Zbog pritiska LGBT udruga u Americi je trenutno na djelu uvođenje zakona o zabrani konverzijske ili reparativne terapije prema maloljetnicima. Radi se o psihoterapiji liječenja neželjene istospolne privlačnosti. Autorica ovog članka je potpredsjednica Američkog zbora pedijatara koja predsjedava Odborom za adolescentsku seksualnost. Također je članica Američke akademije pedijatara. U tekstu se analizira potpuna znanstvena neutemeljenost takvih zabrana i navode se relevantne studije koje dokazuju fluidnost seksualne orijentacije u adolescenciji. Budući da se visoke stope promjene homoseksualne privlačnosti događaju spontano, sasvim je logično i razumno zaključiti da bi mnogi adolescenti koji bi zatražili terapiju promjene seksualne orijentacije u tome stvarno i uspjeli.
Univerzalna zabrana konverzijske terapije jedan je od ciljeva LGBT udruga širom svijeta uz obavezno uvođenje homoseksualne propagande u osnovnim i srednjim školama, pa čak i vrtićima. Njihove priče o tome da samo žele toleranciju i prihvaćanje sve su manje uvjerljive. Kao osvetu hrvatskim građanima što su na referendumu o braku uvjerljivo glasovali za brak između žene i muškarca Milanka Opačić najavila je 1. prosinca 2013. da će najvjerojatnije od sljedeće školske godine zdravstveni odgoj koji je u ovoj školskoj godini bio pilot-projekt postati redovni predmet. Ne bi li ministrici koja vodi resor socijalne politike i mladih primarna briga trebala biti zaštita dječjih prava, a ne provođenje ciljeva LGBT udruga?
Ne bi li istospolno orijentiranim tinejdžerima trebalo dati šansu za promjenom?
Autor: Michelle A. Cretella
14. veljače, 2014. (MercatorNet) – U 2013. savezne države Kalifornija i New Jersey donijele su zakone kojima se psihijatrijskim stručnjacima zabranjuje pružati usluge promjene seksualne orijentacije (SOCE) maloljetnicima. Massachusetts, Pennsylvania, Ohio, New York, Minnesota i Maryland razmatraju uvođenje sličnih zakona. Međutim, nedavno je ovaj zakon propao u parlamentu savezne države Virginije, dok je u Kaliforniji nastupila obustava zakona jer su se protivnici zakona žalili pri Vrhovnom sudu SAD-a.
Treba razjasniti da se aktualna rasprava odnosi na to treba li zabraniti dobrovoljnu (a ne prisilnu) SOCE terapiju koju stručnjaci pružaju maloljetnicima koji pate zbog svojih neželjenih homoseksualnih osjećaja. Podrška zabrani temelji se na četiri tvrdnje. Prvo, tvrdi se da je seksualna orijentacija fiksna i prirođena osobina ličnosti. Drugo, tvrdi se da su homoseksualne privlačnosti u adolescenciji trajne. Treće, tvrdi se da homoseksualno ponašanje sa sobom ne nosi nikakve zdravstvene rizike u usporedbi s heteroseksualnim ponašanjem, i konačno četvrto, tvrdi se da su znanstvena istraživanja pokazala univerzalnu štetnost SOCE terapije. Nijedna od ovih tvrdnji, međutim, nije znanstveno utemeljena.
Homoseksualnost nije prirođena
Identični blizanci imaju potpuno isti genetički materijal te su u maternici izloženi istom hormonalnom okruženju. Da je homoseksualnost genetski uvjetovana poput rase ili određena samo hormonskim okruženjem u maternici, svi identični (jednojajčani) blizanci bi tada imali istu seksualnu orijentaciju u 100 posto slučajeva. Umjesto toga, u najviše 20 posto slučajeva se događa da su oba jednojajčana blizanca homoseksualci.[1] Dr. Francis Collins, bivši voditelj Projekta ljudskog genoma, najbolje je to formulirao kada je napisao da seksualna orijentacija „nije čvrsto zapisana u našem DNK, a o kojim god genima da ovisi, ne radi se o nečemu što je unaprijed determinirano već isključivo o predispozicijama.”[2]
Američko društvo psihijatara priznaje da „[i]ma ljudi koji vjeruju da je seksualna orijentacija urođena i nepromjenjiva; međutim, seksualna orijentacija je nešto što se razvija tijekom čitavog života osobe.”[3] Psihodinamične i socijalno-kognitivne teorije o homoseksualnosti nikada nisu pobijene. Postoje čvrsti znanstveni dokazi o tome da kod nekih ljudi roditeljski i društveni utjecaji, a to uključuje i traume iz djetinjstva, mogu doprinijeti nastanku istospolne privlačnosti.[4],[5] Takvi adolescenti imaju pravo na terapiju zbog svojih trauma i ne zaslužuju dodatnu traumu time što im zakonodavac dodijeljuje lažni seksualni identitet.
Tijekom adolescencije homoseksualna privlačnost više je fluidna nego fiksna
Adolescencija je dobro poznata kao razdoblje seksualne fluidnosti i posebice nestabilnosti kada se radi o istospolnim privlačnostima. 2007. godine Savin-Williams i Ream proveli su opširnu longitudinalnu studiju koja je dokumentirala toliko velike promjene u privlačnosti kod ispitanika u dobi od 16 i 17 godina da su se morali zapitati da li uopće koncept spolne orijentacije ima ikakvo značenje kod adolescenatakoji su osjećali istospolnu privlačnost. 75 posto adolescenata koji su doživjeli prve homoseksualne privlačnosti u dobi od 17-21 godina promijenili su se i nakon toga doživljavali isključivo heteroseksualnu privlačnost.[6] Ovi su rezultati bili u oštrom kontrastu sa stabilnošću koju su pronalazili kod adolescenata koji su osjećali heteroseksualnu privlačnost. Među ovim adolescentima, čak 98 posto je zadržalo isključivo heteroseksualnu privlačnost i u odrasloj dobi.[7] Druga studija koja je pokazala da postoji značajan odmak od istospolnih privlačnosti u adolescenciji obuhvatila je ispitivanje na 13 840 mladih osoba. Od onih koji su na početku bili „nesigurni“ u vezi svoje seksualne orijentacije, 66 posto njih je postalo isključivo heteroseksualno.[8]
Nijedna studija još nije ispitala stope uspješnosti SOCE terapije kod adolescenata. Međutim, ukoliko se tako visoke stope promjene homoseksualne privlačnosti događaju spontano, tada je sasvim logično i razumno zaključiti da bi mnogi adolescenti koji bi zatražili terapiju promjene seksualne orijentacije u tome stvarno i uspjeli.
Homo/bi-seksualno ponašanje sa sobom nosi velike zdravstvene rizike
Mnogi su razlozi zbog kojih bi adolescenti, naročito muški, koji pate zbog neželjene homoseksualne privlačnosti zatražili terapiju. Prema podacima američkog Centra za kontrolu bolesti, u razdoblju od 2006.-2009. godine najveća stopa porasta dijagnosticiranih infekcija HIV-om bila je kod mladića u dobi od 13-24 godine koji su imali seksualne odnose s muškarcima, više nego u svim ostalim skupinama. [9] Među muškim adolescentima u dobi od 13-24 godina oko 91 posto svih dijagnosticiranih infekcija HIV-om uzrokovano je muško-muškim spolnim kontaktom.[10] Razlog tome je što je receptivni analni odnos 20 puta rizičniji od receptivnog vaginalnog odnosa.[11]
Povrh toga, u usporedbi s heteroseksualnom mladeži, neheteroseksualna mladež nalazi se pod povećanim rizikom (medijan 76 posto kod biseksualaca; 63,8 posto kod homoseksualaca) od zaraze drugim spolno prenosivim bolestima zbog uživanju u nikotinu, alkoholu i drogama i sklonosti ponašanju koje dovodi do nasilja, depresije i suicida.[12]
Ne postoji znanstveni dokaz o štetnosti SOCE terapije
Ne postoji terapija koja nije nimalo štetna. Kod svih vrsta psihoterapije namijenjenih liječenju raznih psihičkih stanja i oboljenja postoji nevjerojatno visoki postotak koji ukazuje da se stanje kod 14-24 posto djece pogorša za vrijeme psihoterapije.[13] Ne postoji niti jedna studija koja dokazuje da SOCE terapija uzrokuje štetu veću od ili jednaku ovoj osnovnoj liniji. [14] Istraživanje koje se navodi kao „dokaz“ univerzalne štete koju uzrokuje SOCE terapija je studija iz 2002. godine koju su proveli Shidlo i Schroeder iako sami autori nikada nisu tako nešto tvrdili. Umjesto toga su naveli: „[Ova studija] ne pruža informacije o incidenciji i stopi neuspjeha, uspjeha, štete ili kršenja etičkih načela u konverzijskoj odnosno reparativnoj terapiji [tj. SOCE terapija].“[15] Međutim, postoji veliki broj istraživanja nad osobama koje su imale pozitivna iskustva i rezultate sa SOCE terapijom.[16],[17],[18],[19]
Zaključak
Tvrdnje protivnika SOCE terapije nemaju znanstvenu utemeljenost. Stoga Američki zbor pedijatara i Nacionalna asocijacija za istraživanje i liječenje homoseksualnosti inzistiraju na tome da adolescenti zadrže svoje pravo na odabir SOCE terapije, uz puni informirani pristanak, koju će provoditi stručnjaci iz tog područja.
Autorica je liječnica Michelle Cretella, potpredsjednica Američkog zbora pedijatara koja predsjedava Odborom za adolescentsku seksualnost. Također je članica Američke akademije pedijatara. U potpunosti referencirana verzija ovog članka objavljena je na internet stranici Američkog zbora pedijatara.
Reference
[1] Collins, F. „Božji jezik: Znanstvenik pruža dokaz za vjerovanje“ (The Language of God: A Scientist Presents Evidence for Belief) New York. Free Press. 2007 (p.260).
[2] Ibid. p.263.
[3] Brošura Američkog društva psihijatara dostupna je na sljedećoj poveznici: http://www.psychiatry.org/mental-health/people/lgbt-sexual-orientation [zadnji pristup podacima 13. veljače, 2014.].
[4] Roberts AL., Glymour MM., Koenen KC. „Utječe li zlostavljanje u djetinjstvu na seksualnu orijentaciju u odrasloj dobi?“ (Does maltreatment in childhood affect sexual orientation in adulthood?) Arch Sex Behav. 2013 Feb;42(2):161-71. doi: 10.1007/s10508-012-0021-9. Epub 2012 Sep 14.
[5] Alanko, K., Santitila, P., Sato, B., Jem, P., Johansson, A., et al. (2011). „Testiranje kauzalnih modela veze između netipičnog spolnog ponašanja i odnosa djeteta i roditelja“ (Testing causal models of the relationship betwen childhood gender atypical behavior and parent-child relationship) British Journal of Developmental Psychology, 29, 214-233. doi: 10.1348/2044-835X.002004
[6] Savin-Williams, RC and Ream, GL (2007), „Prevalencija i stabilnost komponenti seksualne orijentacije tijekom adolescencije i rane mladosti“ (Prevalence and Stability of Sexual Orientation Components During Adolescence and Young Adulthood) Archives of Sexual Behavior, 36, 385-394.
[7] Ibid.
[8] Ott, MQ, Corliss, HL, et. al. (2011), „Stabilnost i promjene u samoproglašenoj seksualnoj orijentaciji i identitetu kod mladih: Primjena metrike mobilnosti“ (Stability and Change in Self-Reported Sexual Orientation Identity in Young People: Application of Mobility Metrics), Archives of Sexual Behavior, June; 40(30): 519-532. Published online 2010 December 2. doi: 10.1007/s10508-010-9691-3
[9] http://www.cdc.gov/healthyyouth/sexualbehaviors/pdf/hiv_factsheet_ymsm.pdf [zadnji pristup podacima 12. veljače, 2014.].
[10] Ibid.
[11] Grossman, M. (2009) „Što vi to predajete mojem djetetu?“ (You’re Teaching My Child What?) Regnery Publishing, Inc. Washington, DC , str. 87.
[12] Kann, L., Olsen, E., et.al. „Seksualni identitet, seksualni kontakti prema spolu i zdravstveno rizična ponašanja među srednjoškolcima – Pregled rizičnog ponašanja kod mladih, Odabrane stranice, Sjedinjene Države“ (Sexual Identity, Sex of Sexual Contacts, and Health-Risk Behaviors Among Students in Grades 9-12 — Youth Risk Behavior Surveillance, Selected Sites, United States, 2001-2009.) MMWR/June 6, 2011/Vol. 60
[13] Lambert (2011). „Istraživanje o psihoterapiji i njenim učincima“ (Psychotherapy research and its achievements) In J.C. Norcross, G.R. VandenBos, & D.K. Freedheim (eds.), History of psychotherapy: Continuity and change (2nd ed., pp. 299-332).
[13] Lambert (2011). „Istraživanje o psihoterapiji i njenim učincima“ (Psychotherapy research and its achievements) In J.C. Norcross, G.R. VandenBos, & D.K. Freedheim (eds.), History of psychotherapy: Continuity and change (2nd ed., pp. 299-332).
[14] Rosik, C. „Potpuno pomanjkanje znanstvene utemeljenosti zabrane konverzijske terapije prema maloljetnicima“ (The (Complete) Lack of a Scientific Basis for Banning Sexual-Orientation Change Efforts with Minors) dostupno na poveznici: http://www.narth.com/#!narth-analysis-of-soce-ban/c1q8f [accessed February 13, 2014].
[15] Shidlo, A., & Schroeder, M. (2002). „Promjena seksualne orijentacije: Izvješće pacijenata“ (Changing sexual orientation: A consumers’ report) Professional Psychology: Research and Practice, 33(3), 249-259.
[16] Santero, P., Whitehead N., Ballasteros, (2014) „Učinci promjena nakon terapije kod muškaraca iz SAD-a s neželjenom istospolnom privlačnošću“ (Change Effects in U.S. Men with Unwanted Same-Sex Attraction after Therapy) Psychological Reports (in process; personal communication w/ Dr. Whitehead February 3, 2014).
[17] Karten, EY and Wade, JC (2010). „Pokušaji promjene seksualne orijentacije kod muškaraca: Perspektiva klijenta“ (Sexual Orientation Change Efforts in Men: A Client Perspective.” Journal of Men’s Studies) 18, 84-102.
[18] Spitzer, R.L. (2003). „Mogu li neki homoseksualci i lezbijke promijeniti svoju seksualnu orijentaciju? 200 ispitanika svjedoče o promjeni s homoseksualne na heteroseksualnu orijentaciju“ (Can some gay men and lesbians change their sexual orientation? 200 participants reporting a change from homosexual to heterosexual orientation) Oct;32(5):403-17; discussion 419-72.
[19] Nicolosi, J., Byrd, A.D., Potts, R.W. (2000). „Retrospektivna svjedočenja pacijenata o promjenama homoseksualne orijentacije: Ispitivanje nad konzumentima konverzijske terapije“ (Retrospective Self-reports of Changes in Homosexual Orientation: A Consumer Survey of Conversion Therapy Clients) Psychological Reports, 86, 1071-1088.
Izvor: zdravstveniodgoj.com