antun babić izbori vlada

U zadnja dva tjedna napisao sam dva komentara u svezi parlamentarnih izbora. Jedan nekoliko dana prije izbora, a drugi dva sata nakon objave neslužbenih rezultata izbora od strane DIP-a. U prvom komentaru, šest dana prije izbora,  predložio sam da HDZ otupi oštricu «agitpropovske» (Bujica) propagadne protiv MOST-a. Već sam tada bio uvjeren da će MOST dobiti veliki broj mandata (o tome svjedoči moja email poruka jednom članu MOST-a). U drugom komentaru odmah nakon izbora predložio sam da predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko predloži nekog drugog vodećeg člana HDZ-a za mandatara vlade, jer bi to moglo značajno olakšati pregovore s MOST-om i osigurati sastavljanje čvrste Vlade od strane domoljubnih stranaka. To je bilo prije još uvijek nedovoljno objašnjenog (nekakav prijeki sud)  izbacivanja Drage Prgometa iz MOST-a. Odmah ističem da nisam nikakav apologet Drage Prgometa. On je dovoljno sposoban da se sam brani.

HDZ i Karamarko su izgubili već dobivene izbore. Prije dvije godine izražavao sam veliko čuđenje zbog neaktivnosti HDZ-a u oporbi. SDP-e je tada bio toliko slab da je trebalo samo malo zaljuljati narod i tražiti ostavku Vlade i nove izbore. Teško je sada reći je li se radilo o tome da Tomislav Karamarko nije imao hrabrosti za tako radikalan, ali demokratski potez, ili je nešto drugo bilo posrijedi.

Gdje je i što radi politička oporba u Hrvatskoj?

Evo što sam na tu temu ponašanja oporbe (HDZ-a) napisao 14. srpnja 2014. godine:

«Za mnoge hrvatske domoljube u Domovini i diljem svijeta veću zabrinutost od ponašanja sadašnjih najodgovornih vladajućih političara u Hrvatskoj izaziva ponašanje i totalno nesnalaženje političke oporbe, kako one koja je okupljena oko HDZ-a tako i onog manjeg i slabijeg dijela oporbenih stranaka koje nastoje zajednički nastupati u okviru Saveza za Hrvatsku. U rijetko kojoj demokratskoj državi na svijetu postoje tako zreli uvjeti za promjenu vlasti kao što je to slučaj u Hrvatskoj. Vlast u Hrvatskoj valja se po ulici, ali, barem tako izgleda, nitko ju ne želi uzeti, jer je taj krumpir previše vruč. Stjeće se dojam kako se oporba  ponaša kao da je u strahu od preuzimanja vlasti u Hrvatskoj. Pomisao kako se pak zapravo radi o nekom dogovoru između vlasti i oporbe, bila bi previše za progutati i za naše hrvatske prilike».

SDP-e je tada bio toliko slab, a premijer Milanović toliko nepopularan, da je trebalo samo malo zaljuljati narod i tražiti ostavku Vlade i nove izbore. Teško je sada reći je li se radilo o tome da Tomislav Karamarko nije imao hrabrasti za tako radikalan, ali demokratski potez, ili je nešto drugo bilo po srijedi.

Termin relativan pobjednik je irelevantan

Pravi razloga za pisanje ovog komentara su (razumljive) sirove emocije brojnih članova HDZ-a, koji nikako ne mogu prihvatiti nepobitnu činjenicu da Tomislav Karamarko i HDZ-e nisu dobili izbore. Termin «relativni pobjednici» je retorika s kojom se samo želi opravdati činjenicu da je HDZ, pod vodstvom Tomislava Karamarka, pronašio kazneni udarac u zadnjoj sekundi utakmice protiv SDP-a i Zorana Milanovića. HDZ je u drugom poluvremenu utakmice bio nešto aktivniji, dok je u prvom poluvremenu teren potpuno prepustio izuzetno lošem timu SDP-a. Rezultat izbora je stoga bio da nije bilo pobjednika koji može odmah sastaviti Vladu. No, i jedna i druga koalicija sada potpuno neopravdano tvrde da su oni pobjednici.

Matematika je neumoljiva

Kao i u nogometu tako i u politici postoje velike i duboke emocije, ali te emocije ne donose pobjedu nego samo golovi i dovoljan broj izabranih zastupnika. Tako i u politici, pobjeda na izborima i formiranje vlade je matematičko pitanje, a ne stvar osobne emocije. Domoljubna koalicija na izborima je dobila je 59 zastupničkih mjesta od 151 zastupničkog mjesta koliko ih sveukupno ima u Hrvatskom saboru, a sve ostale stranke zajedno su dobile 92 zastupnika, puno više od Domoljubne koalicije. Dakle, iako bih ja osobno sigurno volio da to nije tako (unatrag nekoliko mjeseci nudio sam moje PR iskustvo HDZ-u, ali sam bio odbijen), HDZ-e nije pobjednik izbora koji su održani 8. studenoga 2015. godine, jer s tim brojem zastupnika (59) nema većinu u Hrvatskom saboru. Da bi bila sastavni dio buduće vlade, Domoljubna koalicija mora dobiti potporu još najmanje 17 novoizabranih zastupnika. A to je sada jako neizvjesno.

Veliki gubitak povjerenja javnosti 

Karamarko je nakon izbora još više izgubio ugled među svim glasačima, pa i onima koji inače glasaju za HDZ.  Njegovo trenutno inzistiranje na tome da on pod svaku cijenu ostane na čelu HDZ-a bit će dugoročna katastrofa za tu stranku i hrvatsku državu. To se uostalom jako kosi i s praksom i iskustvima u svim zrelim zapadnim demokracijama, a Hrvatska to želi postati. Ako smo spremni prihvatiti najveća zapadna dostignuća u medicini, informatici itd., zašto onda odbijamo prihvatiti zapadno i demokratsko iskustvo i u politici tj. društvenom životu? Onaj koji ne donese hranu na tanjur mora otići.

Poučan primjer

U tom pogledu evo jedan vrlo poučan primjer i iskustvo iz demokratskog svijeta iz 1983. godine u Australiji. Da bi osigurala stopostotnu pobjedu protiv Konzervativne vlade, koja je tada bila na vlasti, svega nekoliko sati  prije nego što će predsjednik Vlade Australije Malcolm Fraser objaviti datum izbora Radnička stranka (Labor Party) promijenila je svog vođu Billa Haydena i na njegovo mjesto stavila izuzetno popularnog političara Bob Hawke-a. Iako je Radnička stranka u anketama vodila nekih 20% ispred Konzervativne stranke i nije bilo nikakve sumnje da će na čelu s Bill Haydenom, koji je na tu dužnost bio izbaran šest godina ranije, Radnička stranka pobijediti na izborima, članovi parlamenta i drugi vodeći dužnosnici te stranke htjeli su biti 101% sigurni da će pobijediti, pa su bez imalo samilosti smijenili dotadašnjeg vođu Bill-a Haydena-a. Dakle, u politici u demokratskim zemljama vlada čvrsta praksa da svaki vođa stranke koji postane nepopularan među glasačima i ne donose pobjedu na izborima mora sam dati ostavku ili će u protivnome biti smijenjen. Bob Hawke je kasnije Bill-a Hayden-a nagradio s izuzetno visokim položajem generalnog guvernera – predstavnika engleske kraljice u Australiji. I Tomislava Karamarka se može na razne načine nagraditi za njegov veliki udio u podiznaju HDZ-a iz mrtvih.

Kome Predsjednica Republike Hrvatske može dati mandat za sastavljanje Vlade?

Članak 97. Ustava RH vrlo jasno kaže da Predsjednica «povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine zastupnika…». Dakle, tu nema nikakve dileme. Da bi izbjegla nedavni portugalski slučaj, i svoju kompromitaciju, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović treba biti sigurna da Tomislav Karamarko (ako tako odluči HDZ-e) ili Zoran Milanović, vođa koalicije Hrvatska raste imaju sigurnih 76 potpisanih izjava izabranih zastupnika da podržavaju jednu ili drugu koaliciju. U sadašnjoj teškoj političkoj situaciji i u svijetu, neizmjerno je važno da hrvatska Predsjednica ne dovede u pitanje svoj intetgritet i povjerenje koje je dobila od strane hrvatskog naroda na izborima početkom ove godine. Strašno je i pomisliti što bi s Hrvatskom sada bilo da je Ivo Josipović dobio drugi mandat.

Portugalski slučaj

Hrvatska si nikako ne može učiniti ono što se nedavno dogodilo u Portugalu. Nakon izbora koji su održani 4. listopada 2015. godine portugalski predsjednik Anibal Cavaco Silva dao je mandat za manjinsku Vladu vođi konzervativne koalicije «Portugal naprijed», koja je na izborima dobila 107 zastupničkih mjesta, od ukupno  230 mjesta u parlamentu. No, kako se očekivalo, prije pet dana, 10. studenoga 2015.  koalicija lijevih stranaka, koje su zajedno dobile 122 zastupnička mjesta, izglasala je nepovjerenje manjinskoj Vladi i tako ju srušila. To je naravno izazvalo veliku političku krizu u Portugalu, a predsjednik Portugalaizložen je žestokim kritikama zbog tog čina. Dakle, matematika je neumoljiva. Pobjednik je onaj koji ima većinu zastupnika u parlamentu, a ne «relativni» pobjednik.

HDZ-e još nije prošao temeljitu katarzu, i dalje vladaju faraoni

Nažalost, HDZ-e nije još prošao kroz potpunu i potrebnu katarzu, nakon katastrofalnog vladanja vođa HDZ-a i premijera Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Prvi je u zatvoru, a Kosorica je od članaice HDZ-a postala saveznica najvećeg neojugoslavena u Hrvatskoj, bivšeg predsjednika RH Ive Josipovića. Nevjerojatna je tolerancija hrvatskog čovjeka i članova stranaka kad je riječ o stranačkim vođama. Stranačke vođe se ponašaju kao faraoni, a članovi stranke kao robovi i sluge tih faraona. Došlo je vrijeme da se svi skupa oslobodimo tog straha, jer ćemo inače u budućnosti doživjeti još veće političke, gospodarske i sigurnosne katastrofe.

Predsjednici Vlada i stranaka trebaju odgovarati narodu i članovima, a ne obrnuto, kako je sada. Iako su ti hrvatski faraoni djelomično odgovorni za njihovo takvo ponašanje, najveća odgovornost je ipak na nama građanima i članovima stranaka. Mi se rastapamo od veselja kad se predsjednik Vlade ili stranke uslika s nekim od nas ili nas potapša po ramenu. U demokratskim zemljama većima građana uopće nema potrebu ni slikati se s njihovim političarima ili tražiti njihov blagoslov tj. mislost za neke mrvice s njihovog stola. Probudimo se konačni svi skupa prije nego bude potpuno kasno.

Treći svjetski rat već je počeo

Situacija u Hrvatskoj i svijetu je preozbiljna. Više se ne radi o tome što bi nam se moglo dogoditi za nekoliko godina, nego ono što nam se već događa. A kako je rekao Sveti Otac Franjo, događa nam se Treći svjetski rat.

Dakle, sve ovo što pišem, a temelji se na mojem dugogodišnjem političkom iskustvu, ima samo jednu svrhu i jedan cilj. Natjerati odgovorne u HDZ-u da  trebaju poduzeti sve što je moguće da se Milanović i SDP-e ne vrate natrag na vlast u Hrvatskoj.

Na samom kraju ne mogu odoljeti, a da ne spomenem kako je ostavljanjem velikog broja ljudi koji su suodgovorni za sve što su Sanader i Kosorica radili, Karamarko unaprijed izgubio najmanje deset zastupničkih mjesta, koji bi mu sada dali stvarnu  i veliku šansu da bude ne samo mandatar, nego i predsjednik Vlade.

Izdaja i ponižavanje Hrvata izvan Domovine

Što pak reći o Karamarkovom odnosu prema hrvatskom iseljeništvu, koje je najčvršći i najlojalniji saveznik HDZ-a? Stavljanje Ivana Šukera na listu za dijasporu, koji je izvrijeđao najpoznatije hrvatske znanstvenike u svijetu, bila je velika sramota i još veća pljuska Hrvatima izvan Domovine.

Autor: Antun Babić