postupci i osjećaji ivan biki misliti srcem mozgom

Pitanje. Ako imate psa koji vam je jako privržen i kojeg puno volite, i ako dok stojite na obali rijeke ugledate istodobno svog psa kako se utapa, a 20 m od njega se također utapa neki vama sasvim nepoznat čovjek, koga bi ste prvoga spasili – vašeg psa kojeg puno volite ili tog neznanca?

Ponašanje mora prevladati osjećaje. Mnogi, naročito razmaženi ili krivo odgojeni moji mlađi vršnjaci, sa krivim životnim vrijednostima i filozofijom, ne mogu shvatiti niti u potpunosti prihvatiti to da je važno da naše ponašanje prevlada naše osjećaje. Vrlo je malen broj ljudi na ovom svijetu kojima je iskreno stalo do toga jeste li vi sretni ili niste. Nije čest slučaj da za nečiju osobnu sreću ili radost mari više od 7 osoba. Više od toga vrlo rijetko. A ako ih i mari 7, preostalih 7 milijardi na planeti sigurno ne mari.

Njima je svima kod vas jedino važno to kako se vi ponašate, a naročito kako se ponašate i kakvi ste prema njima. Ništa drugo. Vrlo je dakle malo ljudi na svijetu koje zanima kako se vi osjećate, a isto tako iskreno i vas također ne zanima kako se osjeća većina drugih. Svima je jedino važno kako se prema njima ponašate!

Ako se u sredstvu javnog prijevoza netko pored mene u sebi ne osjeća najbolje, ali se zato prema meni ponaša dobro, meni sa tom osobom ne će biti nimalo neugodno sjediti. Naprotiv. To kako se ta osoba u sebi osjeća ja (u većini slučajeva) ne mogu promijeniti. To što se ona ne osjeća najbolje meni nije nimalo drago, ali mi je najbitnije da se prema meni ponaša dolično. A vrijedi i vice versa.
Kroz cijeli svoj život i na sva životna polja možemo primijeniti ovo jednostavno vrjednovanje; uvijek i svugdje postupci i ponašanje moraju prevladati osjećaje i emocije. To bi bila jedna od najvažnijih poruka današnjice – naše ponašanje je važnije od naših osjećaja. Tako nešto možda nije bilo potrebno naglasiti prije 500 ili 100 godina, ali danas, u ovom feminiziranom društvu, u kojem mnogi pripadnici oba spola i širokog raspona godišta smatraju da je dužnost i države i pojedinaca da ih tetoše i toleriraju njihove emocionalne ispade, to jest itekako potrebno naglasiti. Ta feminiziranost svih društvenih pora naprosto ubija i uništava našu Zapadnu civilizaciju.

Kako se osjećaš zbog toga?
Pitanje kako se osjećaš zbog ovoga ili onoga je kao nova norma zamijenilo dotadašnju normu je li to nešto ispravno ili nije! A tu onda završava svaka objektivna etika. U takvom društvu u kojem prevladavaju nečiji osobni osjećaji i emocije nema mjesta za etiku i moral. Jer pretpostavka morala je nezavisnost od nečijih osobnih osjećaja i emocija. Moral se ne može vezati jednim takvim utegom kao što je to obazrivost hoće li pri njegovom provođenju nečiji osobni osjećaji biti povrijeđeni. U društvu koje daje primat nepovrjedivosti nečijih osjećaja i takvoj vrsti političke korektnosti etika i moralnost jednostavno isparavaju. Što je onda objektivni kriterij ičega? Netko smatra da je brak važna heteroseksualna institucija koju treba zaštiti i regulirati posebnim (i diskriminatorskim) zakonima i statusom, a netko pak smatra da je apstraktni osjećaj “ljubavi” dovoljno valjan argument da se mogu međudobno vjenčavati dvije ili čak tri lezbijke, ili da ispred matičara u “bračni” odnos mogu stupati ljudi i njihovi kućni ljubimci. Netko smatra da ljudski život započinje prirodnim začećem i da traje sve do prirodne smrti, a netko drugi smatra da je moralno opravdano prekinuti život već rođenoj ali deformiranoj bebi, kao i prisilna eutanazija svih psihički nestabilnih odraslih ljudi. Netko smatra da bi glavno mjerilo pri raspolaganju prirodnim resursima i pri manipulaciji prirodom, pa tako i sada aktualnog eventualnog vađenja nafte na Jadranu, trebala prije svega biti maksimizacija korisnosti za ljudska bića i poboljšanje kvalitete njihova života, dok netko drugi pak na prvo mjesto, iznad korisnosti i životnog standarda čovjeka, stavlja nekakvu “Majku prirodu” i okoliš kao vrijednost samu po sebi, neovisnu od stupnja korisnosti za ljudska bića. Netko smatra da bi legalno stečeno privatno vlasništvo u kapitalističkoj privredi trebalo biti nepovrjedova svetinja, a netko drugi smatra da na temelju kombinacije vlastite nedovoljno osigurane egzistencije, zavisti prema bogatijima od sebe i boljeg osobnog osjećaja ima pravo na oduzimanje i “ravnomjernu” preraspodjelu nečijeg otuđenog vlasništva itd.

Što uopće od svega navedenog može biti ispravno ili neispravno kao građevni materijal jedne civilizacije, ukoliko je jedini kriterij iole značajnog društvenog stava isključivo nečiji osobni stav i preferencija? Kako npr. znati da masovni ubojica civila Staljin nije zločinac, ako danas u Rusiji i njegovoj rodnoj Gruziji ima mnogo ljudi koji smatraju da je on pozitivna ličnost? Kako znati da neki rasist (nebitno kojeg etniciteta) koji smatra da treba istrijebiti ili potčiniti sve koji nisu njegove rase nije u pravu, ako i on ima u današnjem svijetu nemali broj svojih istomišljenika? Kriteriji naprosto ne postoje! Zlo koje se u svijetu današnjice događa, a naročito koje se događalo, bez objektivnih i univerzalnih vrijednosti primijenjivih na svakog pojedinca, skupinu, geografsko podneblje ili vrijeme može biti i jest bilo podložno ne samo osobnom tumačenju svakog pojedinca vođenog vlastitim osjećajima, strastima i emocijama, već i racionalno. Najgnjusniji zločini XX. i XXI. stoljeća imali su pokriće u racionalnim (i naravno komplementarno k tomu osobnim) tumačenjima i opravdanjima njihovih počinitelja!

Vratimo se na početno pitanje. Koga bi prvog spasili da se istodobno utapa u rijeci, vašeg psa kojeg puno volite ili neznanca? Što može biti važnije od vašeg privatnog osjećaja ljubavi? Pa vrijednosti! Univerzalne vrijednosti su puno važnije od vašeg apstraktnog osjećaja ljubavi prema nečemu manje ili više iracionalnom. Dobre vrijednosti koje smo usvojili nas trebaju voditi, a ne naši iracionalni i subjektivni osjećaji. Pa taman ti naši osjećaji bili tako snažni kao što je to ljubav.
Razmišljajmo glavom, a ne srcem u kriznim situacijama. Emocije i osjećaji nisu nešto čega se trebamo stidjeti. Ta upravo nas one čine ljudima i bez njih ne bi bili potpune osobe. Ali ukoliko ne želimo stvoriti pakao za sebe i sve ljude oko sebe koji nas okružuju, tada nas naše emocije ne smiju voditi niti upravljati našim životima. Jedino tako moralno ispravni postupci mogu prevladati naše nestabilne i varljive osjećaje. To je jedna od najvažnijih poruka koja se mora probiti u našu bolesnu civilizaciju. Radi nas da se mijenjamo na bolje, radi naše djece da budu ispravno odgajana, radi naših institucija da budu funkcionalna, radi budućnosti da je uopće bude.

Autor: Ivan Biki