Promišljajući o naravi problema s kojima se suočava hrvatski identitet neizbježno je, makar i djelomično, analizirati pojedine fragmente misli onih koji se predstavljaju njegovim pobornicima i zaštitnicima. Velik broj nacionalno orijentiranih osoba, uključujući i dobar dio intelektualaca, nedvojbeno možemo okarakterizirati kao reaktivno orijentirane u obrani vlastitog identiteta, zbog čega se javlja manjak vlastitog autohtonog „arsenala ideja“. Upravo iz tog razloga, kod velikog broja pitanja od nacionalnog značaja česti su gotovo refleksivni pozivi na postavke aktualno dominantne liberalne ideologije. Misleći kako će one biti valjani argument koji će suprotna strana prihvatiti, sami zagovornici takvog pristupa ostaju slijepi na sasvim suprotne učinke.
Sve većom integracijom Hrvatske u neoliberalni svijet intenzivira se proces pristizanja ideja i običaja političke kulture koja je na Zapadu poprimila goleme razmjere i dovršila svoju afirmaciju. Agresivnost većeg dijela mainstream medija pri raspravi o određenim pitanjima (kao što je bio slučaj s referendumom o braku iz 2013.) pokazuje vrlo značajno obilježje ideologije koja s progresivnim dogmama ne trpi suprotstavljanje i koja na tradiciju gleda kao na prepreku koju treba prokazati kao ostatak loše prošlosti. Zbog toga često pozivanje na prakse u razvijenim zemljama koje bi trebale poslužiti kao primjer državništva i obrane nacionalnog identiteta vode ka pojačavanju uvoza dominantnih ideologema iz tih istih zemalja, a koji su unutar njihovog društva uništili gotovo svaku tradicionalnu vrijednost. Spomenuti proces dogodio se u Zapadnoj Europi tijekom 1960-ih i 1970-ih godina, kada su konzervativne, demokršćanske stranke zbog svog hladnoratovskog saveza sa Sjedinjenim Američkim Državama slijedile kao uzore političke modele dominantne unutar američkog društva, ali su ostale slijepe na ostale značajke tog utjecaja koji su, prije svega kroz utjecaj na masovnu kulturu, iz temelja izmijenili identitet europske desnice. Zagovornici takvog progresa stekli su nadzor nad tim strankama te je uslijedilo postupno re-centriranje njihovih programa, što je s vremenom postao akutni problem. Kao rezultat toga, stavovi koji su tri ili četiri desetljeća ranije bili sasvim legitimni, danas su u tim istim strankama potpuno neprihvatljivi. Upravo je to jedan od razloga što u zapadnim društvima postoje ljevičarske i sekularne tendencije koje su po svom karakteru izuzetno agresivne i prozivateljske.
Konzervativizam, koji je trebao očuvati određene vrijednosti, utonuo je u intelektualnu i političku dekadenciju te otpočeo s povlačenjem prema centru političkog spektra. Poput nedavnih totalitarizama, liberalna društva nisu sklona prihvatiti činjenicu da njihove norme ne trebaju uvijek biti ispravne i primjerene. Nastoje se nametnuti kao jedini univerzalno mogući sustav u ime ideologije koja, iako se naziva humanističkom, otvara put svim zlouporabama, predstavljajući tako svaku „očiglednost“ koja se mora nametnuti svima (Alain de Benoist). Zbog toga, savez s liberalizmom kako bi se izrazilo svojevrsno opravdanje za vlastiti antikomunizam, obranu nacionalnog identiteta i tradicionalnih vrijednosti, predstavlja sve više otežavajuću okolnost koja dugoročno može štetiti vrijednostima radi čijeg očuvanja se poziva na liberalne postulate.
Autor: M.T.