godišnji Osječanin Antonio Farkaš vratio se iz Irske. Zaputio se tamo čim je postao punoljetan, radio na različitim poslovima i nakon dvije i pol godine života u inozemstvu zaključio da će sreću ipak pokušati potražiti u domovini, donosi tportal.
“Odlučio sam se vratiti jer sam shvatio da kvaliteta života nije onakva kakva je kod nas. Dolazili su blagdani, tamo nisam imao obitelj, imao sam neke prijatelje, ali sam bio sam i to mi jednostavno nije bilo dovoljno”, kaže za tportal Antonio Farkaš koji je krajem prošlog listopada spakirao kofere nakon dvije i pol godine života u Irskoj i vratio se u Osijek.
Trenutno živi s roditeljima u obiteljskoj kući, dobio je posao i uskoro počinje raditi u struci, kao instalater plina i grijanja. U Irskoj, kaže nam, nije ni pokušavao pronaći takav posao jer nema instalaterskog iskustva.
Prvi put u Irsku je otišao na ‘blef’ u jesen 2014. Nije ga čekao već dogovoreni posao, ali ga je vrlo brzo dobio u Callan Baconu, mesnoj industriji u istoimenom gradiću nedaleko od Dublina. Zadržao se tamo oko dva i pol mjeseca, a onda dao otkaz jer mu je, priznaje, bilo previše naporno. Vratio se nakon toga u Hrvatsku, ali se nije dugo zadržao kod kuće. Već krajem siječnja 2015. ponovno je spakirao kofere i otišao u Irsku.
“Kada sam se vratio tamo, nekih mjesec dana nikako nisam mogao pronaći ništa. Onda sam preko neke agencije u gradiću nedaleko od Dublina, koji je popularan zbog outlet šoping centra, radio četiri dana u jednoj mesnici i dobio otkaz jer sam sredio posao za još pet ljudi. Garantirao sam za sve njih, međutim oni nisu bili sretni sa mnom ni s njima i svi smo dobili otkaz”, prisjeća se Antonio.
Nije mu preostalo drugo, nego se vratiti u Dublin. Bio je bez novca. Molio je roditelje da mu posude 500 eura da bi preživio i platio smještaj. Sreća mu se brzo osmjehnula. Ponovno je počeo raditi, ovoga puta na Dublin Airportu, na kojem je neka kompanija zakupila veliki hangar. Skidao je tamo boju s aviona, premazivao ih zaštitnim slojevima i ponovno ih bojao. Radio je to, procjenjuje, oko mjesec dana.
“Ne sjećam se točno više kako je sve bilo, ali znam da sam tada u dva mjeseca promijenio pet poslova. Radio sam na baušteli za neku građevinsku agenciju. Stigla mi je tada ponuda za drugi posao, da radim kao čistač. Tamo sam proveo isto dva mjeseca i nakon toga dobio posao u istoj firmi, ali na drugoj poziciji. Radio sam na preši za karton u jednoj trgovini. Tamo sam se zadržao oko dvije i pol godine, sve do kraja listopada 2017.”, iskreno će Antonio.
Kako je izgledao radni dan
“Na posao sam dolazio u sedam ujutro. Sav karton sam morao pobacati u prešu, pa sam imao pauzu. I tako cijeli dan. Nisam bio pod kontrolom niti me je tko nadgledao. Nije bilo naporno, više dosadno”, kaže nam on.
Živio je u centru Dublina, ali je plaćao skupu rentu.
“Stan je koštao 1600 eura, a dijelili smo to na tri dijela i moj je iznosio 530 eura. Prosječna plaća za obične radnike, rekao bih, iznosi oko 1650 eura. Jedno sam vrijeme radio i dva posla. Bio sam zaštitar u McDonaldsu, ljekarnama, ali me to psihički iscrpilo i umorilo”, kaže ovaj mladi Osječanin.
U jednom su ga trenutku kao zaštitara prebacili u dio Dublina koji slovi kao svojevrsni geto. Tamo, kaže on, hodaju narkomani po ulicama i sve je puno socijalnih slučajeva. Radio je i u jednom trgovačkom lancu.
“Odmah prvi dan su mi došli irski narkomani. Unijeli su mi se u lice i zaprijetili da će mi nožem odrezati glavu, izbosti me. Radnici na blagajnama su mi rekli da ih ignoriram i pravim se kao da ih se jako bojim kako se ništa ne bi dogodilo jer ako budem drzak prema njima ili bilo što drugo, dočekat će me nakon posla. Ovi su mi dolazili svaku večer kada se dućan treba zatvoriti. To su bili dečki od 18, 19 godina. Dolazila je i dječurlija, pet, šest godina, koja je skakala, vikala, penjala se i rušila police jer su se na najvišima nalazili Kinderovi proizvodi”, govori nam Antonio, prisjećajući se i jednog detalja:
“Bila je među njima djevojčica od oko pet ili šest godina. Ona se kao po ljestvama popela na te police. Rušila je sve pred sobom kako bi došla do onoga što je htjela. Kada je uhvatila kutiju, počela je trčati po trgovini, vikati i smijati se: ‘Uhvati me ako možeš!’ Ono što se gleda u horor filmovima tamo je doslovno bila realnost. Radio sam tamo kao zaštitar pet dana, a onda sam dobio premještaj iako se nisam žalio.”
Ovoga Osječanina, kaže nam, nije razočarala Irska. Smatra to vrlo dobrim iskustvom, ali se, dodaje, ne vidi tamo.
“Brzo se u Irskoj može pronaći posao, zapošljavaju čak i ako nemaš prethodnog iskustva. Ljudi su opušteniji na poslu, nema toliko stresa kao kod nas, ni blizu toliko. Bolja je plaća, bez obzira na ono što radiš. Može se i uštedjeti, ali ja nisam jer sam jeo po restoranima, kupovao si brendiranu odjeću i htio sam se malo iživjeti, što nisam mogao u Hrvatskoj”, sažima prednosti.
Engleski, priznaju mu prijatelji, sada odlično govori, a tamo se i osamostalio. Za sada planira ostati u Hrvatskoj, ali, kaže nam, nikada se ne zna.
“Sada baš počinjem raditi kao instalater plina i grijanja. Planiram skupiti iskustvo na tom poslu četiri, pet godina, a onda pokušati pokrenuti i vlastitu firmu. Ne vjerujem da u Hrvatskoj mogu zarađivati onoliko koliko sam u Irskoj, jedino ako budem privatnik. No ako financije pritisnu i nešto se izjalovi, svakako ću opet otići”, zaključuje Antonio Farkaš.
Izvor: tportal.hr