Prije nekoliko dana se na hrvatskoj medijskoj sceni pojavila zanimljiva grupa pod nazivom „Kulturnjaci 2016.“ koja oko sebe okuplja protivnike lika i djela ministra Zlatka Hasanbegovića. Pokrenuli su i online skupljanje potpisa protiv ministra.
Riječju „Kulturnjaci“ u spomenutoj sintagmi glavni akteri pokušavaju monopolizirati kulturu čitavog društva i tako ga polarizirati na način da valjda svaki iole kulturan čovjek ne može ostati miran kada je u pitanju borba protiv onog što Oni poimaju ultimativnim zlom – fašizmom, koji bi samo usput rečeno, mogao zatvoriti obilne financije od kojih se teško odviknuti.
U svom javnom apelu spominju simboličnu „crtu“ ispod koje se svi, bez obzira na „kulturne i političke nazore“ moraju ujediniti protiv zla koje se manifestira u obliku ministra Hasanbegovića. Nadalje se navodi kako se osim po naravi zlom čovjeku, što se valjda i podrazumijeva kada se radi o osobi koja se drzne udariti po antifa dogmi, radi i o osobi dvojbenih kompetencija u kulturi, vjerojatno referirajući se na istup predsjednika HND-a Saše Lekovića koji je rekao britkim jezikom kako: „Taj čovjek (Hasanbegović op. a.) nema apsolutno nikakve kompetencije da bude ministar kulture“. Sve bi bilo u redu da osoba koja je to izrekla ima barem približno obrazovanje, znanstvene reference te ugled kao čovjek kojega napada, a ne samo osnovnu školu, kako je i naveo u svom životopisu. Dakle, radi se o tome da prosječan čovjek srednjoškolskog obrazovanja kakav je Lenković (ne ulazeći u njegovo neformalno obrazovanje koje je zasigurno veliko ako uzmemo u obzir da je mogao doći na čelnu poziciju HND-a) spočitava kompetencije doktoru znanosti, uredniku znanstvenog časopisa, autora nekoliko knjiga i mnoštva znanstvenih članaka.
Svakako bi novi ministar morao imati neku karizmu poput bivše prve dame hrvatske kulture, možda izvesti neki „umjetnički“ preformans gdje bi pijan, neugodna mirisa i pretio valjao se po podu i urlao stihove jeftine glazbe po uzoru na bivšu ministricu (ili nešto originalnije), jer ipak – kultura mora biti provokativna.
Sve je to, najblaže rečeno, licemjerje na koje smo toliko navikli da se na njegovu pojavu gotovo i ne obaziremo.
No, vratimo se intencijama „Kulturnjaka“. Na svojim web stranicama navode da postoji stvaran paralelan svijet. Stvaran svijet fašizma i radikalnog ekstremizma koji je usmjeren protiv njihovog blaženog i bezbrižnog svijeta kulture i umjetnosti. Njihovog svijeta u kojem je konkretan rad koji privređuje zaostala djelatnost, svijet u kojem se više preferira neka simulacija rada u obliku raznovrsnih gore spomenutih manifestacija „kulture“ za što se očekuje obilna nagrada u novcu izbijenom iz džepa prezrenog filofašističkog plebsa.
Sama količina šizofrenije, užasa i histerije usmjerene prema ministru koji nije ni zagrijao stolicu, a koja izbija iz rukovoditelja „Kulturnjaka“ i njihovih fanatičnih sljedbenika je pomalo zastrašujuća. Usporedno s time, neugodno podsjeća na stanje iz ranih ’90-ih kada su beogradski emisari širili otrovni kult ugroženosti što je u umjetno pobunjenim hrvatskim (a i svim ostalim) Srbima djelovalo kao pogonsko gorivo, a svi su svjesni da je za same aktere loše završilo. Koje li slučajnosti…
O kolikim je licemjerima riječ svjedoči i činjenica da su se digli tek kada je ministar raspustio Odbor za financiranje neprofitnih medija u strahu da će nakon svega biti primorani doista nešto i raditi, a dok je bivša vlast dodjeljivala sredstva isključivo medijima sklonim ljevičarskim idejama, pa i naposljetku, dodjeljivala sredstva i samoj sebi, onda su dotični bili mirni jer – dok novac ide meni sve je ok. Svime su se još i hvalili. Primjerice kada je bivši predsjednik HND-a Zdenko Duka odgovarajući kritikama zbog čega samo evidentno lijevi mediji dobivaju sredstva ministarstva, dotični gotovo lakonski dobacio „Kad vaši dođu na vlast, onda ćete vi dobiti novac“. Dodatna delegitimirajuća stvar jest i otkrivanje krivotvorenih potpisa u apelu što je raskrinkala glumica Ornela Vištica kada je vidjela svoj potpis tamo te ga javno demantirala preko Facebooka. Organizatori se se ogradili od toga te ispričali zbog lažiranja za sada „dva“ otkrivena slučaja objašnjavajući to kao pokušaj diskreditacije „Kulturnjaka“, iako su samom svojom pojavom u ovom trenutku penetrirali kroz sve armirane granice javnog kredibiliteta.
Zanimljiva nam je u ovom kontekstu i izjava profesora na Akademiji dramske umjetnosti Gorana Sergeja Pristaša koji je ukratko poručio da hrvatskoj kulturi ne treba paradigma koja će biti isključiva te da svi (i lijevi i desni pretpostavimo) moraju biti jednako uključeni u kulturu. Izjava uopće nije sporna, no gdje si Gorane bio zadnju polovicu desetljeća da ustaneš i izjaviš nešto protiv lijeve kulturne hegemonije, a budiš se tek sad kad osjećaš da je ona u opasnosti.
Iz navedenog se mogu izvući neki zaključci, prvi od njih bi svakako bila nova definicija fašizma koja glasi – fašizam je kad meni, ljevičaru i progresivcu ukinu državne financije.
No, na stranu to, sve će ipak biti u redu jer je ministar i tako najavio kraj sektaškog ratovanja i ukidanje obilnog financiranja projekata čija je svrha osobno bogaćenje opskurnih grupa ljudi, problem je jedino u tome što će to oštetiti samo jednu, uskogrudniju sukobljenu stranu.
Autor: RM/Sloboda.hr
Izvor: Slobodna Dalmacija/Direktno.hr/narod.hr