Da nevjerojatnu hrvatsku stvarnost ponekad čak ni teatar apsurda ne može nadmašiti, svima je već kristalno jasno, jer gotovo da nema obitelji koja barem na neki način nije na svojim leđima osjetila neosjetljivost, banalnost i neučinkovitost našega sustava.
Stoga, ne čudi što gotovo nikoga nije pretjerano začudilo kada je petrinjski Centar za socijalnu skrb nedavno ustvrdio kako dvogodišnja Zara, djevojčica s Downovim sindromom, trajnim zdravstvenim stanjem, više nema pravo na invalidninu.
Kućni obitelji Martinović tako je umanjen za 750 kuna. Invalidnina je naime iznosila 1250, a skrb i njega, na što su gubitkom invalidnine ipak dobili pravo, iznosi sramotnih 500 kuna. Doduše, i to pravo im je, nakon žalbe, još sramotnije umanjeno na 350 kuna, jer očito, ne može se mali čovjek s rogatim bosti.
– Nije riječ o bolesti, već o stanju organizma. Imam dijete od dvije godine s Downovim sindromom, a od države nemam ništa osim jednom u deset dana fizikalnu terapiju u trajanju od 45 minuta, te dvije terapije kući.
Nemamo pravo ni na logopeda, ni na defektologa. Samo roditelji znaju koliko truda i novca treba uložiti da bi dijete u ovakvim uvjetima postiglo ikakav, pa i najmanji uspjeh – kaže Maja Karaman, koja je upućena u slučaj splitske obitelji Šarić čije dvoje djece, a riječ je dvogodišnjem i četverogodišnjem djetetu s Downovim sindromom, također nema pravo na invalidninu. Njihov slučaj sada je pred drugostupanjskim tijelom vještačenja jer logoped i psiholog, koji uopće nisu ispitani u vještačenju prvoga stupnja, moraju potvrditi da djeca imaju oštećenja i na tom području.
– Baš kao i u Petrinjskom slučaju, nalaz vještaka je bizaran. Pokazuje kako dijete ima samo tjelesna, a ne mentalna, osjetilna i intelektualna oštećenja. Naime, testovi koji mogu dokazati takva oštećenja mogu se provoditi samo na starijoj djeci, pa bebe u pravilu ostaju bez prava na ovakvu pomoć – tvrdi Maja, ukazujući na nedosljednost komisija i centara zaduženih za procjene, jer se u različitim gradovima vode različitim kriterijima.
– Ovisimo o dobroj volji liječnika, ponekad i o tome kakav im je dan. Sindrom Down je stanje organizma, imamo lakših i težih slučajeva, ali dijagnoza se nikada neće promijeniti – kaže Mikel Markić, predsjednik splitske udruge za Downov sindrom.
– Bizaran je slučaj i naše divne članice Marine Kasalo, koja se jedina zaposlila kao pomoćno osoblje u solinskom vrtiću. U trenu kada je počela primati plaću, izgubila je pravo na invalidninu, iako se natječaj na kojem je posao dobila, odnosi isključivo na osobe s invaliditetom. Odgovorno tvrdim, dok se djeca ili unuci saborskih zastupnika ne rode s Downovim sindromom ništa se neće promijeniti!
Političari u Saboru nisu u službi naroda, već državnog aparata, štite političare i novac oduzimaju onima kojima je najlakše oduzeti. Onima koji se, pritisnuti teškim životnim okolnostima, ne mogu braniti – smatra Markić, navodeći kako je njegova kći, također članica udruge, sedam godina bila na Zavodu za zapošljavanje, a tek onda zatražila invalidninu, za što je po tko zna koji put, još jednom morala pred liječnički sud.
I dok neki šute, sretni da su se konačno izborili za posao pomoćnog osoblja (Marina Kasalo, spomenuta djevojka sa Downovim sindromom za njega se sama izborila!), te ni ne spominju da su izgubili pravo na invalidninu koja bi im po svakoj logici i etičnosti trebala pripadati, nekima nikada dosta. Rupe u zakonu iskorištavaju se izvan svih očekivanja.
Marina ponosno ističe kako ona, sa Downovim sindromom, ima ugovor za stalno, a majka, zaposlena na honorarni ugovor, u pravno je lošijem statusu. Bori se tako ova djevojka i cijeni svaku kunu, no neki drugi, pametni, mladi, uspješni, prije svega zdravi ljudi, bez problema i moralnih dvojbi uzimaju veliki novac koji nisu zaradili. Jedan od aktualnih primjera svakako je Sandra Perković, sportašica i novoizabrana saborska zastupnica koja se nakon konstituirajuće sjednice, prema službenim podacima, više nije pojavila, odnosno registrirala u Saboru.
Sportski uspjesi, natjecanja, treninzi, proslava hrvatskog imena u svjetskim okvirima činjenice su koje ovoj uspješnoj sportašici nitko ne osporava, no isto tako ne može se poreći ni činjenica da će slavna bacačica diska za pet mjeseci nepojavljivanja na sjednicama dobiti 63 tisuće kuna neto.
Uz sve to, Sandra se u nekoliko navrata javno žalila na neredovito primanje olimpijske stipendije, na koju, za razliku od Marine koja je nakon formalnog zaposlenja izgubila invalidninu, nije izgubila pravo. I tako, u istom društvu, Marina prima malo za svoj rad od četiri sata, izgubila je dodatak koji joj moralno pripada, te ni minutu na radnom mjestu ne propušta (uz to se nikom ne tuži), a Sandra prima plaću a da ne dolazi na radno mjesto, te se javno žali zbog kašnjenja stipendije.
Napomenimo, Sandrinom petomjesečnom plaćom moglo bi se pokriti više od pedeset invalidnina, odnosno pune četiri godine i jedan mjesec samo tom svotom, koju saborska zastupnica zaradi činjenicom da je ušla u Sabor, pokrili bi se troškovi koje dijete sa Downovim sindromom, usprkos svim mogućim i nemogućim liječničkim vještačenjima, nepobitno zaslužuje. Svaki drukčiji scenarij nije ništa drugo do li besramno i nepodnošljivo licemjerstvo.
Izvor: Slobodna Dalmacija
Foto: EPH