Samu večer na dan britanskog referenduma o nezavisnosti, globalna kabelska televizija HBO je prikazala – namjerno ili ne, ali u svakom slučaju simbolično – film “Dan nezavisnosti”. I dok su Will Smith i Jeff Goldblum na malim ekranima vodili borbu protiv izvanzemaljske agresije, britanski su birači upravo, i neznajući, dobivali bitku protiv izvan-zemaljske europske birokracije u Bruxellesu.
Britanski su se građani tako 24. lipnja probudili u zemlji koja je opet krenula putem svoje pune državne nezavisnosti (neki su državotvorni političari s Otočja čak prethodni referendumski dan proglasili Danom nezavisnosti). Dvojbeno je hoće li država koju sada znamo pod imenom Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske doista ostati tako velikom ili biti svedena “samo” na Englesku i Wales, ali ono što je sigurno je da će, cjelovita ili okrnjena, Britanija od sada nadalje biti u mogućnosti samostalno nadzirati imigraciju na svoj državni teritorij, da ne će biti podložna ekstremnim i često suludim pokušajima pravne regulacije i standardizacije čitavog ekonomskog života, ne će joj biti izvana nametani progresivistički projekti poput rodne ideologije i homoseksualizma, a naposljetku, i britanski nacionalni identitet doživjet će novu afirmaciju. Naravno, u kojem će smjeru britansku državu i društvo voditi družina iz Downing Streeta ne možemo znati, no bitno je da o tom smjeru više ne će (su)odlučivati Bruxelles nego samo i isključivo vlast koju britanski građani izaberu.
Eurorealizam vs. eurofederalizam
Ishod referenduma od 23. srpnja, osim na samu Britaniju, imat će vjerojatno i veći utjecaj na sudbinu europskog kontinenta. Da, on je snažan moralni udarac eurofederalistima i vjetar u leđa euroskepticima svih boja, ali presudni će utjecaj imati na političku sudbinu eurorealizma. Naime, izlazak Velike Britanije iz Europske unije znači nepovratni kraj eurorealizma.
Kao treće, srednje stajalište u vizijama budućnosti europskih integracija, eurorealizam predstavlja pogled na Europsku uniju kao konglomerat različitih interesa njezinih država-članica i zalaganje za reformu Europske unije u smjeru zadržanja suvereniteta na razini nacionalnih država. Nasuprot eurofederalista, koji kroz postupno prenošenje isključivih nadležnosti država-članica i mješovitih nadležnosti u djelokrug briselskih ustanova nastoje uspostaviti federalnu Europu, eurorealisti zastupaju načelo supsidijarnosti, odnosno da se središnji politički autoriteti (u ovom slučaju europske ustanove) ne bi trebali baviti političkim i društvenim problemima koji su rješivi na lokalnoj, neposrednoj razini. Glavni predstavnik tog stajališta je politička internacionala Europski konzervativci i reformisti koja okuplja nacionalno-konzervativne i klasično-liberalne stranke s čitavog kontinenta, od kojih su najznačajnije vladajuće britanska Konzervativna stranka i poljska Pravo i pravednost.
Eurorealisti su na čelu s britanskim konzervativcima posljednjih godina sustavno institucionalnim putem propitivali i kritizirali napore europskih elita u prenošenju nadležnosti s država-članica na naddržavne ustanove. Malo je reći da im rezultati nisu bili baš impresivni. Vlada Davida Camerona nije uspjela ugroziti dominaciju njemačko-francuske osovine, više puta je preglasana prilikom izbora čelnih ljudi Unije i donošenja europskih zakona, a izgurana je i iz pregovora EU-Rusija-Ukrajina. Sve je okrunjeno Cameronovim dogovorom s Europskom komisijom oko “specijalnog statusa” Ujedinjenog Kraljevstva unutar EU, nakon čega mu je i dio vlastite stranke okrenuo leđa. Pola desetljeća takvih odnosa s EU britanski su birači nagradili jednim “ne” na referendumu u četvrtak, ocijenivši eurorealističku agendu kao nevjerodostojnu. “Brexit”, dakle, nije odbijenica samo onima koji bi u hrvatskom političkom rječniku bili unionisti, nego čak ponajprije jasno i nedvosmisleno “ne” eurorealizmu.
Nema reforme EU
U reakcijama na ishod referenduma, neki su ga europski državnici opisali kao upozorenje Europskoj uniji za njezinu lošu migracijsku politiku, a neki i kao poziv na reformu EU u smjeru veće nezavisnosti država-članica. Ipak, budimo realniji od eurorealista: šanse da će britanski referendum potaknuti briselske elite da preispitaju svoj eurofederalistički projekt otprilike su jednake onima da na Googleu pronađete normalnu fotografiju Nigela Faragea. Upravo suprotno, izlazak Velike Britanije znači da će Europska komisija i Europsko vijeće ostati bez predstavnika snažne vlade koji su imali običaj blokirati opasne odluke svojih kontinentalnih kolega, da će Europski parlament ostati bez velikih frakcija Konzervativne stranke i UKIP-a, da sastanci različitih odbora i ustanova EU više ne će imati oporbu u vidu uvijek informiranih britanskih predstavnika, itd., itd. Politička snaga suverenističkih vlada srednjoistočne Europe teško da se može mjeriti s onom Downing Streeta: u srazu s Berlinom i Bruxellesom oko definiranja smjera razvoja EU, oni gube.
To je razlog zašto nakon prošloga četvrtka samo izlazak iz EU ostaje alternativa utapanju u federalnu Europu pod briselskim elitama s totalitarnim ambicijama. Ako u ujedinjenoj Europi nema mjesta za suverene nacionalne države, tada to nije Europa čijim dijelom trebamo biti. Narod s najstarijom parlamentarnom tradicijom u Europi to je shvatio.
Autor: Leo Marić