U Rijeci se polako ali sigurno razvija društvena i politička priča koja će, vjerujte me, ubrzo prerasti granice ovog grada i Primorsko-goranske županije. Rijeka sve više postaje hrvatski grad slučaj. U tom gradu stoluje gradonačelnik, Vojko Obersnel, kojem bi na slijepoj obrani komunističke ideologije mogli zaviditi još uvijek živi višedesetljetni kubanski predsjednik Fidel Castro ili današnje sjevernokorejske komunističke vođe, koje su spremne, u ime komunističke ideologije, izazvati i Treći svjetski rat. Obersnel se jednostavno ne snalazi u društvenom uređenju koje se zove demokracija. Štoviše, gradonačelnik Rijeke ponaša se kao da Titova Jugoslavija nije zauvijek propala te kao da današnja samostalna i demokratska (prema Ustavu) hrvatska država uopće ne postoji. Na temelju njegovih javnih izjava, i u prepisci s Udrugom hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Rijeke, stjeće se i dojam da bi Obersnel najrađe Rijeku vratio pod okrilje Italije, ako mu propadnu snovi (koje dijeli s Miloradom Pupovcem) o Rijeci kojoj će glavni grad biti Beograd, a ne Zagreb.
Na sve uljudne i korektne pismene zahtjeve predsjednika UHDDR Rijeke Mile Biondića da zaustavi protuhrvatsko političko djelovanje intendanta HNK u Rijeci i stranog provokatora Olivera Frljića, Obersnel putem medija odgovara staljinističkim razmišljanjem i retorikom koja je daleko bliža onome što se događalo u prve dvije godine Titove zločinačke i staljinističke Jugoslavije, kad je bez ikakvih sudskih procesa u Hrvatskoj poubijano na desetine tisuće nevinih civila. Naravno, u to ne ubrajam goleme žrtve Bleiburga i Križnih puteva, u kojima je prema najkraćem hajdučkom postupku ubijeno, najmanje, dvjesto tisuća nevinih hrvatskih civila i razoružanih vojnika. Tek će skora budućnost otkriti sve strahote tih komunističkih zločina u Hrvatskoj. Treba posebno istaknuti da se radi o pravom genocidu kojem nisu ravni ni najgori njemački nacistički i talijanski fašistički zločini. U svijetu još uvijek vlada zavjera šutnje o tom strašnom pokolju Hrvata 1945. godine, jer su za taj zločin jednako odgovorni kradljivac identiteta i zločinac Tito i Saveznici iz Drugog svjetskog rata, a posebno Britanci. Nisam nigdje pročitao da se Vojko Obersnel ogradio od tih strašnih komunističkih zločina, da ne govorim o njihovoj osudi.
Obersnel se «boji» Pavelića i NDH
Očigledno uznemiren s onim što se u Rijeci ima tek dogoditi (sve veći demokratski otpor riječana i ostatka Hrvatske, Obersnelovoj neokumunističkoj i neojugoslavenskoj diktaturi), gradonačelnik Rijeke koristi svoj novinski ljevičarski i nedemokratski pamflet (Novi list, 21.8.2015.) za slanje poruke dragovoljcima Rijeke i njihovom čelniku Mili Biondiću kako svi njihovi legalni i mirni prosvjedi, sasvim uobičajeni u demokratskim i slobodnim društvima, nisu ništa drugo nego «vraćanje u vrijeme NDH i Pavelića tj. prijete zločinima sličnim onima koji su počinjeni u vrijeme tog režima». Obersnel se posebno poziva na Pavelićevu «prodaju, za vlast, gotovo cijele hrvatske obale Talijanima».
Najprije želim snažno podvući kako nisam ni odvjetnik Mile Biondića ni apologet Ante Pavelića i NDH. O svemu što se događalo u vrijeme NDH neka svoj zaključak daju objektivni istražitelji i povjesničari, a ne razni Obersneli ili pristrani mladi propagatori jugoslavenstva kao što su Jakovina i Klasić. Znam samo da mi je otac bio domobran, koji je u ratu bio ranjen, a poslije Drugog svjetskog rata zatvoren u Lepoglavi i u logoru u Požegi. Pričao nam je da je u Lepoglavi bio u blizini blaženog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Znam samo da je s majkom, koja je također prošla Križni put, poslije Drugog svjetskog rata stvorio desetero djece u velikoj siromaštini i da smo u komunizmu bili zbog toga nepodobni i proganjani u školi (zbog vjeronauka itd.). Ne znam kako je poslije Drugog svjetskog rata tretirana Obersnelova obitelj? Mogu samo pretpostaviti po njegovoj i današnjoj nepopustivoj lojalnosti zločinačkom režimu kao što je bio komunizam. Rođen sam 1947. godine, pa imam duboko urezano iskustvo i sjećanje iz mračnog komunističkog vremena poslije Drugog svjetskog rata, sve dok 1968. godine nisam otišao u Austriju, a potom u Australiju. O Jugoslaviji i Titovom zločinačkom režimu govorim iz osobnog iskustva. Ne znam na temelju kojeg iskustva o NDH i Paveliću govori Vojko Obersnel. Ne vjerujem da je toliko star da ima neka osobna iskustva. Vjerojatno na temelju jugoslavenske, komunističke i velikosrpske propagande, koja je, kako danas sve više otkrivamo, sve zločine koji su se događali u vrijeme NDH preuveličavali i danas preuveličavaju (na primjer, broj žrtava u logoru Jasenovac) samo da bi sakrili svoje tko zna koliko puta brojnije i strašnije zločine u Titovoj Jugoslaviji. Naravno, to niukom slučaju ne opravdava niti jedan jedini zločin protiv čovječnosti u vrijeme NDH.
Tuđman: «Zanima me ono što netko danas radi za Hrvatsku»
Imam potrebu također dodati kako nisam odvjetnik Mile Biondića. No, sada je krenula poznata udbaška priča o Mili Biondiću. Ne zbog toga što je on nekada radio, nego zbog onoga što danas radi. Čovjeka sam upoznao tek prije nekih mjesec dana. Uopće me ne zanima tko je Mile Biondić, što radio i bio prije Domovinskog rata. Kad je jedan hrvatski mason iz Australije 1991. godine došao kod predsjednika Tuđmana (uz pomoć jednog poznatog hrvatskog športskog radijskog novinara) da od Tuđmana zatraži moje uklanjanje iz Ureda Predsjednika, predsjednik Tuđman mu je odgovorio: «Ne zanima me što je g. Babić radio u Australiji prije povratka u Hrvatsku 1990. godine. Zanima me samo to što on danas radi u obrani Hrvatske. Imate li g. K…. nešto protiv toga što g. Babić danas radi»? To je bio i kraj razgovora.
Dakle, ja Milu Biondića i sve druge hrvatske dragovoljce i branitelje u Rijeci i diljem Hrvatske cijenim po njihovoj ulozi u Domovinskom ratu i prema onome što danas rade da bi Hrvatska postala ono za što se se u Domovinskom ratu borili i ginuli. Nažalost, na putu do te Hrvatske i dalje u Rijeci i diljem Hrvatske stoje brojni i razni Obersneli, Mesići, Manolići, Perkovići, Gregorići, Sanaderi, Josipovići, Vidoševići te razne Kosorice. itd. Zar je onda čudo što hrvatski dragovoljci u Rijeci, koja, kako mi kažu, gospodarski i demografski propada pod Obersnelovom vlasti, traže promjene i štite dostojanstvo branitelja i Domovinskog rata? Dok prosvjedi UHDDR Rijeke budu u svrhu demokratske promjene u Rijeci i u okvirima zakona i demokracije, ja ću ih podržati, kao što podržavam svaku takvu akciju diljem Hrvatske.
Susret s udbašem Ivanom Cetinićem
O Rijeci i onome što se u Rijeci događa nisam pridavao puno pozornosti sve do jednog iznenadnog i šokantnog susreta sa sada pokojnim udbašem Ivanom Cetinićem u kući kod jednog poznanika na Prižbi (otok Korčula). U ljeto 1999. godine. Supruga Janja i ja došli smo iz Pekinga, gdje smo bili u diplomaciji, na Prižbu provesti jedan dio godišnjeg odmora. Dočekao nas je domaćin (poznati hrvatski domoljub) na terasi svoje kuće i odmah ponudio domaću rakiju. Tek što je napunio čaše, na terasu je došao meni nepoznati čovjek. Naš domaćin bio je vidno iznenađen kad je ugledao tog čovjeka. No, brzo se snašao i najprije predstavio moju suprugu, a onda je počeo predstavljati mene. Nije uspio ni izgovoriti sve riječi bio je prekinut od tog čovjeka, koji je mrtav hladan rekao: «Ja znam jako dobro tko je g. Babić, ja sam bio zadužen za praćanje njegovog rada i znam sve što su on i drugi hrvatski emigranti radili u Melbourneu». Ubrzo nakon toga taj je čovjek isto tako iznenada otišao. Bio je to pokojni udbaš Ivan Cetinić. Naš domaćin, čija je supruga, koja je bila nazočna, još uvijek živa, ostao je šokiran. Postavio si je pitanje – «kako je Ivan znao da Vi dolazite?». Naravno, znao je jer je u to vrijeme još aktivno uvijek radio za Udbu, koja i dalje prati sve što u Hrvatskoj radimo mi koji smo se vratili iz političke emigracije.
Zašto sam ukratko ispričao ovu znakovitu priču. Samo iz jednog razloga. Ivan Cetinić je radio u podružnici Udbe u Rijeci, kao i Vinko Sindičić, koji je izvršio atentat na Nikolu Štedula. Ako je u Rijeci postojala, a postojala je, podružnica Udbe, koja je sudjelovala u zločinima i ubojstvima hrvatskih političkih emigranata postavljam pitanje gradonačelniku Rijeke g. Vojku Obersnelu – što je učinio da se razotkriju djelatnosti jugoslavenske tajne policije i njezinih zločina u brojnim zemljama svijeta, a da ne govorim o još strašnijoj aktivnosti Udbe u provođenju terora nad nepodobnim građanima u Hrvatskoj sve do 1990. godine? Gospodine Obersnelu, nemam ništa protiv da postavljate pitanja o zločinima u vrijeme NDH. No, kao čovjek koji je na čelu grada u kojem su do 1993. godine vladali komunisti, a nakon toga neokumunisti i neojugoslaveni, dužni ste osnovati komisiju o djelovanju jugoslavenske tajne policije u svojem gradu i zločinima koji su se dogodili u ovom kraju nakon Drugog svjetskog rata. Kad to učinite kao gradonačelnik Rijeke bit ćete daleko vjerodostojniji kad javno upozoravate na mogućnost povratka jednog drugog totalitarističkog režima u Hrvatskoj, koji je trajao četiri godine, a Vaš komunistički režim punih četrdeset i osam godina.
Opasnost dolazi od propagatora velikosrpske ideje
Kao što smo svjedoci ovih dana, osim udbaša, neokomunista i neojugoslavena, danas u Hrvatskoj najveću prijetnju predstavljaju javni i tajni propagatori velikosrpstva u hrvatskoj državi, kao što su Milorad Pupovac, Dejan Jović i mnogi drugi. Ti ljudi bez srama i bez straha pljuju po samostalnoj hrvatskoj državi, njezinim najvećim državnim institucijama i dužnosnicima i negiraju postojanje ne samo samostalnog hrvatskog jezika nego i hrvatskog naroda kao zasebnog naroda. Na tragu politike «novog kursa» koja je dovela do prihvaćanja Riječke rezolucije 3. studenog 1905. godine, prema kojoj je Hrvatska trebala biti i srpska država, «ambasador» Republike Srbije u Hrvatskom saboru Milorad Pupovac svojim potpuno neopravdanim i neprihvatljivim izjavama nastoji izazvati izvanredno stanje u Hrvatskoj i dati još jednu priliku Aleksandru Vučiću i njegovom četničkom vojvodi Tomislavu Nikoliću da krenu u novu vojnu agresiju na Hrvatsku. Neka probaju. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je umjereno i državnički odgovorila na provokacije Milorada Pupovca. Čekamo da to isto učine koalicijski partneri Zorana Milanovića i njegov riječki stranački drug Vojko Obersnel.
Frano Supilo o «našim Srbima»
Za najveći dio prošlih sukoba i današnjih neprihvatljivih i pretjeranih zahtjeva velikosrpskih vođa u Hrvatskoj krivo je stvaranje, od strane velikih sila, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, kada je Hrvatska izgubila svoju stoljetnu državnost i kad je bez plebiscita i referenduma predana pod čaršijsku vlast u Beogradu. Od tog vremena Srbi u Hrvatskoj, a posebni oni koji su planski dosljevani na hrvatski teritorij, postali su žandari i vladari Hrvatske, s velikim povlasticama, koje su trajale od 1918. do 1941., pa onda od 1945. do 1990. Srbi u Hrvatskoj dobili su od Beograda posebno velike povlastice, pa je s rastom tih povlastica rasla i njihova lojalnost i ovisnost od Beograda. Ma koliko se danas trudili uvjeriti svijet da su Srbi u Hrvatskoj bili veliki čimbenik stoljećima prije stvaranja države SHS, neka povijesna svjedočanstva govore sasvim suprotno. Evo jednog takvog svjedočanstva:
«…Posrbljeni Hrvati, to je velika većina našeg hrvatskog naroda pravoslavne vjere koja je pomoću iste, prozvana «srpskom» poprimila malo-pomalo i srpsko plemensko ime. Naši stariji ljudi sjećaju se da nazad trideset godina među pravoslavnom inteligencijom nije bilo ni traga srpskom imenu i srpskoj ideji, a u prostom seljačkom narodu pravoslavne vjere ni dan današnji nije srpsko ime uhvatilo korijena, jer on i sada još, premda kaže srpske vjere «hrvatski» govori. Vjerska propaganda i izvanjska agitacija učiniše da su pravoslavni počeli gubiti hrvatsku svijet i pretvoriše se u Srbe…» To nije napisano za vrijeme NDH. Autor članka «Naši Srbi» u Novom listu, broj 290., 21. prosinca 1990. je Frano Supilo, hrvatski političar koji je kasnije sudjelovao u stvaranju države SHS i koji se zbog tog čina kasnije pokajao.
Ponašanje Srba u Hrvatskoj protivi se svim normama i praksama u demokratskom svijetu, koji već dvjesto godina prima brojne dosljenike iz raznih država i raznih vjera. Na primjer, u Americi, Kanadi i Australiji, već prva generacija dosljenika (dakle djeca rođena od onih ljudi koji su se doselili u neku zemlju) automatski postaju ne samo državljani te zemlje nego i pripadnici većinske tj. vladajuće nacije. Dakle, građani tih zemalja koji su talijanskog, njemačkog, poljskog, hrvatskog, srpskog, albanskog, argentinskog ili nekog drugog podrijetla, nikada neće reći da nisu amerikanci, kanađani ili australci. Prema srpskom modelu koji se primjenjuje u Hrvatskoj, Frank Sinatra ne bio bio američki pjevač ili glumac nego talijanski itd. Nema države i zemlje u svijetu u kojoj neka manjina kaže da u toj zemlji živi nekoliko stotina godina i da istvremeno ne prizna tu državu i ne prihvaća njezine vrijednosti.
Da bi izbjegli međusobno iscrpljivanje, ili, ne daj Bože, nove sukobe u budućnosti, Srbi u Hrvatskoj i njihova djeca trebali bi preispitati njihova velikosrpska stajališta i prihvatiti Hrvatsku kao svoju državu i svoju domovinu u kojoj će moći slobodno ispovijedati svoju pravoslavnu vjeru, ako su vjernici, i jednako s hrvatskim narodom (i drugim manjinama) uživati sve blagodati koje ova naša lijepa zemlja može pružiti. Ako je jedan crnac, čiji je otac podrijetlom iz Kenije, mogao postati predsjednik Amerike, onda nema razloga da i jedan član srpske nacionalne manjine ne postane predsjednik hrvatske države, ali da prije toga mora postati i osjećati se kao Hrvat pravoslavne vjere.
Gospodine gradonačelniče Rijeke, ako želite pomoći srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj, odustanite od pomaganja agentu velikosrpske ideje u Hrvatskoj, Miloradu Pupovcu, i pomozite pravoslavcima u Hrvatskoj da postanu lojalni građani hrvatske države a ne imperijalističkog Beograda, što im je donijelo, u povijesnim terminima, kratkoroćnu korist, ali i dugoročnu propast.
Prosvjed protiv Obersnelove nedemokratske vlasti, vrijeđanju dragovoljaca i Domovinskog rata, bit će održan u Rijeci u nedjelju 23. kolovoza 2015. u 7.30 sati. Okupljanje na Mostu hrvatskih branitelja, preko puta Korza.
Autor: Antun Babić