crna-gora-zastava

Od svih naših teritorijalnih susjeda, oni najjužniji (Crnogorci) nekako su u najslabijem kontaktu s nama: mediji ih spominju samo tijekom sezone kao kakvu – takvu turističku konkurenciju i 6. prosinca kada ih okrivljuju za napad na Dubrovnik (za što su zapravo odgovorni JNA i velikosrbi iz trebinjske općine, Crnogorci su se za svoj dio krivice već odavno ispričali). Tu površinom i stanovništvom najmanju bivšu SFRJ – republiku prosječni je Hrvat (i ne samo Hrvat) dugo smatrao nekakvom srbijanskom provincijom, zatucanom do boli, smještenu Bogu iza nogu i lišenu bilo kakve perspektive za razvoj. I bio bi skoro pa u pravu. Međutim, otkako se Crna Gora nekako uspjela osamostaliti od Srbije i započeti svoj nezavisni put, započela je s ubrzanom urbanizacijom ruralnih i zaostalih predjela te s masovnom promocijom prelijepe jadranske obale i snježnih vrhunaca donjih Dinarida, dotad malo poznatih široj svjetskoj javnosti.

No, činom osamostaljenja nad Cetinje i Durmitor nadvile su se i velike dileme i problemi iz prošlosti. Prije svega, jedina organizacija koja nikada nije ni prestala propagirati ideju “velike Srbije”, Srpska Pravoslavna Crkva traži da crkvena imovina u nezavisnoj i suverenoj Crnoj Gori ostane u njezinim rukama, dok u isto vrijeme brani i ne priznaje autokefalnost Crnogorske Pravoslavne Crkve, što je grubo kršenje zaključaka Nikejskog i Kalcedonskog Sabora i kosi se sa svim zakonima pravoslavnog kršćanstva (istu stvar SPC provodi i u Hrvatskoj i Makedoniji). Nadalje, brojni bogati Rusi koju su za vrijeme prilično destabilizirane SiCG tvorevine, a pogotovo nakon pada Miloševića pokupovali golema zemljišta u Boki Kotorskoj i Južnom Primorju sada se ne žele odreći zemljišta koja pripadaju ili bi trebala pripadati državi, a koja su u već spomenutim anarhičnim okolnostima ilegalno prodana istima. To su uglavnom najljepše plaže, vinogradi i stare vile na periferiji Herceg – Novog, Kotora, Budve, Bara, Ulcinja, pa čak i Svetoga Stefana, svojevrsnog simbola crnogorskog turizma oko kojeg trenutno bageri otkopavaju nepoznatom ruskom milijarderu golemi bazen i golf – teren.

crna-gora-zastava01

Treći i najveći problem mlade crnogorske države je svakako odnos s centrima moći prema kojima bi se službena Podgorica trebala usmjeriti. Davna dilema crnogorskih kneževa o usmjerivanju prema Istoku ili Zapadu, što je tada značilo izbor između Hrvatske i Srbije, sada je prerasla granice “Balkana” i svela se na odabir između Europske unije i Ruske Federacije. Argumenata za izbor i jedne i druge opcije kao patrona ima mnogo. Crnogorci od odbacivanja srpskog dinara 2007. imaju euro kao svoju službenu valutu (jedina zemlja izvan EU i monetarne Unije koja ima na to pravo!), a i kandidatura za euroatlantske integracije i vojna suradnja s hrvatskom vojskom, koja opskrbljuje Oružane snage CG s najvećim dijelom oružja i opreme, veliki su primjeri postupnog okretanja ove države Zapadu.

Međutim, pravoslavna vjera i mentalitet (koji dominiraju crnogorskim narodom još od 12. stoljeća i nasilnog prevođenja tada katoličke Crvene Hrvatske na istočno kršćanstvo pod srpskim voždom Stefanom Nemanjom), utjecaj službenog Beograda koji odbija do kraja ispustiti iz ruku jedinu vezu Srbije s morem, kao i spomenuti ruski milijarderi koji u svojim sporovima s Podgoricom uživaju i potporu Putinove vlade, lanci su koji drže Crnu Goru i dalje čvrsto vezanu za Istok.

Jedna anegdota iz 4. stoljeća kaže da su pri diobi Rimskog Carstva na Istočno i Zapadno carevi Arkadije i Honorije namjeravali crtu razgraničenja povući od Drine daleko na jugoistok, skoro pa na Solun, no vladar Istoka Arkadije ju je zbog želje da vlada ugodnim kupalištima na južnomakedonskim jezerima ipak povukao na zapad današnje Crne Gore, dok je zapadno od nje ostala zapadnorimska provincija Dalmacija. Tko zna, da nije bilo čari Ohrida, možda bi se danas Podgoricom i Cetinjem vile zastave Hajduka za proslavu njegove 103. godišnjice, o Kotoru da i ne govorimo…

Autor: Juraj Njegovan pl. Bälën
Foto: AFP