Hrvati su često skloni patetično se čuditi nečemu što je evidentno. Tako su i puštanje na privremenu slobodu Vojislava Šešelja i službena rehabilitacija Draže Mihailovića, četničkog vojvode i vođe ravnogorskog pokreta, izazvali konsternaciju u Hrvatskoj i širem „regionu“.
Ono što je bilo de facto i neslužbeno, postalo je de jure, službeno i transparentno. Međutim ova postmortem sudska rehabilitacija uslijeđuje nakon što je na simboličnoj i političko-ideološkog razini već odavno četnička megalomanska velikosrpska ideologije de fatco rehabilitirana u Srbiji, u širokim društveno-političkim slojevima, četnička ideologija koja se pokazala na djelu s fuzioniranjem i sjedinjenjem petokrake JNA i četničke kokarde u zajedničkom zločinačkom agresorskom pothvatu protiv Hrvatske.
Draža je odavno politički rehabilitiran i bilo je samo pitanje vremena kada će biti pravno rehabilitiran. Treba također podsjetiti da je beogradski sud samo iskoristio postojeće dvosmisleno srpsko zakonodavstvo i novi zakon o rehabilitaciji iz 2006. kada je srpski parlament zdušno usvojio zakon koji otvara Pandorinu kutiju.
Kad bi bili krajnje konzistentni i pozivali se na taj pravni presedan, zašto ne bi Hrvatska tražila rehabilitaciju bivših generala NDH Tomislava Rolfa, Vjekoslava Servatzya, Slavka Štancera, Đure Gruića, koji su svi ekspeditivno streljani ili ubijeni na Bleiburgu, rehabilitaciju NDH ministara Vokića i Lorkovića koji su se urotili protiv Pavelićeve vlade u kolovozu 1944. godine i tražili prelazak NDH na stranu Saveznika?
Nedavno je Srbija s neznatnom oporbom (24 naspram 250 zastupnika) izjednačila u pravima Titove partizane i Mihailovićeve četnike. Srbija je time afirmirala stav kako su i komunisti i velikosrpski fašistički kolaboracionisti pobjedničke strane u Drugom svjetskom ratu. Takva rehabilitacija ne bi trebala puno smetati niti Zapadu, niti izazvati emocionalne poremećaja u postojećem političkom establišmentu diljem svijeta od Francuske, Velike Britanije, SAD-a i dalje impregniranih stotinama godina velikosrpskih teza i apologetskih stavova u odnosu na prvu Kraljevsku i drugu komunističku Jugoslaviju.
Pa zar nije 1948. američki predsjednik Harry S. Truman odlikovao tadašnjeg generala Mihailovića jer je navodno spasio 500 američkih pilota za vrijeme Drugog svjetskoga rata?
Zar nije general De Gaulle također odlikovao Mihailovića 1943. kao simbol antifašističkog otpora?
Nije li čiča Draža krasio američki magazin 25.05.1942. TIME u članku u kojem ga opisuju riječima “najveći partizanski ratnik Europe”?
Njegova je rehabilitacija zapravo kruna na dugi proces velikosrpske propagande i lažne indoktrinacije zapadnih političkih elita o dobrobiti Jugoslavije i velike Srbije. Zapad je bio čuvar prve i druge Jugoslavenske tvorevine isključivo radi geopolitičkih interesa i stvaranja „tampon zone“ (politika tzv. cordon sanitaire) radi sprečavanja germanskog geopolitičkog utjecaja na to područje.
Bio na vlasti čupavi i dlakavi monarhist ili uglađeni komunist koji je pušio kubanske cigare i skupljao luksuzne aute, Zapadu je bilo svejedno. Sporiti oko toga da li je čiča Draža zaista bio antifašist ili ne, jesu li partizani bili istinski antifašisti, a četnici kvislinzi kolaboracionisti, šuplja je i beskrajna priča.
Srpski su se partizani rame uz rame s četnicima borili za istovjetni cilj velike Srbije, jedni preko kominterne i komunističke titoističke ideologije, drugi preko engleskog dvora. Kraljevski dinastijski ili komunistički oblik Jugoslavije, sasvim svejedno, jer to je samo bio državni okvir ostvarivanja i hegemonije velike Srbije. Onome kome još danas nije jasna ta činjenica naivac je ili neznalica.
Pred kraj rata u Jugoslaviji 1945. mnoge četničke jedinice povlače se preko Hrvatske i Slovenije u Austriju na predaju saveznicima, ili skidaju uniforme, briju brade i prelaze na stranu partizanskih jedinica (čime je mnogo četnika ostalo nekažnjeno, te su se infiltrirali u Komunističku partiju i predstavljali kao osloboditelji Jugoslavije).
Također treba podsjetiti da su četnici koji su stradali na Bleiburgu bili crnogorski separatisti pod vodstvom Sekule Drljevića, i borili se protiv Titovih partizana, ali i protiv četnika Mihailovića.
Notorna je povijesna činjenica da krajem rata dolazi do masovnog prijelaza četničkih formacija u sastav tadašnje Titove narodne oslobodilačke vojske, zamjenjuju kokarde petokrakama i zajedno u marševima smrti od Dravograda do Đevđelije provode pokolj nenaoružanih civila i zarobljenika tadašnje hrvatske vojske NDH.
Velika preobrazba četnika u partizane dogodila se 1944. 1943. u užoj Srbiji je bilo oko 22.000 partizana, a godinu dana kasnije oko 204.000 ili ukupno u Srbiji 264.000. Tito im je, tražeći njihovu pomoć, nudio amnestiju 17. kolovoza 1944. Mjesec dana kasnije kralj Petar II. iz Londona poziva svoje četnike da se pridruže partizanima.
Kad su pod ruskim vodstvom partizani ušli u Beograd, nastao je pravi stampedo prelaska četnika u partizane. Američki povjesničar Philip J. Cohen u tom smjeru ističe u knjizi “Tajni rat protiv Srbije“ (Serbia’s Secret War. Propaganda and the Deceit of History, Texas A&M University Press, College Station, 1996″):
“Uključivanje četnika i drugih velikosrpskih elemenata u komunističke upravne strukture u Beogradu omogućilo je ukorjenjivanje velikosrpske ideologije i osiguralo njezin nastavak putem novoga sredstva – jugoslavenskoga komunizma”.
Četnički kolaboracionizam sa nacistima je toliko bio strastven da je sam četnički general M. Nedić vođa marionetske Vlade u tadašnjoj okupiranoj Srbiji, pisao Hitleru da se Srbija može smatrati prvom državom u kojoj je postignuto ‘konačno rješenje’ istrebljenjem 94% srpskih Židova” (Paolo Frusca, Genocid na Balkanu u ime Velike Srbije).
Prema tome, kad se rehabilitira Dražu Mihailovića to je kao da šaljete poruku da se indirektno rehabilitira i legitimira velikosrpski Miloševićevi pothvati, JNA i Šešeljevi četnički, zločinački pothvati, unatoč svim haškim presudama protiv srpskih ratnih zločina.
U Miloševićevoj Srbiji 2009. godine osnovana je na državnoj razini nacionalna komisija za utvrđivanje ratnih jama i žrtava komunizma, redovito se organiziraju javne rasprave i izložbe posvećene žrtvama komunizma, dok treba podsjetiti da Hrvatska još uvijek ostaje opterećena NDH-azijom, još uvijek nije skroz na čisto niti sa domovinskim ratom kojeg se kriminalizira.
Dok se u Srbiji rehabilitira Dražu u Hrvatskoj se glorificira Broza Tita kojeg Nijemci uspoređuju sa Staljinom. Riječ je o dvostrukoj dijagnozi stanja svijesti srpske nacije koja se još uvijek nije suočila s velikosrpskom ideologijom, dok u Hrvatskoj prevladava amnezijsko stanje svijesti koja se ne želi suočiti s komunističkim prošlošću.
Ta se dijagnoza zove negacionizam (ratnih i poratnih) zločina protiv čovječnosti i zanima me kako će se Srbija nositi ulaskom u EU sa strogim zakonima koji zabranjuju takvu vrstu negacionizma.
Jedino zbog čega se treba zabrinuti domaća i šira javnosti jest kako će sada čiča Draža uskoro ući na velika vrata u postmodernu civiliziranu EU i biti dočekan od visoko civiliziranih i dobro odgojenih mirotvornih europskih elita? Jer kada čiča Draža ulazi, ulazi skupa sa svojom egzotičnom svitom alkoholiziranih mintingaša i balkansko-hajdučijskom družbom.
Možda treba brzo osnovati jedan zasebni EU ured za normizaciju mjerenja dužine četničke brade, usvojiti prikladni kodeks ponašanja i dress-kod sa šubarama od sintetične kože i formatiziranim stiliziranim mrtvačkim glavama, da ne podsjeća suviše na balkanoidne koljače.
Za post-četnike čiče Draže predstoji cijeli spektar EU lessons learned u pogledu izgleda, kozmetike i dozvoljene retorike, možda u konačnici četnici postanu zaštićena manjina EU sa posebnom brigom.
Čiča Draža ulazi u panteon velikih europskih antifašista, mirotvoraca i demokrata, a kada Srbija uđe u EU, nova će zvijezda vijoriti uz europsku himnu Ode radosti, uz poznate stihove psihijatra i velikog četnika Raškovića („Luda zemlja“):
“Mi smo Srbi Adamova roda, narod tragične i božanske sudbine; u postanku našeg etničkog identiteta spoj je neba i nacionalnog identiteta”.
Autor: Jure Vujić/Večernji list