Marko Milanović Litre, saborski zastupnik Hrvatskih suverenista, oglasio se na svom Facebooku gdje je prozvao platformu Možemo.

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

ŽELIMO JESTI DRŽAVNE ĆEVAPE – ODMAH I SADA!

Republika Hrvatska ne samo da bi trebala otvarati nove ćevabdžinice, nego i piterije, gostionice, zdravljake, zalogajnice, pečenjarnice, pizzerije, bistroe, slastičarnice i naravno neizostavne objekte brze prehrane kolokvijalno zvane “fast foodove”. Naravno svi ćemo morati platiti svoj obrok, ali želimo da svaki prilog i piće bude bude 80% subvencionirano od strane države s izuzetkom na alkoholna pića i deserte, jer ipak neke granice moraju postojati.

ĆEVAPE SVIMA, A NE SAMO NJIMA!

Šalu na stranu, tema nije nimalo smješna jer imamo parlamentarnu platformu, isprike od prije desetak dana to je stranka, koja zagovara par excellence socijalizam kojeg se nebi postidio ni sam bravar, glavom i bradom.

Politička platforma Možemo, koji su nedavno odbacili svojeg najvećeg sina, trudbenika naroda, čuvara slobode, velikog vođu i učitelja Tomislav Tomašević te na njegovo mjesto postavili Sandru Benčić žele da država ne samo gradi stanove već i da otkupljuje one izgrađene.

Ovo je dokaz da ljevica živi u socijalističkim bajkama bez ikakvog dodira s realnim svijetom. Bez obzira na povjesne činjenice i istine o neuspjesima socijalizma oni još uvijek njeguju nazadne, zaostale ideje propalih sustava.

Politike koju možemovci zagovaraju su već odavno isprobane i dokazano nesupješne. Kocept države koja se direktno upliće u slobodno tržište je najpogubnije upravo za one kojima bi trebala pomoći.

Ograničena ponuda stanova u Jugoslaviji je bila najnormalnija pojava. Nedostatak stambenih jedinica, osobito u urbanim područjima je dovela do dugih lista čekanja i nedostatka pristupačnih opcija za građane.

Nejednakosti u raspodjeli stambenih jedinica koje su se često dodjeljivale na temelju poznanstava, članstva u partiji, zanimanja i veličine obitelji, a ne na temelju potreba ili prihoda, što je pridonijelo do ogromne nejednakosti.

Dostupnost stambenih opcija često je bila ograničena, osobito u urbanim područjima, a pojedinci i obitelji nisu imali mnogo kontrole nad vrstom stambenog prostora koji im je dodijeljen.

Danas je svima jasno, osim njima, kako je država najgori gospodar. Katastrofalno održavanje većine stambenih jedinica u Jugoslaviji je bila realnost jer ako je državno, onda je ničije odnosno svačije.

No Možemovcima to nisu argumenti, njima je bitno da napaćenu otetu djecu Konga mogu smjestiti u državne stanove sa svojim novim “roditeljima” koji ni sami ne znaju kojeg su spola, ni kako se zovu. U ponedjeljak se zove Dalija, a već utorak ima moćno biblijsko ime Noah. Jadna ta djeca koja nakon pakla Konga moraju doći u Hrvatsku skrojenu po možemovcima.

Izvor: Sloboda.hr/Hina