Znanost u hrvatskom javnom diskursu lagano počinje postajati obična floskula. Pod krinkom borbe za znanost, jedna društvena struktura godinama pod svoje skute stavlja monopol nad svim aspektima koje podrazumijeva pojam – znanost. Iduću subotu u nekoliko gradova marširat će se za – znanost.
Primjer iskrivljavanja apriorno pozitivnih ciljeva ‘marširanja’ nedavno smo imali priliku vidjeti – Noćni marš povodom Dana žena. Promocija političkih stranaka – ljevice – kao i lijevo orijentiranih udruga. Iz transparenata koji su se mogli uočiti na tom ‘maršu’ nedvosmisleno se dalo iščitati kako su jedino oni u pravu i jedino su oni borci za prava žena. Oni i ‘sretnici’ kojima dopuste ulazak u to fiktivno društvo boraca za ljudska i druga prava. Osim toga, nije se moglo ne zamijetiti pregršt peterokrakih zvjezdica crvene boje. Valjda je netko slučajno, u međuvremenu, zamijenio u enciklopediji pojmove demokracija i totalitarizam. Ili sam ja išla u krivu školu.
No, vratimo se na znanost. Što je to znanost? Tko propisuje što je to znanost? Kako to da je jedna grana znanosti važnija od druge? U svojih 25 godina života nisam naučila onoliko koliko sam htjela, no uspjela sam shvatiti kako svjetlost bez tame ne ispunjava svoju svrhu, dan bez noći, ljubav bez mržnje, crno bez bijelog, slano bez slatkog. Tako je i sa znanošću. Barem bi po mojim nekim uvjerenjima i saznanjima trebalo biti. No, s druge strane također je jasno kako neka vrsta ili grana znanosti u određenim trenucima može se činiti korisnija od drugih, ali to ne osporava važnost ostalih. Kao što znanost nije i ne smije biti važnija od svih ostalih zanimanja. I opet dolazimo do zaključka kako farmaceut bez vodoinstalatera ne može, ekonomist bez prodavača cipela, povjesničar bez policajca, programer bez automehaničara i svi skupa bez smetlara. Državi su potrebni jedni i drugi, no uporno se u prvi plan gura znanost. Pa tako Hrvatskoj nedostaje mehaničara, vozača kamiona, bauštelaca, a mi ćemo otvoriti još 30 fakulteta, 7 sveučilišta jer si ništa bez diplome, a s diplomom si na burzi. Na kraju krajeva, kako će tvoja baka priznati rodbini da ne studiraš. Ipak, nakon najmanje 5 godina studija, ti ćeš shvatiti kako bi bio sretniji da si slijedio svoj san i postao vatrogasac, no tada ti nećeš biti kriv, kao niti društvo koje stvara atmosferu ‘bez faksa si nula’, nego Hrvatska. Jer Hrvatska je uvijek kriva. A Hrvatska je sve, samo Hrvatska nismo mi. Fakulteti i sveučilišta postaju feudi raznih lobija koji umjesto studenata vide novčane iznose. Što više studenata, to više nulica. A to što većina sveučilišnih profesora svoji posao doživljava kao Pupovac Hrvatsku – doživotni bankomat, to je ipak manje bitno.
Vratimo se na marš. Koliko je ljudi tražilo ispriku ove i prijašnjih vlada mladima koji su napustili Hrvatsku, odlazeći za boljim i dostojanstvenim životom? Ali odlazak jednog Znanstvenika uzrokovao je javnu hajku, pa je to i jedan od razloga za marširati. A taj Znanstvenik sasvim dobro i živi s obzirom na ostatak stanovništva. Kako li samo zaboravljaju da ih narod financira? Da ne smiju biti sami sebi svrha? Što su svi ti vrli Znanstvenici napravili kako bi se usprotivili sustavnom uništavanju i raseljavanju Slavonije? Kako su oni iskoristili svoj ugled i svoju poziciju da bi zaštitili hrvatske nacionalne interese? Čim je u našem društvu netko Znanstvenik, stvara se dojam da je on apsolutna veličina, jedina istina i jedini put. No i tu postoji ‘ali’. Znanstvenik je svemogući mozak kojega svi mi trebamo slijepo slijediti sve dok odgovara određenim apsolutnim istinama koje je nametnula sveprisutna manjina. Pa tom matematikom dolazimo do sljedećeg: da je izvrstan fizičar ili filozof onaj koji tvrdi kako Bog ne postoji, doktor koji tvrdi da život počinje rođenjem, kroatist onaj koji priča srpsko-hrvatski ili povjesničar onaj koji dokaže više žrtava ubijenih u Jasenovcu. Ako slučajno misliš drugačije – ili si pseudoznanstvenik ili si sljedbenik teorija zavjera. Ako smatraš ispravnim svrhu osnivanja Hrvatskih studija, onda podupireš umjetne tvorevine. Jer Filozofski fakultet je prirodna tvorevina, postojao je i prije krapinskog pračovjeka, baš kao i antifašizam, baš kao i srpska nacija, baš kao i Jugoslavija. Oni – vječni i prirodni, mi – prolazni i umjetni.
Marš za znanost u svojem programu zahtjeva, među ostalim, osim ostavka zbog ‘plagijata’ ministra Barišića, ustavne sutkinje Bagić, ni više ni manje nego ostavku potpredsjednika Sabora Milijana Brkića. Slučaj Brkićeva ‘plagijata’ izrazito je zanimljiv s obzirom na to da je dekan ustanove na kojoj je dotični diplomirao s, kako se navodi, plagijatom, bio član komisije pri obrani spomenutog rada. I taj gospodin je još uvijek dekan. Samo mi je teško shvatiti kako takvi veliki mozgovi, svemogući umovi nisu uspjeli zbrojiti 2 i 2 i shvatiti pozadinske igre i politički obračun ovakvih prokazivanja, možda i to ulazi u terminologiju, kako ‘maršovci’ kažu, pseudoznanosti ili teorije zavjera. No, opet selektivno, dekanova ostavka se ne traži. Kao niti ostavka onih koji prevarom napreduju u zvanja. Niti onih koji godinama promoviraju određenu društveno-političku grupaciju i svojim radom stvaraju ‘ili mi ili oni’ atmosferu. Niti onih koji preko svojih fotelja upravljaju institucijama kao da je to njihov feud. Ovim otvorenim ‘lovom na plagijatore’ stvara se huškačka atmosfera u akademskoj zajednici koja bi zapravo trebala biti primjer kako tolerancije, tako i morala. ‘Maršovci’ traže depolitizaciju znanosti, a od politike nikako da se odmaknu. Saborski trend ‘prokaži ustašu’ prebacio se u akademsku zajednicu u verziji ‘nađi plagijatora i pseudoznanstvenika’ pod motom ‘ko drukčije kaže, kleveće i laže.
Autor: Ivana Široki